Večernji list - Hrvatska

JOHN LENNON I PAUL MCCARTNEY SU BEETHOVENI SVOJE GENERACIJE

POLA STOLJEĆA OD KRAJA JEDNE OD NAJIMPRESI­VNIJIH KARIJERA U POVIJESTI GLAZBE: RADILI SU SAMO SEDAM GODINA I OSTAVILI NAM ULTIMATIVN­U KOLEKCIJU SVEVREMENS­KIH PJESAMA

- Piše: HRVOJE HORVAT Fotografij­a: THE HOLLYWOOD ARCHIVE

Među svim jubilejima koji se izvlače u ovo doba raznih obljetnica i početaka rada rock-pionira, jedna obljetnica početkom ove godine važna je iako označava kraj nečije karijere. Naime, uskoro će biti 50 godina otkako su Beatlesi prestali postojati, prekinuli “nemiran suživot” na kraju karijere i razišli se u međusobnoj svađi. A budući da su 1960. krenuli na prvo putovanje u Hamburg, i ta okrugla cifra može se iskoristit­i kao povod za rekapitula­ciju rada grupe s kojom se, nije floskula, nitko ne može mjeriti.

Važnost Beatlesa nemoguće je uspoređiva­ti s bilo čijom drugim osim Boba Dylana, stoga je točna ona stara izreka: “Kad su bili najbolji, Beatlesi su bili bolji od svih.” Dakako, ne mjeri se to samo golemom ostavštino­m koja fascinira raznovrsni­m postignući­ma nego i ukupnim utjecajem na rock, kulturu i glazbu u kojoj su John Lennon i Paul McCartney na koncu dobili priznanja kao Beethoveni svoje generacije.

Bogate šezdesete

Pobočnik im je bio nešto mlađi George Harrison, ne samo sjajan gitarist nego i talentiran skladatelj koji je pomalo trpio zbog nezaustavl­jivosti Lennona i McCartneya, ali ipak uspio u vrijeme Beatlesa objaviti podjednako fascinantn­e kompozicij­e kakve su iz rukava sipali i ova dvojica. George Harrison bio je najmlađi član Beatlesa, koji je na legendarno­m početnom angažmanu grupe u Star Clubu u Hamburgu i poslije u Cavernu u Liverpoolu svirao maloljetan.

No, nije tajna da je bio instrument­alistički najverzira­niji član Beatlesa i kao takav dulje vrijeme ispunjavao uloge solo gitarista i vokala, bitno pridonoseć­i neponovlji­voj međusobnoj kemiji četvorice. Tek kasnije probija se pored nezaustavl­jivog pjesmopisa­čkog talenta Lennona i McCartneya i počinje skladati pjesme koje ulaze u repertoar Beatlesa i na prve strane singlova, među kojima su nezaboravn­e “Taxman”, “While My Guitar Gently Weeps”, “Something”, “Here Comes The Sun” i druge. Pribrojimo li im i najsimpati­čnijeg od svih njih, bubnjara Ringa Starra, dobivamo kvartet koji je šezdesete gotovo pa privatizir­ao i pretvorio u svoju dekadu.

Još je to važnije znamo li da su upravo šezdesete bile vjerojatno najbogatij­a dionica u povijesti rock-glazbe, kad su se kao na vrpci pojavljiva­li ključni izvođači koji su pionirski odredili smjer gibanja rock-planeta. A u svjetlu 50. obljetnice raspada Beatlesa još je važniji podatak da su pred očima najšire javnosti zajedno radili zapravo samo sedam godina, od 1963. do kraja 1969. Početkom 1970. McCartney i Lennon rekli su “pa-pa” jedan drugome, ostavivši djeci i unucima financijsk­i potencijal i zaleđe koji su i u trećem mileniju jednako pogodni za reeksploat­aciju.

Doduše, upoznali su se ranije, jer su još od 1958. Lennon, McCartney i Harrison bili zajedno (ranije je bas-gitaru svirao Stuart Sutcliffe), a od 1960. pekli zanat po klubovima Liverpoola i Hamburga, s Peteom Bestom na bubnjevima. Best im se pridružio prije prvog legendarno­g odlaska u Hamburg 1960., da bi Ringo ušao u postavu dvije godine poslije. Prvi singl “Love Me Do” krajem 1962. i album “Please Please Me” objavljen u ožujku 1963. pravi je početak javnog djelovanja “buba”, iako bi se prije

moglo reći dinosaura suvremene glazbe.

Britanska invazija

Na početku onoga što se poslije nazvalo “britanska invazija”, 9. veljače 1964. Beatlesi su prvi put nastupili na Ed Sullivan Showu s pet pjesama i temeljito izmijenili sliku glazbene Amerike. Jednako važno, načeli su i stanje svijesti mlađih generacija čiji će pripadnici sljedećih desetljeća, pogotovo u šezdesetim­a, definirati panoramu supkulturn­e Amerike, poslije provoditi i službenu politiku kroz usta baby-boomera poput Billa Clintona, biti prve maskote mirovnih i antiratnih pokreta te izgraditi infrastruk­turu goleme industrije popularne glazbe koja odavno nije u vlasništvu mladih kojima se obraća, a godišnjim profitom predstavlj­a vrlo respektabi­lnu financijsk­u grupaciju. Prvi su prošli kroz promjene glazbene industrije koje su ih od stažiranja u Liverpoolu i Hamburgu, preko beat-groznice ranih šezdesetih i statusa planetarno­g fenomena tinejdžers­ke kulture odvele do pozicija samosvojni­h umjetnika koji su se 1966. odrekli živih nastupa kako bi se koncentrir­ali na rad u tonskom studiju. Priča o Beatlesima jednako je histerična i dok su bili jednostava­n pop-proizvod s početaka karijere na prvim albumima “With The Beatles”, “Beatles for Sale” i kada su se bavili složenim eksperimen­tima i promijenil­i izražajne mogućnosti rock-glazbe s inovativni­m albumima “Rubber Soul” i “Revolver”, te nizom od 1967. započetim sa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”.

Iako bi bilo pretjerano reći da su Beatlesi spadali u kategoriju boy-bendova kakvu danas poznajemo, liverpools­ka četvorka nesumnjivo je imidžem popeglanih momaka, barem na početku karijere, patentiral­a neka pravila medijskog predstavlj­anja urednih pop-proizvoda. Naravno, neusporedi­vom glazbenom značaju Beatlesa kasniji epigoni nisu bili ni do gležnja, ali su i Beatlesi, mora se priznati, znali uči na “Obla Di Obla Da” teritorij bubble-gum popa.

Golemi tržišni uspjeh invazije Beatlesa na Ameriku potvrđuje njihovu dugovječno­st do te mjere da se čini kako invazija Beatlesa zapravo nikada niti nije prestala sve do danas. Sve skupa govori o opsegu njihove “vanjskopol­itičke” misije i društvene operacije neusporedi­vog dometa. Britanski imperij popularne glazbe prvi veliki razlog za slavlje imao je 1963. Proboj Beatlesa na američko tržište pokazao je izvozne potencija

Utjecaj Beatlesa neusporedi­v je s bilo kojim drugim izvođačem. Spram njih čak i Elvis djeluje kao svršena priča iz davne prošlosti

le i snagu britanske diskografs­ke industrije, pogotovo s obzirom na činjenicu da su “otočani” Jenkijima vratili ono što su sami Amerikanci prethodno izmislili – rock-glazbu. U izvođačku snagu Beatlesa i autorstvo Lennona i McCartneya nije se moglo sumnjati, ali je nepobitno da su bijeli momci ugodne vanjštine vratili u SAD izvorno crnu glazbu, ponovo prepakiran­u po mjeri tamošnjih tinejdžera. Utjehu čikaškim bluesmenim­a ili pionirima rock’n’rolla poput Chucka Berryja mogla je predstavlj­ati činjenica da je isto nekoliko godina prije napravio i njihov vlastiti sin Elvis Presley. Striktna rhythm and blues ovojnica glazbe Rolling Stonesa još je više upozorila na činjenicu da masovni uspjeh u Americi mogu dočekati samo oni koji se prilagode slušalački­m navikama tamošnje publike. No, melodijski, kod Lennona i McCartneya i pretvaranj­e pop-industrije iz zabave u samostojeć­u umjetničku granu bila je bezgrešno obavljena operacija izvedena bez premca, pri čemu je utjecaj Beatlesa narastao do bezobrazno velikih proporcija. Usprkos stalnim kampanjama javnosti “za” ili “protiv” Beatlesa ili Rolling Stonesa tijekom šezdesetih, zapravo se radilo o namješteno­m dualizmu koji su pametno isprogrami­rali menadžeri Brian Epstein i Andrew Oldham. Zna se da su Beatlesi i Stonesi bili kolege, a ne neprijatel­ji, do te mjere da su i diskografs­ke projekte planirali prema neaktivnos­ti onih drugih. Iako ih je javnost jedne doživljava­la kao čiste i umivene, a druge kao prijetnju ćudoređu, kao prvotimci rokerske supkulture šezdesetih Beatlesi i Stonesi jednako su iskazivali otpor prema (malo) građanskim vrijednost­ima i bili simbolima istog.

Vratio odlikovanj­e kraljici

Priče o današnjim skandalima britanske kraljevske obitelji padaju u vodu pred lucidnim antiestabl­išmentskim potezom kojim je John Lennon vratio odlikovanj­e britanskoj kraljici zbog britanske politike spram rata u Vijetnamu. Već to ga, uz komične krevetne intervjue 1969. s tablom “give peace a chance/the war is over”, stavlja u poziciju duhovne preteče organizaci­ja poput Amnesty Internatio­nal ili Greenpeace i naglašava koliko su Paul McCartney, George Martin ili Mick Jagger, poslije vlasnici viteških titula, prešli na “drugu stranu”. Simboličku razliku između današnjeg statusa nabrojenog rock-plemstva i nekadašnje supkulturn­e lucidnosti, kad je John Lennon kraljičino odlikovanj­e Beatlesima iz 1965. vratio pet godina poslije zbog neslaganja s politikom Velike Britanije prema ratu u Vijetnamu. Medijska prezentaci­ja Beatlesa bitno je izmijenila dotadašnje pojmove o mogućnosti­ma i dometima pop-kulture, a njihovi filmski i televizijs­ki proizvodi poput “A Hard Day’s Night”, “Help!” i ostali multimedij­alno su nadopunjav­ali glazbeni dio priče. Stoga su na početku trećeg milenija još jasniji domašaji koje su Beatlesi postigli na terenu uozbiljava­nja pop-kulture i njenoj pretvorbi iz tinejdžers­ke zabave u samosvojnu umjetničku granu. Od Liverpoola do New Yorka gdje je 1980. ubijen John Lennon, što je, mada je priča završila deset godina ranije, bio simbolički trenutak kada su Beatlesi i fizički doista prestali postojati.

Iako je zadnji album “Let it Be” objavljen u svibnju 1970., radilo se o pjesmama snimljenim­a godinu ranije, koje su odležale u studiju i prošle nakaradnu torturu producenta Phila Spectora, i u različitom obliku objavljene kao “Let It Be” početkom 1970. Kad članovi grupe više nisu međusobno niti razgovaral­i, a kamoli se družili ili fotografir­ali, jer je ljubavna priča Beatlesa već pukla krajem 1969. Djelomično zbog međusobnog zasićenja, nezgodnih karaktera koji su zajedno proveli previše vremena, djelomično zbog pritisaka kojima prije njih nitko nije bio izložen, a ostaje neodgovore­no pitanje i vječna tema za nagađanje o mogućoj alternativ­noj povijesti, jesu li (zajedno) dali sve što su mogli? Ili je balon pukao jer tadašnje zvijezde još u kasnim dvadesetim godinama života nisu imale previše strpljenja za međusobne mušice, pa niti supruge Yoko Ono i Lindu McCartney. Zadnje fotografij­e na kojima su bila sva četvorica snimljene su u kolovozu 1969., a mjesec poslije objavljene su zadnje snimke Beatlesa, album “Abbey Road”. Već i taj podatak, da su na samom kraju snimili ovako fenomenala­n album, jedan od najboljih u karijeri, kao da pokazuje da je skori razlaz bio više proizvod mentalnog stanja nego kreativne krize. Budući da su članovi Beatlesa pjesme, činilo se, sipali iz rukava, pitanje količine materijala, albuma i singlova nikada se u njihovoj karijeri nije postavljal­o. Primjerice, promotrimo samo zadnje dvije i pol godine rada Beatlesa pa će vam biti jasniji dometi koje su kao od šale postizali nakon što su 1966. odustali od nastupa i turneja i posvetili se radu u tonskom studiju. Od početka 1967. do sredine 1969. objavili su neke od ne samo najboljih nego najvažniji­h i istovremen­o najuspješn­ijih albuma i singlova koji su temeljito promijenil­a smjer rock-glazbe i planetarne kulture.

Bi li danas itko u sedam godina mogao toliko iz temelja promijenit­i smjer rock-glazbe? Ili u samo dvije i pol godine snimiti fascinanta­n singl “Penny Lane/Strawberry Fields Forever”, album “Sgt. Pepper”, singl “All You Need is Love” izveden u prvom satelitsko­m televizijs­kom prijenosu, dvostruki EP “Magical Mystery Tour”, singl “I Am the Walrus/Hello Goodbye”, dvostruki “Bijeli album”, pjesme za “Let

It Be” i završni album “Abbey Road”, i sve to od 1967. do 1969. godine? Godina započeta singlom “Penny Lane/Strawberry Fields Forever” označila je fazu rada u kojoj su Beatlesi prekinuli s turnejama i koncentrir­ali se na rad u tonskom studiju. Deklasirav­ši konkurenci­ju, označio je uvođenje do tada neistražen­ih postupaka kolažiranj­a i spajanja u tonskom studiju, nasnimavan­ja (na samo četiri kanala) i uvođenje koncepta – uokvirenog efektnom omotnicom Petera Blakea – podloženog s 11 pjesama koje su i same za sebe funkcionir­ale besprijeko­rno. Teren za ovakvo uozbiljava­nje rocka su pripremili upravo The Beatles i Bob Dylan koji su 1966. objavili neka od svojih najzreliji­h ostvarenja do tada, albume “Revolver” i “Blonde on Blonde” te najavili tada još nepoznate mogućnosti rock-glazbe na tematalbum skom, vizualnom i koncepcijs­kom planu. Uz album “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” iz 1967. Beatlesa, zanimljivo je da su neki od najvažniji­h albuma iz te godine bili radovi debitanata, što samo pokazuje koliko su i Beatlesi bili “mladoliki” u svojim kreacijama te 1967. Ove druge tada su zvali “nadama”, ali je njihov utjecaj poslije postao i ostao prijeloman sve do danas. Osim Pink Floyda u Londonu, Velvet Undergroun­da u New Yorku, treći važan dio tog naprednog trijumvira­ta iz 1967, činili su The Doors iz Los Angelesa.

Usložnjava­nje rock glazbe

Upravo zadnji dio karijere Beatlesa ističe činjenicu koliko su te 1967. daleko odmakli od dotadašnji­h konvencija i glazbene svakidašnj­ice. Snimljen u tonskom studiju Abbey Road uz stalnog producenta Georga Martina, “Sgt. Pepper” označio je definitivn­o usložnjava­nje rock-glazbe, uvođenje novog rječnika, istraživan­je novih mogućnosti i postigao ne samo ogroman tržišni uspjeh nego i artistički trijumf koji i 53 godine poslije djeluje jednako uvjerljivo i bezvremens­ki.

I na sadržajnom i na formalnom planu “Sgt. Pepper” bio je bombastiča­n primjer talenta “puštenog s lanca” i novih mogućnosti glazbenog govora te uvođenja sasvim novih ideja u poimanje rada u tonskom studiju. Ukratko, radilo se o albumu koji se mogao slušati na razini pjesama, tehnološki­h inovacija, kreativne sinergije autorstva i svirke Beatlesa s korištenje­m elektronič­kih manipulaci­ja i pionirskih istraživan­ja. Sve skupa na “Sgt. Pepperu” spojilo se u inovativan, ali prijemčiv niz pjesama i istaklo tok svijesti koji je iz temelja izmijenio poimanje rock-glazbe. a Beatlese, uz Boba Dylana, zacementir­ao na poziciji najprodorn­ijih glazbenika šezdesetih.

Snimanje albuma trajalo je više od 700 studijskih sati i koštalo oko 25 tisuća funti . Usporedbe radi, prvi Beatlesa “Please Please Me” snimljen je za dvanaest sati u jednom danu, za iznos od 400 funti. Album je objavljen 1. lipnja 1967., a Jimi Hendrix odsvirao je naslovnu pjesmu s albuma tri dana poslije na koncertu u londonskom Saville Theateru. U publici je bio i Paul McCartney koji je i poslije naglašavao da mu je Hendrixova gesta jedno od najvažniji­h priznanja u životu. Sljedeći, dvostruki “Bijeli album” na dva vinila s grafički čistom bijelom omotnicom donio je namjerni povratak korijenima i svirci uživo u tonskom studiju, kao kontrast prema nadosnimav­anju i kolažiranj­u “Sgt. Peppera”. Početkom 1969. još su više krenuli u tom smjeru, snimajući uživo pjesme za planirani album “Get Back” i posvetu počecima rada grupe, za koji je snimljena i fotografij­a u istoj pozi na stepenicam­a u londonskoj zgradi EMI-a, kao na naslovnici prvog albuma “Please Please Me”. No, već snimljeni materijali stavljeni su na stranu i kasnije poslani na novi miks Philu Spectoru. Spector je potpuno ispustio početnu koncepciju, što je bila i najveća pogrešna odluka u čitavoj diskografs­koj karijeri Beatlesa, no, legendarne fotografij­e iskorišten­e su za naslovnice kasnije “crvene” i “plave” kompilacij­e objavljene 1973.

Nakon što su u furioznom tempu završili i u rujnu 1969. objavili fascinantn­i “Abbey Road” – zadnji put sva četvorica bili su zajedno u studiju 18. kolovoza. 1969. kad su snimili zadnju pjesmu albuma, proročansk­og naslova “The End” – Beatlesi su već bili na rubu raspada službeno proglašeno­g proljeća 1970. Do tada se već pojavio album Lennonova Plastic Ono Benda (krajem 1969.), prvi McCartneye­v solo album i prerađeni “Let It Be”, skupa s naširoko reklamiran­im i uspješnim filmom za koji su jedini put osvojili Oscar za filmsku glazbu. Usprkos međusobnim optužbama koje su uslijedile idućih godina utjecaj Beatlesa rastao je i u idućim dekadama, bez obzira na relativno kratko zajedničko druženje. Pogotovo s najezdom novog vala britpopa u devedeseti­ma reanimacij­a zvuka Beatlesa osjetila se na svakom koraku britanske rock-scene. Baš zbog toga što su proširili rječnik pop-glazbe u mnogim smjerovima, današnji, praktični utjecaj Beatlesa neusporedi­v je s bilo kojim drugim izvođačem. Spram njih čak i Elvis djeluje kao svršena priča iz davne prošlosti, dok se rukopis Johna, Paula, Georgea i Ringa, čini se, obnavlja i izvlači iz naftalina svakih nekoliko godina. Ukratko, napravili su neuništivi soundtrack 20., pa i 21. stoljeća.

 ??  ??
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ?? Bi li danas itko u sedam godina mogao toliko iz temelja promijenit­i smjer rock-glazbe kao liverpools­ka četvorka?
Bi li danas itko u sedam godina mogao toliko iz temelja promijenit­i smjer rock-glazbe kao liverpools­ka četvorka?
 ??  ?? Meet The Beatles! (1964.)
Bas Paula McCartneya
Meet The Beatles! (1964.) Bas Paula McCartneya
 ??  ?? Please Please Me (1963.)
Please Please Me (1963.)
 ??  ?? Help! (1965.)
Help! (1965.)
 ??  ?? Rubber Soul (1965.)
Rubber Soul (1965.)
 ??  ?? A Hard Day’s Night (1964.)
A Hard Day’s Night (1964.)
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ?? Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (1967.)
Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (1967.)
 ??  ?? Let It Be (1970.)
Let It Be (1970.)
 ??  ?? Magical Mystery Tour (1967.)
Magical Mystery Tour (1967.)
 ??  ?? Hey Jude (1970.)
Hey Jude (1970.)
 ??  ?? Revolver (1966.)
Revolver (1966.)
 ??  ?? Abbey Road (1969.)
Abbey Road (1969.)
 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia