I u najmanjim ulogama Božidar Alić davao je cijelog sebe
Možda bi jednog dana dobio i Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo ili Nazorovu nagradu, odigrao i Shakespeareova Hamleta, za kojega je bio predodređen kao rijetko koji glumac... Ali to onda ne bi bio Božidar Alić
Danas će se na zagrebačkom Krematoriju hrvatska javnost oprostiti od jednog od najvećih hrvatskih glumaca Božidara Alića. Glumca koji je ponosno, ali i pomalo jetko isticao da ga ne zanima ni kazališna ni životna laž. I hrvatskog vrućeg domoljuba koji baš poput brojnih drugih hrvatskih vrućih domoljuba nije znao, a vjerojatno nije ni htio, naplatiti svoje hrvatstvo. Pa je, nažalost, dobio status svojevrsnog glumačkog Petrice Kerempuha kojega je najbolje izbjegavati.
U brojnim nekrolozima koji su preplavili hrvatske medije nakon Alićeve smrti isticao se njegov talent. Istina, Božidar Alić bio je bogomdani kazališni talent s kakvim bi sretne bile i mnogo brojnije nacije od hrvatske. No Božidar Alić nije imao samo talent. On je imao i bogatu glumačku karijeru, velike i važne kazališne uloge, brojne uloge u radiodramama, nekoliko filmskih uloga, pa čak i pjevačku karijeru. Surađivao je s vrhunskim redateljima kao što su Paolo Magelli ili Roberto Ciulli, ali i Vladimir Habunek, Georgij Paro, Tomislav Radić, Petar Selem, Ljubiša Ristić... Imao je i međunarodnu karijeru koja je mogla i trebala biti puno izdašnija, ali ispalo je drukčije. Puna dva desetljeća Božidar Alić imao je povlašteni status neokrunjenog princa hrvatskog glumišta. O njemu su se pričale sočne priče u vrijeme kada u Hrvatskoj još i nije bilo žutog tiska, postao je zagrebačka kulturna legenda te dobio status nedodirljivog, ali i krajnje nepredvidljivog karizmatika. A onda je čitava ta zamašna umjetnička, glumačka, ali i pjevačka karijera nekako zamrla u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je Božidar Alić obukao i vojnu uniformu braneći domovinu u Zboru narodne garde. Božidar Alić nije bio glumac kojeg je moglo zadovoljiti institucionalno kazalište. Nije mogao ne raditi i primati mjesečnu plaću iščekujući kad će mu se uprava nekog kazališta smilovati i dodijeliti mu ulogu. Nije mogao trpjeti teror modernog kazališta u kojem je riječ ništa, a režija sve. On je htio biti gospodin Glumac. Gospodar scene. Katkada goropadan, pokatkad tvrdoglav, ali prezentan. I pamtljiv. I u najmanjim ulogama na svojim počecima davao je cijelog sebe. Kazalište mu je dugo bila jedina istinska religija. Ali, kada ga je kazalište razočaralo svojom predvidljivošću, tromošću, ali i neiskrenošću te ciničnim šetebandjerizmom, potražio je nova iskušenja i nove religije... U svojoj karijeri Alić je igrao u nekoliko amblematskih hrvatskih predstava u zagrebačkoj Gavelli i HNK, Teatru ITD, u Splitu, Rijeci... Da je bilo više pameti, a manje laži i političkog i ljudskog kameleonstva, možda bi Alić i dulje ostao u žiži hrvatske kazališne umjetnosti. Možda bi jednog dana dobio i Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo ili Nazorovu nagradu. Možda bi odigrao i Shakespeareova Hamleta, za kojega je doista bio predodređen kao rijetko tko od hrvatskih glumaca. Možda bi napisao memoare (kao što je opisivao svoja konobarska iskustva u jednoj novinskoj kolumni). Ali, to onda ne bi bio beskompromisni Alić koji je bio neostvareni pjesnik zatvoren u tijelu vrhunskoga glumca kojega hrvatska sredina očito nije zavrijedila pa ga je krišom i kukavički ostavila vukovima na nekoj šekspirijanskoj vrištini. Ni prvi ni posljednji takav slučaj.
On je htio biti gospodin Glumac. Gospodar scene. Katkada goropadan, pokatkad tvrdoglav, ali prezentan. I pamtljiv