Bolje je obuzdavati koronavirus sada nego mu proricati kraj

Rodoljubna zanovijetanja U ovom trenutku razloga za optimizam ima vrlo malo, ako ih uopće ima, i treba moliti Boga da nam ne bude gore umjesto da slušamo znanstvenike koji se igraju božanskih moći

Što nam može smetati, a što pak unositi malo vedrine u sumorno stanje u kojem nas je stisnuo koronavirus? Osobno ne podnosim proricanja o tome koliko će pandemija trajati, i u svijetu i u nas, bila pesimistična ili ohrabrujuća. Prvo, sva su nepouzdana, što manje-više svi proricatelji priznaju, te uglavnom služe samoisticanju različitih stručnjaka. Riječ je o težnji da se bude Bog, koji naciji ili čovječanstvu daje nadu (što je češće) ili ih ispunjava jezom (što je rjeđe). Pokazalo se da koronavirus izmiče svakom nastojanju da se odredi njegova narav, ćud, “taktika”, da mu se definiraju osobine pa prema tome i predvidi trajanje. Takav, vrlo je nezahvalan za prognoze, pa za ljude čine najviše oni koji obuzdavaju njegovu sadašnju katastrofalnost i smrtonosnost.

Kako je moguće bilo što proricati kad gotovo nema zemlje u kojoj je obuzdan ili mu je kraj na vidiku, kad je u mnogim zemljama iz dana u dan sve više oboljelih i umrlih? Kako se u Hrvatskoj može govoriti o tome da bi mjere mogle biti manje stroge od početka lipnja, ili čak od Uskrsa, kad se zaraza ne zaustavlja i manje stagnira nego što se širi? Ima čak cinizma u optimizmu nekih znanstvenika koji nas tješe dok u Španjolskoj, Italiji, Americi... dnevno umiru stotine i gotovo tisuće ljudi!? Stoga ne bi trebalo ljude obmanjivati lažnim očekivanjima, osim što ih, naravno, mogu veseliti vijesti o uspjesima u borbi protiv koronavirusa i u zemlji i u svijetu.

Ni naš svakidašnji život ne opravdava utješne riječi stručnjaka. Do prije nekoliko dana u trgovine se ulazilo i kupovalo kao i prije, pa su se onda počeli stvarati redovi s velikim razmacima između čekača, prvo u ljekarnama, pa ispred prodavaonica, banaka, općinskih ureda i drugih službi prijeko potrebnih građanima. U sve rjeđim izlascima iz stanova sve više ljudi nosi maske, u sve širem luku zaobilaze one koje susreću, građani se sve više boje jedni drugih i sve su zatvoreniji pa sve više sliče sklupčanim ježevima koji se na svaki šum i dodir sve više stišću i sve više napinju bodlje. U ovom trenutku razloga za optimizam ima vrlo malo, ako ga uopće ima, i treba moliti Boga da nam ne bude gore umjesto da slušamo znanstvenike koji se igraju božanskih moći. Stoga radije nego o njihovim prognozama čitam i slušam o ljudima koje je epidemija “nadahnula” nekim idejama ili ih potiče za kakvu-takvu životnost, stvaralaštvo i duhovnost te im otkriva ljepote koje su bili zaboravili i talente koji im nikad u normalnom stanju ne bi pali na pamet. Jedni su otkrili da imaju djecu i obitelj, drugi su otkrili nekog pisca ili mu genijalnost vratili iz zaborava, četvrti uče kuhati i otkrivaju nikad slućenu nadarenost, djeca slikaju Beroša, Capaka, Božinovića, Alemku Markotić... A ima i onih koji su se dosjetili korisnih poslova, kao liječnik Igor Ković koji od maski za ronjenje pravi zaštitne maske. Još jednom ću pohvaliti Hrvatsku televiziju koja emitira snimke utakmica hrvatske nogometne reprezentacije s velikih natjecanja koje su nam donijele toliko radosti. Snimke iz vremena hrvatskih svjetskih trijumfa, vremena posve suprotnog sadašnjoj nacionalnoj obamrlosti.

Svakako, korona će jednom proći, ali ne ni po čijem scenariju, nego kako i kada ona bude “htjela”, pa je zadatak i liječnika i drugih stručnjaka i svih nas znanjima i ponašanjem se boriti protiv njezine sadašnje ubojitosti, pa što Bog da. Mislim da je bolje ne zavoditi ljude skorim prestankom epidemije te ih tako činiti i neodgovornim i nediscipliniranim. Znam da su građani iznimno radoznali, da bi i te kako željeli znati kad će ovim mukama doći kraj, i da bi im pouzdane prognoze olakšale život, ali bolji su realnost i oprez nego nerealnost i nade koje se mogu pokazati lažnim. I to ne pišem kao pesimist nego, vjerujem, kao realist koji nastoji proročansku umišljenost i samosvidljivost znanstvenika razlikovati od njihovih utemeljenih spoznaja, mišljenja i savjeta. Tko se ne bi radovao kad bi već za koji tjedan, mjesec ili dva neprekidno počeo padati broj oboljelih i umrlih, ali za tu radost čovjek je uvijek spreman, i to mnogo drukčije nego za moguću višemjesečnu vladavinu zla i depresiju. Budimo strpljivi u očekivanju kraja korone umjesto da nestrpljivi promašimo u ciljanju tog kraja.

U sve rjeđim izlascima iz stanova sve više ljudi nosi maske, u sve širem luku zaobilaze one koje susreću, sve se više boje jedni drugih