Dan nakon praizvedbe ‘Gubec-bega’ mene i Karla ispitivali su na miliciji
srećom Vlado Štefančić koji je odmah prepoznao vrijednost našeg projekta i prihvatio se produkcije. U međuvremenu mi smo uzeli najboljeg čovjeka da svu tu našu glazbu aranžira i dirigira, a to je bio Miljenko Prohaska. No vrlo rano pojavila se i bojazan kako će tadašnja politika reagirati.
Kad je na vas politika obratila pažnju?
Na premijeri u Lisinskom. Dvorana je bila krcata, a na svakom izlazu nekoliko skockanih tipova za koje ste odmah vidjeli da nisu publika, nego nekakvi detektivi koji su došli paziti na red i vidjeti kakva je to prva hrvatska rock-opera. Već se te večeri Karlo preko čitave pozornice zaderao prema meni. “Yves (tako me je zvao), nemoj nikam ići da te dečki ne moraju poslije tražiti!” Publika se grohotom smijala, a dečki su se pokupili s vrata. I ide predstava, a svaka druga riječ je Hrvat, hrvatski seljak, služi se misa na latinskom, pjeva se “Ave Maria”, a publika plješće i urla. Nitko nas nije tražio te večeri, ali već sljedeće jutro pozvani smo na razgovor u Đorđićevu. Mi smo došli skrušeno pred neke namrgođene tipove i glavni među njima nas odmah pita: “Što ste vi htjeli reći s ovom vašom operom?” Karlo i ja smo se najprije samo gledali, a onda sam ja njih pitao: “Znate li vi tko je bio prvi hrvatski revolucionar? Matija Gubec! A znate li tko je drugi najveći hrvatski revolucionar?” Sada su se oni gledali i počeli mucati, a ja im kažem: “Pa drug Tito!” I upravo nam je drug Tito dao tu ideju, on nam je rekao: “Dečki, napišite operu o Gupcu, to je to! Ako hoćete ja ću iz ovih stopa nazvati šefa njegovog kabineta s kojim smo stalno u kontaktu!” Oni su se skoro popišali od straha i razgovor je brzo završio jer je drug Tito, eto, bio producent “Gubec-bega”. Naravno da sam slagao.
A njima sigurno nije ni palo na pamet da provjeravaju...
Naravno. Ali da je do toga došlo, nas bi Tito sigurno podržao. Jer on je obožavao 4M, a naročito našeg Medu koji je bio valjda najstrastveniji lovac u povijesti lovstva, a radio je i u lovačkom savezu i u firmi koja se bavila međunarodnim lovstvom. Uz to je perfektno govorio nekoliko jezika i svi stranci htjeli su da ih on vodi u lov, pa tako i Tito, koji je bio u njega zaljubljen. A navečer bismo onda u Esplanadi sva četvorica pjevali njemu i Jovanki. I oni skupa s nama, osobito onu pjesmu “Ne, ti ne!”.
Jeste li sanjali o svjetskoj karijeri?
Uvijek, osobito nakon “Gubec-bega”. Došao sam i do adrese najvećeg svjetskog producenta mjuzikala i rock-opera Roberta Stigwooda i poslao mu snimku naše sljedeće rock-opere “Grička vještica”. Dopisivali smo se, ali ni od toga nije bilo ništa. Ali kad je nekoliko godina kasnije došla do nas ploča s “Fantomom u operi” Andrewa Lloyd Webera, lijepo se u njoj čuo glavni kromatski motiv iz “Gričke vještice”. Ne tvrdim, naravno, da nas je Weber pokrao, ali kako je on stalno bio sa Stigwoodom vrlo je moguće da mu je ovaj puštao i naše vrpce i da je Weber možda i nesvjesno to pokupio.
Sada radite na “Okovanom Amadeusu”.
Od ideje koju su mi dali Dražen Runje i majka Dražena Petrovića Biserka ja sam razradio veliku suvremenu, ali i istodobno antičku dramu po uzoru na Eshilova “Okovanog Prometeja”. Imam već gotova četiri čina i pišem peti, sve u klasičnom dvostruko rimovanom dvanaestercu. Prometej je samozvanim olimpskim bogovima ukrao vatru, a Dražen u mojoj predstavi loptu, kao simbol igre kojom se može pobijediti i iskorijeniti vojske i ratove. To bi trebao biti veliki spektakl u Ciboni. Dražen Žanko piše glazbu.
Znate
Imamo producentsku ekipu koja tvrdi da zna kako i gdje pronaći novac, uključio se i Draženov brat, ali ja sam još uvijek skeptičan jer znam koliko je to teško zato što sam to nekada sam radio za svoje projekte. Spreman sam i da sve ostane neostvareno, ne bi mi bilo prvi put. A ja ću i dalje živjeti u oblacima.