S prišivenom nogom sad već ‘letim’ stepenicama
ČUDESAN OPORAVAK MARTINE DIR
Pet mjeseci nakon prometne nesreće u kojoj joj je kost desne noge zajedno s koljenom izletjela iz tijela, Martina Dir, 24-godišnja medicinska sestra, hodanje vježba po malim fizioterapeutskim stepenicama na odjelu Klinike za traumatologiju KBC-a “Sestre milosrdnice”. Svakodnevno je posjećuje mama, kojoj je vojska osigurala smještaj u Zagrebu, a povremeno dođu i tata te dečko iz Marine. Baš je dan prije bio i njezin vozač Mihovil Čuljak, koji joj je povezao nogu odmah nakon sudara, dok su čekali hitnu, a izvukao joj je i šipku koja se zabila u stražnju stranu bedra lijeve noge.
– Svaki dan vježbam po dva i pol do tri sata. Sretna sam, ponajprije jer imam svoju nogu koja je u funkciji.
Bolovi su praktički prestali, a za koji dan imat ću operaciju koljena koja će pomoći da koljeno bolje funkcionira. Straha nemam, znam da sam u najboljim rukama. Zahvalna sam svojoj obitelji koja mi jako velika podrška, kao i svim liječnicima i medicinskim sestrama IV. traumatološkog odjela. U najtežim trenucima mog života bili su uz mene i kad jednog dana budem trebala otići odavde, neće mi biti lako jer ih smatram svojom drugom obitelji – govori Martina Dir.
Prijateljstva za cijeli život
Ondje je od ljetos, osim što je deset dana oko Božića bila kod kuće u Puli s roditeljima.
U bolnici je stekla prijatelje. Cimeri su joj 26-godišnja Ema Šimec iz Samobora i 23-godišnji Paulo Andrović iz Stona.
– Udario me parkirani automobil dok sam bila na pločniku i smrskao mi koljeno. Njega je odgurnuo jedan od dva automobila koji su se sudarili u raskrižju – ispričala je Ema. Ona i Martina zajedno vježbaju, gledaju TV i dijele kupaonicu, odakle zovu jedna drugu kad nešto ispuste iz ruke, a ne mogu se sagnuti po to.
– Često odemo zajedno na kavu u prizemlje. Zapričamo se, kava iz automata bude gotova, a onda shvatimo da je nijedno od nas ne može uzeti jer su nam ruke zauzete štakama! Zamolimo nekog da nam uzme kave dok mi nekamo ne sjednemo – kroz smijeh priča Paulo, koji je koljeno ozlijedio padom s motora, zadobivši frakturu tibije.
Njih troje izvrsno se slaže i ostat će dobri i kad izađu iz bolnice, a dok prepričavaju zgode iz Traume čini se kao da su na nekom maturalcu i da su iz nezgoda koje su ih zadesile izvukli daleko više toga dobroga i pozitivnog.
– To je zato što sam takva osoba – bez dvojbe će Martina. Puno nepoznatih ljudi javlja joj se preko društvenih mreža. Na stolu kraj kreveta slika s njezinim prilično uspjelim portretom. – Javio mi se jedan momak i pitao smije li me naslikati pa mi je poslao sliku – govori ona. Dosadno joj, tvrdi, nije. Uto se na vratima pojavio fizioterapeut.
– Moj najbolji fizioterapeut Stjepan – predstavlja ga Martina.
– Ne vjerujte joj jer sve preuveličava – brani se on, pa otkriva: – Imali smo oscilacije, ali puno se popravila. Kako joj se zdravstveno stanje poboljšavalo, tako je bila sve motiviranija da češće i intenzivnije vježba i sada već letimo po stepenicama. Stjepan Grbić zamijenio je odjelnu fizioterapeutkinju Gordanu Vušak koja je trenutačno bolesna, pa je s odjela puno pozdravljaju i žele joj brzo ozdravljenje.
Ožiljci zacjeljuju
Martina Dir u zagrebačku Traumu dopremljena je ljetos vojnim helikopterom iz zadarske bolnice nakon stravične prometne nesreće pokraj Knina. Njezina desna noga stigla je s njom u zasebnoj vrećici, kontaminirana nakon što se kotrljala po kabini vozila i ispala na cestu. Docent Dinko Vidović, specijalist ortopedije i traumatologije, pročelnik Zavoda za sportsku traumatologiju, odvažio se na zahvat kakav prije nije zabilježen. Umjesto fiksacije koja bi joj koljeno učinila trajno ispruženim i time nemjerljivo umanjila kvalitetu života, odlučio se na oživljavanje kosti umetnuvši u nju dio lisne kosti s pripadajućim krvnim žilama, uzet s njezine druge noge.
– Spojili smo krvne žile te fibule s njezinim zakoljenim krvnim žilama i onda napravili osteosintezu bedrene kosti specijalnim periprotetskim implantatom koji omogućuje stabilnu fiksaciju cijele bedrene kosti, ali istodobno fiksacijom zaobilazi presadak lisne kosti koji mora ostati manje-više intaktan. Potom bismo nastavili s osteosintezom patele, minimalno invazivnom osteosintezom potkoljenice i reparacijom ligamenata koljena – ispričao nam je doc. Vidović početkom listopada.
Četiri mjeseca poslije, više je nego zadovoljan oporavkom pacijentice. Ortoze nema, ožiljci duž noge zacjeljuju.
– Rendgenske snimke pokazuju cijeljenje kosti, revaskularizacija je uspjela, Martina se kreće bez bolova. Koljenski je zglob stabilan, još uvijek ponešto ograničenog opsega kretanja, što namjeravamo u daljem rehabilitacijskom postupku poboljšati. Cilj je zasad postići pokretljivost koljena od 90 stupnjeva, a s vremenom i više – kaže Vidović.
Rendgenske snimke pokazuju cijeljenje kosti. Martina se kreće bez bolova, zadovoljan je doc. Dinko Vidović