Ovo je bio moj prvi put na pozornici, život mi se preokrenuo u samo 48 sati
U Gavelli se krajem prošloga tjedna odvijala velika drama. Samo dva dana prije premijere “Hotela Zagorje”, glumica Ivana Roščić na generalnoj probi teško je ozlijedila koljeno. Prognoza koja je te noći došla iz bolnice bila je katastrofalna: operacija i tri mjeseca oporavka. Od dugo pripremane premijere, za koju je već sve bilo spremno neće biti ništa.
Idućeg dana nazvali su nas iz Gavelle i rekli da ipak dođemo na predstavu. Ponadali smo se da je ozlijeđenoj glumici čudom bolje, ali odgovor koji smo dobili iznenadio nas je još više: redateljica Anica Tomić odlučila je u njezinu ulogu, nepuna dva dana pred premijeru, pozvati široj javnosti nepoznatu studenticu glume Lanu Menigu! Usprkos velikoj skepsi i gotovo nemogućim uvjetima, premijera je zaista održana, a mlada glumica u suzama je dočekala zaslužene ovacije publike. Te noći u Gavelli svi su govorili o njoj.
S Lanom smo se susreli dva dana poslije u zagrebačkom kafiću Velvet, gdje je čajem liječila “potrgano” grlo i spremala se za iduću izvedbu. Život joj se, kaže, okrenuo preko noći i još nije stigla sabrati dojmove.
Neočekivano ste postali zvijezda nove Gavelline predstave. Kako se dogodilo da baš vi završite u ulozi Ivane Roščić?
Jako sam se veselila toj premijeri, pa sam glumce nestrpljivo došla gledati i na jednu od proba. Baš tog dana nije bilo Ivane jer je bila prehlađena. Odlučila sam se vratiti i večer kasnije, da ih vidim u punom sastavu. Sjećam se da sam bila oduševljena zajedničkom igrom glumica, poslala sam mami poruku da jedva čekam premijeru, da i ona vidi predstavu. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću tog petka ja glumiti s njima.
Vjerujem da je upravo činjenica da sam dvaput vidjela predstavu bila jedan od faktora zbog kojih me Anica zvala da uskočim.
Kako je taj poziv izgledao?
Bilo je već kasno navečer, sjećam se da nas je prvo nazvao Đorđe Kukuljica, koji je dugogodišnji partner moje mame i jedini muški glumac u “Hotelu Zagorje”, i rekao da se Ivana ozlijedila. Deset minuta kasnije nazvala me Anica Tomić i pitala mogu li uskočiti. Ja sam kao vojnik odgovorila “da” iako sam iznutra bila potpuno izbezumljena. Možda je i dobro što se sve dogodilo tako na brzinu jer mi nije dalo vremena da dvojim: pet minuta kasnije moja mama, dečko i ja već smo se vozili autom na njezin posao da isprintamo tekst koji su mi poslali iz kazališta, potom po karticu iz kamere kojom je dan prije snimljena predstava, a iduće jutro već sam bez papira u rukama bila na svojoj prvoj pravoj probi u životu. Ja prije ovoga nikada nisam ni stajala na kazališnoj pozornici, glumila sam samo u studentskim vježbama.