Na lomači je završilo 248 žena s područja Zagreba
‘Vještice’ su progonili i u 18. stoljeću
“Pričale su se o njima legende. Govorilo se da imaju strašna usta i velike zube i da se hodajući ne dotiču zemlje...”, piše u “Gričkoj vještici”
– Dolaze zagrebačke vještice!... Te su riječi u Beču išle od usta do usta. Pred zidinama bečkog dvora skupio se toliki svijet da su ga stražari jedva mogli zadržati u redu. Sve se guralo naprijed da bude što bliže velikim vratima na kojima će na ulazu u dvor vidjeti te čuvene zagrebačke vještice. Pričale su se o njima razne legende i pripovijesti. Govorilo se da imaju strašna usta i velike zube, da im je pogled vražji i da se hodajući ne dotiču zemlje...
Čaranje i zla magija
Ulomak je to iz serijala “Grička vještica” Marije Jurić Zagorke. Konkretnije, iz četvrte knjige serijala koji se zove Malleus maleficarum. Zagorkin nastavak priče o Siniši i Neri ime je dobio po teološkom djelu koje su napisali dominikanac Henrik Institoris i Jacob Sprenger. Njihov Malleus maleficarum (u slobodnom prijevodu Malj za vještice) izdan je 1486., a nakon izdavanja prihvaćen je kao neslužbeni udžbenik za progon vještica. Iako mnogi smatraju da su vještice bile proganjane i spaljivane uglavnom na početku srednjeg vijeka, prava je istina da su se takvi progoni događali i u 15. i 16. stoljeću te da su kulminaciju imali tijekom 17. i 18. stoljeća. Uostalom i radnja iz citirane Zagorkine knjige događa se u vrijeme carice Marije Terezije koja je tijekom 18. stoljeća gotovo 40 godina vladala Habsburškom Monarhijom.
Iako su propisi o kažnjavanju čaranja i zle magije u Hrvatskoj, kao i drugdje, postojale još od vremena kada su ljudi živjeli u plemenskim zajednicama, stvari su eskalirale nakon crkvene sinode 1611. kada je donesena odluka o obveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva. Crkvenu odluku podržale su i svjetovne vlasti u Hrvatskoj, čime je zapravo otvoren lov na vještice. A vješticom je mogao biti proglašen svatko i zbog svačega. U ta vremena nije bila rijetkost da netko nekoga prijavi da je vještica iz čiste pakosti. Pa su tako žene prijavljivane jer su koristile ljekovite trave u liječenju bolesti ili zato što su odbile ili prihvatile udvaranje nekog muškarca. Po shvaćanju neobrazovanog i bogobojaznog puka, vještice su bile krive za vremenske nepogode, za loše usjeve, pomor stoke, smrt u nečijem kućanstvu... Dovoljno je samo bilo reći da je netko vještica i ta bi osoba vrlo vjerojatno život skončala u strašnim mukama na lomači. Prije toga bi bila mučena, a priznanja koja su izvučena na mukama kasnije su korištena kao dokaz da je optužena žena doista vještica.
Prvi povijesni zapisi u kojima se spominju vještice u Zagrebu datiraju iz 1360., a u njima se spominje suđenje Alici i Margareti
Istražujući tu temu, povjesničar Deniver Vukelić došao je do podataka da je samo u Zagrebu i okolici zbog vještičarenja službeno pred sudom osuđeno oko 260 osoba, dok je broj onih koji su neslužbeno osuđeni na veleposjedničkim posjedima te nakon toga spaljeni na lomači nepoznat. Od službeno osuđenih, većina su bile žene te je njih 248 spaljeno, a 12 je oslobođeno optužbi. Vukelić je otkrio i da je još 517 osoba, također većinom žena, bilo pritvoreno radi daljnjeg ispitivanja, a pojasnio je i zašto su se progoni vještica događali samo u sjevernom dijelu današnje Hrvatske. Prema njegovu mišljenju, “krivac” za to je ondašnja rascjepkanost hrvatskog teritorija, jer su Dalmacija i