Brojnost silovanih djevojaka ovdje ne pojačava užas i nepotrebna je
Nova knjiga
Roman “Vrt leptira” Dot Hutchison (Stilus, urednik George Alessandro Laidlaw, prijevod Ira Martinović, 119 kuna) najbolji je dokaz trendova u suvremenim kriminalističkim romanima, priča u kojoj je odlična ideja postala tek šablonski odrađen triler, najbolji dokaz da ne može baš svatko biti pisac bez obzira na rekordnu prodaju na Amazonu.
Ono što je očito brojne čitatelje privuklo ovom trileru njegova je mračna premisa. Naime, nakon smrtonosne eksplozije FBI otkriva skriveni vrt na bogataškom imanju. U njemu su zatočene mlade djevojke koje vlasnik vrta, očito duboko poremećen čovjek, otima u dobi od 15 ili 16 godina te ih siluje u svom privatnom haremu u koji ulaz imaju samo njegovi sinovi. Djevojke su leptiri, jer im prije prvog silovanja preko cijelih leđa tetovira krila leptira, a ako ne naprave neki krivi korak, ubija ih kada dosegnu dob od 22 godine. Ova se priča pred čitateljem raspetljava kroz iskaz jedne od zatočenih djevojaka, koju FBI-jevci ispituju ne znajući je li žrtva ili netko tko je pomagao zločincu. No sva ova napetost promašena je olakim pristupom iza kojeg se skriva tek pisac u pokušaju. Naime, likovi su ovdje loše utemeljeni, a konačni obrat romana samo produbljuje taj dojam. I zločinac i žrtve ovdje kao da su likovi izrezani od kartona, beskrajno jednodimenzionalni, bez istinski uvjerljivih motiva koje ih tjeraju na djelovanje. I to je zapravo šteta jer priča je nudila brojne mogućnosti u kojima bi neki bolji autor progovorio o sindromu žrtve, načinima na koji se ugroženi i zlostavljani ljudi, zbog opstanka, vežu uz svoje zlostavljače. Ovako smo dobili tek priču u kojoj ni jedan element ne drži vodu, počevši od broja zatočenih djevojaka. Trebalo ih je, naime, biti tek nekoliko, a ne čitav harem jer količina ovdje definitivno ne pojačava užas.