Nikada nisam htio pljunuti na Zagreb ni na Dinamo!
Željko Petrović Dinamov Crnogorac danas trenira Inter, a prisjetio se prijateljstva sa Šukerom, Mamićem, igranja s Maradonom... Vlatko Marković je rekao: “Crnogorac je za nas učinio ono što nitko nije!”
Ne sjećam ga se kao Dinamova igrača jer sam početkom devedesetih kao dijete bio zaokupljen olovnim vremenima i izbjeglištvom. Ali koga god sam pitao za mišljenje o Željku Petroviću, svi su bili složni: – Jako poštena i normalna osoba! Potpuno neopterećen bilo kakvim predrasudama odmah je dao do znanja da nije čovjek od formalnosti i kurtoazije. Rijetki su s kojima, nakon pet minuta poznanstva, možeš prijeći na – ti. Više od dva sata nogometnih razgovora i priča koje su ostale duboko skrivene povijesnim prašinama proletjelo je u trenutku. Zagreb s početka devedesetih imao je posebnu notu.
A kako ga je Petrović opet doživio nakon tridesetak godina?
– Zagreb mi se potpuno promijenio. Ovo nije grad u kojem sam bio. Prije je bilo puno više gospoštine i točno se znalo na koje mjesto tko izlazi. Ne bih htio nikoga uvrijediti, ali više se držalo do gospodske razine. Nije važna razina obrazovanja, uglađenosti ni pristojnosti, važno je samo koliko tko ima novca. A to mi se ne sviđa – počeo je Petrović.
Ističe da ga je to vrijeme, kada je 1990. i 1991. godine nosio dres Dinama, odnosno HAŠK Građanskog, obilježilo za cijeli život.
– Ljudi su me primili od prvog dana, na gospodskoj razini. Takve stvari moraš usvojiti jer te sramota ako ne usvojiš. Svi su u Jugoslaviji govorili da je Dinamo najgospodskiji klub. To sam i ja osjetio od prvog dana. Došao sam iz potpuno drukčije sredine i vrlo brzo osjetiš tu dimenziju. To je bio velik klub. Birani su ljudi s razinom. Ja sam došao kada je Josip Kuže bio trener. Što god da kažem o njemu, bilo bi malo. O njegovoj ljudskosti, posebnoj energiji. Imao je gospodski šarm, ali i nešto s ceste da ti jasno pošalje poruku. To je bila ona stara, šmekerska škola. Čovjek za deset. Tragedija je što je umro mlad. Njegov sin Marko javio mi se da se vidimo. Zna on koliko sam ga volio. Ne samo ja. Svi su ga voljeli jer te finese i kvalitete ne možeš odglumiti.
Zanimljiva je bila ta Petrovićeva veza s Dinamom i navijačima.
– Nikada mi Dinamovi navijači nisu zviždali. Nisam bio ni najbolji igrač ni najveća zvijezda. Zviždali su i Bobanu i Šukeru. Uvijek sam igrao za momčad. Ako trebam trčati da Boban igra bolje, trčat ću. Ćiro Blažević htio je da ja dođem u Dinamo iz Budućnosti. Tada je Dejan Savićević prešao u Crvenu zvezdu, a Predrag Mijatović u Partizan.
U to doba 25-godišnjeg Petrovića Dinamo je platio 200 tisuća maraka.
– Probali smo smanjiti na 150. Ne sjećam se jesmo li uspjeli. Znao sam da dolazim u veliki klub. Uvijek je bio pun stadion, gdje god igrali. A da ne govorim o emociji, čuvenim prijenosima legendarnog Ive Tomića i njegovih poetskih rečenica. Da se to tada komercijaliziralo, o koliko bismo novca govorili? Pa sportski pregledi na TV-u... Da bi
Zagreb se jako promijenio, vidim da je sada jedino važno koliko tko novca ima...
dao intervju u Tempu ili nekom drugom časopisu, morao si igrati tri-četiri godine na top-razini. Prelijepo doba. Živjeli smo za vikend i utakmice na Poljudu, Marakani ili Maksimiru. Pa ja do 18. godine nisam vidio travu! Sam učiš tehniku na kamenjaru, odskače ti stalno. Ako nisi znao, morao si se maknuti s terena. Najbolja je škola na ulici.
Veliki dojam na Petrovića ostavio je Vlatko Marković.
– On je bio bečka škola po svemu. Bio je veliki gospodin iznimne osobnosti. Volio me kao sina, ali to je skrivao. To je u povjerenju govorio mom velikom prijatelju Tomislavu Židaku, a nije znao da smo Tomo i ja bili dobri. Puno sam naučio od njega, on je bio institucija. Onda bi Šuker i Boban na treningu govorili da bismo trebali proširiti teren. Naravno, šalili su se jer su znali da mi to smeta. Potom me Vlatko zagrlio i kazao da se šalio.
Govorio je i o odnosu s tadašnjim asovima modre momčadi.
– Čim sam došao u Dinamo, Šuker me odmah prihvatio. Bio je na putu, sjeli smo u automobil i otišli na piće. Odmah mi je rekao: “Ti ćeš biti moj cimer.”. Od prvog dana osjećao sam se sjajno. Boban me primio sjajno. On je uvijek bio poseban i zato je napravio veliku karijeru. Iako, za mene je puno bolje igrao u Dinamu nego u Milanu. Osjećao sam se kao kod kuće. Izlazili smo u Saloon, Šuker, ja i Dražen Petrović. Kada je on tragično preminuo, bilo mi je teško kao da sam izgubio člana obitelji.
Kakav je danas odnos sa Šukerom?
– Odličan! Pratim njegov rad, ali i rad njegove oporbe. Ne družimo se kao prije, ali uvijek sam dobrodošao u Savezu i na utakmicama. Vidio sam Prosinečkog prvi dan kada sam došao u Zagreb. S Robijem sam se na utakmicama i tukao i svađao, ali to je sport. Protiv takvih majstora morao si biti žestok.
Izdvojio je i neke utakmice.
– Protiv Trabzonspora u Kupu Uefe Sevilla je došla gledati Šukera, a ja sam u dvije utakmice dao tri gola. Odmah su odlučili kupiti i mene. Nesretna utakmica bila je protiv Atalante kada sam u jednoj akciji dvaput pogodio vratnicu, a sudac nas je unakazio. To su bile nevjerojatne krađe. Čuvao sam Caniggiju. Mogli smo se nositi sa svima.
Podijelio je detalj koji je obilježio njegov odlazak iz Dinama.
– Kada su nam rekli da moramo ići, Marković me pozvao i kazao: “Znam da ti možeš uzeti ispisnicu iz Jugoslovenskog nogometnog saveza i otići besplatno.” Ja sam kazao da sa mnom u Zürich pošalje Lea Langa s kojim ću na Dinamov račun prebaciti 500 tisuća maraka. Tako sam i napravio. To mi nikada nisu zaboravili. Vlatko me uvijek zvao i isticao da je “jedan Crnogorac” pomogao Dinamu i da to nikada nitko nije napravio za taj klub.
Pamti i prijateljstvo sa Zdravkom Mamićem.
– Bilo smo prvi susjedi i družili smo se svaki dan. On je bio “ludi” navijač Dinama. Zoran je s nama trenirao kao mladi igrač. Tu su bili i Alen Peternac, fenomenalni Željko Adžić, Vjeko Škrinjar... Zatim Draženko Prskalo koji me, zajedno sa Šukerom, izveo iz Hrvatske kada smo išli u Sevillu. Vozio nas je u Frankfurt u Mercedesu 190.
Mamić ga je htio za trenera?
– Žao mi je što nisam bio trener Dinama. Možda još nije bilo vrijeme. Dinamo ima sjajnog trenera. Bjelica mi se sviđao i kao igrač. Dobro je da su se Dinamo i Zvezda vratili na europsku razinu. Jer, ne žele nas tamo, žele samo bogataše.
Četiri-pet mjeseci boravka u Dinamu Petrović nije imao kontakt s obitelji zbog političkih napetosti.
– Sve su linije bile prekinute. Ali nije me bilo strah. Ja sam uvijek bio to što jesam. Ako me netko hoće ubiti, onda će to napraviti. Ja sve ljude dočekujem kao najbliže. Ne postoji drugi put za mene. Da sam kalkulirao, imao bih veću karijeru. Nikada nisam razmišljao o tome koje si nacionalnosti. Važno je jesi li čovjek, a tako sam odgajao i djecu. Nikada nisam imao problema. U najtežim trenucima života i karijere nikada nisam pljunuo na Zagreb ili na Dinamo kada sam otišao. Nikada. Ne volim taj populizam.
Sjetio se i okolnosti odigravanja prve utakmice naše reprezentacije, one protiv SAD-a.
– Vlatko Marković me nazvao i obavijestio da me neće uzimati u obzir jer me htio zaštititi eventualnih neugodnosti. Bio sam na toj utakmici. To sada prvi put govorim. Kasnije su me napadali sa svih strana jer su neki tvrdili da sam Hrvat i da sam igrao za Hrvatsku.
U jednom smo trenutku spomenuli Zlatka Dalića.
– On je sa mnom bio u Budućnosti. Pa zato je on ovaj uspjeh ostvario, jer smo ga mi dolje uputili i dali mu vjetar u leđa – smije se Petrović.
U Budućnosti ga je trenirao i Stanko Poklepović.
– Špaco je bio čudo. Za nas je to bio kulturološki šok! Spektakl u svakom smislu. Najprije njegov dalmatinski naglasak i “asti Gospe!” To je nama bilo tako simpatično. On je po metodologiji treninga bio dvadeset godina ispred vremena.
U Sevilli je Petrović nekoliko mjeseci dijelio svlačionicu s legendarnim Maradonom.
– U početku smo igrali Šuker, Ivan Zamorano, Pablo Bengoechea i ja. Nakon godinu dana došli su Diego Siemone i Maradona. Ostao sam još nekoliko mjeseci nakon njegova dolaska. Tada su mogla igrati samo tri stranca. Forsirali su malo Južnoamerikance. U početku su i Šukera malo probali negirati. No, on je zabijao stalno i postao najbolji igrač Seville u povijesti. Do Maradonina dolaska nosio sam broj deset, ali brzo sam ga odložio prije nego što je on došao, da me ne bi pred svima u svlačionici razvlastio – smije se Petrović: – Od mog stana do trening-kampa bilo je desetak minuta. Kada je on došao, morao sam se voziti sat vremena zbog njega. Onda smo psovali zašto je došao! On je imao karizmu, no takve veličine nisu mogle živjeti normalno.
Nakon Seville otišao je u Nizozemsku, igrao za Den Bosch, Waalwijk te PSV.
– U PSV-u vratio sam se na vrhunsku razinu. U momčadi je bilo 17 reprezentativaca. Osvojio sam prvenstvo, dva Superkupa, kup... Tu sam se vratio u reprezentaciju Srbije i Crne Gore. Žao mi je što nisam igrao s Ronaldom kada je došao. Posvađao se s upravom i otišao. No bili su to Luc Nilis, Wim Jonk, Phillip Cocu, Jaap Stam, Boudewijn Zenden... Advokat je bio trener.
Poduži je popis igrača s kojima je radio, a osvajali su naslove svjetskih prvaka ili Ligu prvaka, a posebno će izdvojiti jedno ime.
– To je Ivica Olić! On je kao član moje obitelji i posebna osoba. Njega neizmjerno poštujem.
S Dickom Advokatom radio je u reprezentaciji Srbije, Sunderlandu i Utrechtu, s Avramom Grantom u West Hamu, a s Guusom Hiddinkom u Anžiju iz Mahačkala.
– To je bila posebna priča. Igrali su Samuel Eto’o, Diarra, Roberto Carlos... Spektakl, od privatnih zrakoplova i kraljevskog tretmana. Ali tako završavaju projekti u kojima se koriste emocije, a manje mozak.
Radio je Petrović i s Ruudom Gullitom 2004. godine.
– Bio sam u Belgiji na dočeku Nove godine. Zazvonio mi je telefon i s druge strane čujem: “Dobar dan, je li Željko? Ja sam Ruud Gullit, postao sam trener Feyenoorda i htio bih da mi budeš pomoćnik!”. Bio sam u šoku i potvrdio da sam zainteresiran. Uzeo sam suprugin telefon i nazvao isti broj želeći provjeriti da nije nekakva zaje .... ija jer ima ovih televizijskih programa s tom temom. On se javi, a ja mu kažem: “Oprosti, brate, htio sam provjeriti da me netko ne zaje...” On kaže: “Pravi si Balkanac, imam ja ženu iz Hrvatske, znam kako je to.” Njegova bivša supruga rodom je iz Splita. On je karakterno naš. Ja pokušavam pedantno pripremiti trening, a on kaže: “Jesi poludio!? Daj pojednostavni, brate mili!”
Igrao je s Mijatovićem, Savićevićem, Šukerom, Bobanom, Maradonom, Stojkovićem, Prosinečkim... Može li izdvojiti najboljeg?
– Igrao sam i sa Zidaneom i Ronaldom, doduše ekshibicijske utakmice. Ako me pitate za igrače s naših prostora, onda je to Savićević. Nogometni genijalac! Ako ovi danas vrijede 200 milijuna, on bi vrijedio milijardu po današnjim mjerilima.
A gdje je Modrić?
– Ovo što je Luka napravio nitko nikada neće napraviti. On je jedan od malo igrača koje toliko poštuju na svim meridijanima. Ali imali smo još puno igrača. Samo stil trčanja Alena Bokšića danas bi vrijedio 30 milijuna. Baka Slišković s loptama od pet kilograma zabijao je iz kornera, što bi danas radio!? Joško Skoblar, Piksi, Safet Sušić...
A što od svega toga može primijeniti s Interom?
– Napravili smo sve preduvjete da dođemo do svog maksimuma. Neće biti lako, ali da je lako, ne bi mene zapalo – zaključuje Petrović.