Akademici objavili 10 posto više izdanja, vode društvene znanosti
Kakav je osjećaj uskočiti u ulogu tako kasno, a pogotovo u ulogu koja je velikim dijelom rađena za nekoga drugoga?
U ovom trenutku to je mješavina dvaju sentimenata: velikog žaljenja i osjećaja krivnje što sam ušla u rolu koju je Ivana tako fenomenalno pripremila i koju je zaslužila pokazati pred premijernom publikom. Još uvijek ne mogu vjerovati što se dogodilo, kao ni da su mi svi u kazalištu ukazali takvo povjerenje. S druge strane, tu je osjećaj neopisive zahvalnosti što je taj ansambl fenomenalnih žena mene balavicu tako brzo prihvatio kao svoju. Dodatno sam počašćena što se radi baš o tom tekstu Ivane Bodrožić i predstavi Anice Tomić i Jelene Kovačić, koje jako cijenim.
Čitali ste “Hotel Zagorje”?
Jesam, ne biste vjerovali, baš ovog ljeta! Zato sam se toliko i veselila premijeri, mislim da je ta predstava užasno važna jer na vrlo zdrav način komunicira s publikom te može doprijeti i do ljudi moje generacije koji nisu bili dio tog vremena. Ja sam rođena 1996. godine, nama su Domovinski rat protokolarne komemoracije i uvijek iste slike na TV-u. To je vrijeme o kojem i danas jako puno slušamo, znamo sve datume i činjenice, ali “Hotel Zagorje” pomogao nam je da ga doživimo kao nešto što se tiče svih nas, kao priče stvarnih ljudi među kojima i danas živimo. Predstava mi je to iskustvo gurnula još bliže. Postoji ta scena logora u kojoj je Ivana Roščić briljirala i koja me užasno potresla, i tada kao gledateljicu i sada kao glumicu koja je mora odigrati. Sada čekam da je vide i moji prijatelji, ali i djed i baka, čemu se posebno veselim.
Zanimljivo mi je da kažete da ste tu predstavu osjetili kao nešto važno za svoju generaciju, uvijek sam se pitala koliko vam je ta tema zaista bliska i što su teme koje vas okupiraju.
U našem odrastanju nije bilo toliko dramatičnih tema kao što je bio Domovinski rat. On je nešto čega trebamo biti svjesni, ni više ni manje od toga. Naša je sreća što se možemo baviti nekim udaljenijim i kratkoročnijim temama, kao što je koronavirus (smijeh). I naravno vježbama na Akademiji koje ispunjavaju gotovo sav naš životni prostor i središte su većine naših razgovora.
Kako izgleda život na Akademiji dramske umjetnosti?
To je zatvorena grupa ljudi koja svakodnevno diše, plače i smije se jedna s drugima. Kao neki Big Brother, nismo se međusobno odabrali, ali smo morali postati obitelj da bismo mogli zajedno funkcionirati. Ja sam upravo završila prvi semestar četvrte godine na klasi Bobe Jelčića, pokret su mi držali Saša Božić i Ivica Boban, govor Tomislav Rališ... Mislim da često nismo svjesni privilegija svakodnevnog bivanja i rada s vrhunskim umjetnicima i mentorima. Na prvoj godini klasu nam je vodio Joško Ševo, koji nas je uveo u taj svijet i naučio temeljima glumačkog posla. Potom je došla Dora Ruždjak Podolski, koja je s nama radila izazovne klasike poput Molièreva “Škrtca”, a pomiješali su nas s kolegama s treće godine koji su nam udarali ritam. Na trećoj godini bila sam u rukama Doris Šarić Kukuljice i Marije Škaričić, što je iznova bilo predivno, a potpuno različito iskustvo.
Šira publika mogla vas je vidjeti u nekim modnim editorijalima, spotu Vojka V. “Moja lipa” te u u seriji “Uspjeh” HBO-a. Kako dalje vidite svoju karijeru?
Teško mi je to reći. Godinama sam se bavila plesom, završila sam i baletnu školu i već sam se vidjela u Baletu HNK. Potom sam išla na natjecanja iz modernijih plesnih formi. Provela sam godinu na Filozofskom fakultetu. Kad sam upisivala Akademiju, zanimala me samo kazališna gluma, a na kraju sam najviše stajala pred kamerama. Upravo sam snimila i novi film Nevija Marasovića. Zbog “Hotela Zagorje” opet sam sva u teatru, maštam da jednoga dana igram i predstave na njemačkom, koji je moj drugi materinski jezik... Nadam se da je preda mnom mnogo različitih prilika, a nekako bi me najviše radovala mogućnost da radim u Gavelli, u kojoj sam uz Đorđa odrasla.
Ja sam rođena 1996., mojoj generaciji rat su uvijek iste slike na televiziji, a “Hotel Zagorje” pomogao mi je da ga doživim kao nešto što nas se tiče
Prošle 2019. godine Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavila je 110 svezaka raznih publikacija koje se od ove godine mogu i kupiti u novootvorenoj knjižari Akademije u dvorištu zagrebačke Moderne galerije, pohvalio se predsjednik HAZU Velimir Neidhardt. Glavni tajnik HAZU Dario Vretenar novinarima je rekao da je od osnivanja do danas Akademija objavila 6543 sveska te da su 2019. godine objavili deset posto više izdanja nego 2018. godine. Među lanjskih 110 objavljenih svezaka su 23 knjige, 20 zbornika, 38 časopisa, 13 kataloga, 12 spomenica, jedna partitura... Akademik Vretenar spomenuo je i da je za nakladničku djelatnost HAZU uložio dva milijuna