Odlazak Zdenke Vučković
Bila je prototip dječje zvijezde desetljećima prije Tajči i Severine
pjevačica i vječna “djevojčica” domaće zabavne glazbe, Zdenka Vučković umrla je u 78. godini. Rođena 1942. u Zagrebu, od najmlađih dana nametnula se kao tinejdžerska zvijezda kakve su danas ne samo uobičajene nego ih glazbena industrija pokušava i stvarati. Primjerice, da nije bilo Zdenke Vučković, domaća scena i mediji, a ni autori pjesama, poslije ne bi tako reagirali na Tajči, Miju Negovetić i mnoge druge jer upravo je Vučković bila prototipom dječje zvijezde kakva je svojedobno bila i jedna druga Vučković, Severina, pa i Nina Badrić dok je nastupala u Zvjezdicama.
Autentična mlada zvijezda
Naime, da bi se shvatio ubrzani dolazak Zdenke Vučković na scenu, bitno se podsjetiti vremena u kojem se to dogodilo, pri čemu brojke prodanih singlova i dosegnuta popularnost postaju još fascinantniji. Zdenka Vučković imala je vjerodajnice autentične mlade zvijezde još dok je na samom početku karijere 1958. otpjevala “Moja mala djevojčica” (autori Vandekar, Ruben, Pomykalo), pjesmu poznatiju po refrenu “tata, kupi mi auto, bicikl i romobil”, s Ivom Robićem. Tadašnja pobjeda na Opatijskom festivalu prometnula ju je u autentičnu zvijezdu kojoj se život promijenio prije navršene šesnaeste godine. Nitko nije bolje od Z. Vučković i Robića, premda slučajno, najavio dolazak potrošačke kulture i masovne zabave, a priču je nastavio skladatelj Ljubo Kuntarić dvije godine poslije s pjesmom “U nedilju, Ane”, poznatiju po stihovima “kad si kupin mali motorin”.
Pri čemu, govoreći o “Mojoj maloj djevojčici”, ne treba zaboraviti ni provokativnost u kojoj je maloljetna djevojčica na pozornici Opatije pjevala s već tada poznatom zvijezdom Robićem. O kolikom se preokretu radilo, govori i podatak da bi danas malo tko mogao ponoviti takav scenski “izlet” bez potencijalnih optužbi o komercijalizaciji i iskorištavanju djece, a da i ne spominjemo teže kvalifikacije. Pripremajući pred dvije godine glazbenu dionicu i tekst za katalog velike izložbe “Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost”, po idejnom konceptu Zvonka Makovića u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, ime Zdenke Vučković bilo je neizostavan dio domaće zabavnoglazbene scene i estrade tog desetljeća. A njezina fotografija s Robićem na sceni opatijske Kristalne dvorane 1958. bila je jedan od najvažnijih eksponata.
Da je otpjevala samo pjesme “Moja mala djevojčica”, “Zagreb, Zagreb” Alfonsa Vučera
– poznatiju kao “Vraćam se, Zagrebe, tebi”, s kojom je 1963. na Zagrebačkom festivalu ponudila neslužbenu himnu Zagreba – popis zimzelenih uspješnica koje je popularizirala Zdenka Vučković bio bi dovoljan. Premda je “Zeko i potočić” (Branko Mihaljević) prva pjevala Osječanka Olgica Miler 1956., upravo je kasnija verzija Zdenke Vučković ostala najpopularnija.
Sve te pjesme bitno su odredile ne samo tadašnju zabavnoglazbenu scenu nego su i postale opća mjesta domaće društvene stvarnosti. Zdenka Vučković pojavila se u vremenu kada je domaća estrada bila u povojima, tek postajala fascinacija masovne publike, a osim podrške radija, nadolazeća televizija stvorila je kritičnu masu poPoznata