Ljudi se boje smrti u samoći, otkaza, odvojenosti
Psihijatri zbog izolacije imaju pune ruke posla
Roditelji tinejdžera koji pod svaku cijenu žele vidjeti djevojku ili dečka na drugom kraju grada traže pomoć stručnjaka kako ih sada zadržati doma, stariji i kronični bolesnici brinu se hoće li se zaraziti i umrijeti u samoći bez mogućnosti da se oproste s bližnjima, radnici strahuju od otkaza, a oni koji rade od zaraze na poslu, adolescenti i studenti brinu se zbog školovanja i odvojenosti od vršnjaka.
Epidemija COVID-19 promijenila je živote građana koji traže psihološku pomoć putem telefonskih linija Hrvatske psihološke komore i društva te Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”, a u potonjem im je na raspolaganju 16 stručnjaka. Među njima je i psihijatrica za djecu i mlade dr. Zrinka Ćavar. Zovu ih, kaže, ljudi iz cijele zemlje i građani koji rade u inozemstvu zabrinuti hoće li zbog samoizolacije vidjeti obitelji ili ih zaraziti. Primili su 2500 poziva. Ljudi su pod stresom, a kronični bolesnici trebaju posebnu podršku. Ali i ne samo oni.
Hoće li se moći oprostiti
– Zvala me majka djece u dobi od godinu i tri godine, ona i muž rade od kuće za računalom od 8 do 16 sati. Kaže mi: “Ja ću poludjeti, žderem se što moram u isto vrijeme raditi i brinuti se za djecu koja plaču i premala su da razumiju da mama i tata rade od kuće”. Žalili su mi se i radnici jedne zagrebačke tvrtke koja radi u tri smjene kao da se ništa ne događa, a u smjeni je po sto ljudi i ljudi se boje zaraze. A gazda ne želi da se smanji proizvodnja. Zovu i ljudi iz Dalmacije koji su ostali bez posla. Stariji se boje umiranja u samoći ako se zaraze i kod njih je strah da se neće moći oprostiti od najdražih veći nego od smrti. Sad me je zvao čovjek
ODLUKA VLADE
i kaže mi: “Ja sam gladan”, a nepokretan je i djeca su mu daleko. Prestrašno. Spojila sam ga s Crvenim križem i s pučkom kuhinjom – kaže dr. Ćavar.
Zvali su je i ljudi zbog akutne stresne reakcije na potres i kod njih i kod djece. Najmanje zovu srednjoškolci, ali zato zovu njihovi roditelji.
– Nazvao me otac adolescenta i kaže mi: “Stojim na vratima, nokautirat ću ga zato što ne želim da ide iz kuće, a ne mogu ga obuzdati jer on hoće ići curi i gotovo” – dodaje dr. Ćavar. Studenti su anksiozni jer se brinu zbog polaganja ispita u ovim okolnostima, ali i za obitelji zbog zaraze. Neda Pleić, predsjednica društva psihologa u Splitu, strahove ljudi iz svoje županije sažima ovako – mladi se brinu zbog budućnosti, srednja dob zbog egzistencije, stariji zbog bolesti. Javljaju im se i srednjoškolci, studenti, ljudi srednje dobi, stariji i kronično bolesni koji strahuju od fatalnih ishoda u slučaju zaraze. Otežan im je i pristup liječnicima, a među njima su i onkološki bolesnici koji se liječe u Zagrebu.
– Javljaju nam se i otočani koje odsječenost od kopna podsjeća na rat, kad su bili u blokadi, i ljudi stradali u ratu kojima ova situacija potiče retraumatizaciju te trudnice zabrinute za djecu. Srednjoškolci se brinu zbog škole i zahtjeva profesora, zbog toga hoće li upisati željeni fakultet, a studenti zbog ispita.
Adolescente muči i što su zatvoreni u kući i ne mogu vidjeti vršnjake. Ali dio mladih kao da živi svoj san jer je za njih biti zatvoren u kući i družiti se s virtualnim prijateljima nešto što su oduvijek htjeli, no stalno su ih tjerali van. Mnogo ljudi srednje dobi ostalo je bez posla. I mladi i stariji od nas traže utjehu, da ih sasluša netko tko će ih razumjeti – kaže Pleić.
Odvojenost od obitelji
Andreja Bogdan, klinička psihologinja i predsjednica Hrvatske psihološke komore, ističe da njihova komora i Hrvatsko psihološko društvo imaju 25 telefonskih linija u zemlji na kojima je 24 sata dežurno 150 psihologa i kliničkih psihologa. Primili su u dva tjedna 500 poziva, najviše njih, oko 50 posto, iz Zagreba. Ljudi imaju poteškoća u prilagodbi na ograničenje kretanja i organizaciju života u svom domu.
– Imaju osjećaj intenzivne uznemirenosti, anksioznosti, nemogućnosti koncentracije na svakodnevne aktivnosti, poremećaj spavanja, nesigurnost i strah zbog moguće zaraze ili ponovnog potresa. Roditelji koji rade zovu nas zbog djece koja su sama kod kuće i kojoj ne mogu pružiti sigurnost, koja se moraju sama snalaziti kad je riječ o obvezama u nastavi online, pitaju kako pomoći djeci koja su anksiozna i uplašena pa se zbog toga ne mogu usredotočiti na nastavu. Mlađima nedostaju prijatelji ili partneri, brinu se kako će završiti školsku godinu ili semestar, a ako su odvojeni od obitelji, onda im je još teže... Stariji nas zovu zbog usamljenosti, nesanice ili nemogućnosti rješavanja svakodnevnih problema, nabave lijekova, hrane – kaže Bogdan.