Bolje je biti bitan košarkaš u Europi nego nebitan u NBA ligi
Košarkaša godine bira Željko Jerkov, predsjednik Kluba olimpijaca i bivši košarkaški as
Osmi član Večernjakova ocjenjivačkog suda za izbor košarkaša godine jest Željko Jerkov (66), zvijezda iz zlatnih 70-ih godina. Ako se tada niste ni rodili, podsjetit ćemo vas da je riječ o vrhunskom centru koji je imao peh da živi u vrijeme genijalnog Kreše Ćosića, ali je i kao takav s reprezentacijom bivše SFRJ osvojio čak devet velikih medalja. Dvije olimpijske (zlato, srebro), tri svjetske (zlato, srebro, bronca) i četiri europske (tri zlata i bronca).
Željko je danas poslovni čovjek koji je u vezi sa sportom preko Kluba olimpijaca, čiji je predsjednik, kao i preko Nacionalnog vijeća za sport, čiji je član.
Više ne proizvodimo igrače
– Kao Klub olimpijaca pokušavali smo SDUŠ-u biti partner u izradi nacionalnog programa sporta, a sada je najvažnije kakav će se Zakon o sportu iz toga napisati i koliko će se ulagati. Mi u konačnici očekujemo ulaganje od jedan posto državnog proračuna, i to bi bilo oko 1,4 milijarde kuna, a sada je ono 400 milijuna. Vaterpolisti su izradili studiju koja kaže da njima, da bi funkcionirali kao pravi savez, treba 82 milijuna kuna godišnje, a oni dobiju od 12 do 14 milijuna.
Bi li novi Zakon o sportu trebao sadržavati i porezne olakšice za ulagače u sport.
– U svijetu su svi koji ulažu u sport oslobođeni poreza barem u jednom dijelu i kroz to se vidi uloga države. I dok Mađarska ulaže u sport 1,12 posto svog proračuna, Švedska 0,8, a Francuska 0,7 posto, mi smo po izdvajanju za sport posljednji u Europskoj uniji, čak iza Malte. Osim toga, posljednji smo i po količini eura za sport po stanovniku pa se može reći da mi sa sportom nismo ušli u Europsku uniju. Najviše su nastradali kolektivni sportovi koji puno stoje, a u tim su sportovima tri četvrtine svih naših sportaša. Od njih 280 registriranih, čak 120 tisuća su nogometaši, a 80 posto su djeca do 18 godina.
Da bi se bavila sportom, hrvatska djeca moraju plaćati nerijetko i skupe klupske članarine.
– Moja je teorija da je u hrvatskom sportu najveća diskriminacija ta što djeca moraju plaćati članarinu jer to znači da se, ako nemaš novca, ne možeš baviti sportom. A to bi, kao i osnovno obrazovanje, za djecu trebalo biti besplatno. Taj dio treba preuzeti država. Nije onih 1,4 milijarde godišnje nama potrebno da neki klub kupi Ronalda, nego za sportsku bazu. Škole nogometa, košarke, rukometa, vaterpola i odbojke treba preuzeti država. Ako nam nestanu klubovi, nestat će i sport.
Ugrožava li ovakvo stanje klubova budućnost hrvatske košarkaške reprezentacije?
– Naši su klubovi u očajnoj situaciji i mi više ne proizvodimo igrače. Nama se cijeli kolektivni sport urušio i još se nekako krpamo s reprezentacijama, no nama rukometnu reprezentaciju drže Mostar i okolica, košarkašku također Hercegovci, a tenisku Međugorje. To su sportaši koji nisu došli iz našeg sustava sporta, selekcionirani su i proizvedeni negdje drugdje, ali su se brzo uključili, poput košarkaša Bogdanovića i Zupca.
A baš su ta dvojica našla svoje mjesto među trojicom najboljih u Jerkovljevu izboru za najboljeg košarkaša u 2019.
– Bogdanović je jedini naš NBA igrač koji je nositelj igre svoje momčadi i zato je moj broj jedan. Drugoplasirani Simon također je bitan igrač, i to u vodećoj euroligaškoj momčadi. Zubac mi je treći jer je jako talentiran i jako dobro stoji na terenu, inteligentno poput Ćosića. Ivica ima sve začine da napravi veliku karijeru.
Ima ih i Šarić, no njemu ne ide najbolje otkako je morao otići iz Sixersa.
– Nažalost, Šarić je izgubio korak, a super je momak. On stvarno daje sve od sebe, no to nije bilo dovoljno da se izbori za status u momčadi. Možda bih mu preporučio povratak u Europu ili da si u NBA nađe momčad u kojoj će se nametnuti. On je nama jako važan igrač za reprezentaciju i vrlo je bitno u kakvom će raspoloženju doći na olimpijske kvalifikacije.
A čemu se možemo nadati potkraj lipnja u Splitu, u konkurenciji Brazila, Tunisa, Rusije, Njemačke i Meksika.
Centara imamo “k’o pljeve”
– To će biti veliki ispit ne samo za tih 12 igrača nego i za cijeli Savez. Jako je bitno iz kakvih će uloga doći naši glavni igrači. Po mom mišljenju, bolje je biti bitan u Europi nego nebitan u NBA ligi. No, to je toliko veliki ulog da se mi na prednost domaćeg terena moramo plasirati na Olimpijske igre. Moramo napraviti ozračje i sve što može prevagnuti u našu koristi. Mi ne moramo napraviti lijepo događanje, nego ono na kojem će Hrvatska proći. Dakako, važna će biti i kemija unutar momčadi, a ona se može dogoditi unutar jedne utakmice. Pa na nogometnom SP-u mi smo postali momčad kada je Rebić onako prepotentno zabio Argentini! To je bio najvažniji trenutak za koheziju te družine.
Koliko za hrvatsku košarku u cjelini uistinu znači to što imamo sedam NBA igrača?
– Mi u NBA imamo sjajne pojedince s visokim ugovorima koji nama u dresu reprezentacije još nisu donijeli medalju. U NBA ligi oni igraju za sebe i svoj klub, a u reprezentaciji su svi na istom zadatku.
Centara imamo “k’o pljeve”, a dobrih bekova sve manje. Zašto je tome tako?
– Problem je opet u oskudici naših klubova koji nemaju snage više ulagati, a ni strpljenja dulje čekati. Čim imaš visinu i malo fizikalija uz ponešto tehničkih detalja, ti možeš igrati. Eto ja govorim protiv centara, a sam sam bio centar, no razlika između običnog centra i razigravača jest kao između radnika i inženjera. Bekovi moraju imati više znanja i tehnike, a moraju i moći procijeniti znanja suigrača. Dakako, Krešo Ćosić nije centar iz ove priče jer on je bio doktor znanosti.