Rozić: Sve je stalo, košarka ne postoji...
Odlazak kapetana Nakon 16 godina vjernosti Ciboni koronavirus ‘uzeo’ mu je oproštaj
“Nisam siguran da je itko ikada ovako završio karijeru, no barem ću po nečemu biti zapamćen.” To nam je kazao 37-godišnji Cibonin kapetan Marin Rozić nakon što je, 25 dana kasnije, postao svjestan da je još 6. ožujka u Laktašima odigrao posljednju utakmicu u svojoj dugogodišnjoj karijeri.
– Kako sada stvari stoje, ja sam u mirovini u koju me koronavirus pogurnuo koji mjesec ranije no što sam planirao. Ne znam je li ovo s pandemijom i potresom u Zagrebu poruka da ostanem još jednu sezonu ili je poruka da je već bilo vrijeme da odem – našalio se Roza koji nam se javio iz Sretnica kod Mostara gdje se nalazi sa suprugom Martinom, trogodišnjom kćeri i jednogodišnjim sinom.
Mnogim sportašima teško je podvući crtu i reći “ne idem dalje, vrijeme je da stanem”. Kako je to bilo u Marinovu slučaju?
– Nekako mi se to prirodno dogodilo. Premda tjelesnih poteškoća nisam imao, ipak sam ove sezone osjetio da je kraj. Da igram još jednu sezonu, ne bi imalo smisla jer ja ne bih bio zadovoljan samim sobom.
Vratit ćemo ljude s burze
Razgovarali smo na dan kada je objavljeno da je Cibonin direktor Domagoj Čavlović otpustio desetero klupskih djelatnika.
– Žao mi je što se to dogodilo i što i ti ljudi moraju snositi posljedice ove pošasti. Nema tu govora o tome da je klub u nepremostivim problemima ni o gašenju Cibone, nego je to bila racionalna mjera u situaciji kada nitko ne može predvidjeti koliko će ovaj zastoj u našim životima i karijerama trajati. Ti dragi ljudi, a neki su u klubu i dulje od mene, dobili su otkaz uvjetno i, čim klub stane na noge, oni će biti vraćeni na posao.
Tko će od njegovih suigrača biti vraćen na posao u Ciboninu dresu, to se još ne zna, no i igrači će morati podnijeti žrtvu.
– Ne možemo mi igrači tri mjeseca biti kod kuće i primati novac. Uostalom, pogledajte primjer velikih nogometnih klubova
Nitko nije odigrao toliko sezona za Cibonu kao Roza (16). Aco Petrović i Čutura ih imaju po 12, a Nakić i Knego po 11 Barcelone i Juventusa, koji su prvi krenuli sa smanjivanjem ugovora. Bilo bi sjajno primiti cijeli ugovor, no sve je stalo, ne trenira se, košarka ne postoji, pa je i smanjenje naših ugovora logična stvar. Za klub je sada najvažnije preživjeti.
A Cibona će, baš kao i svi ostali naši klubovi, ovu sezonu morati zaboraviti. S obzirom na to da se sezona ne može završiti, HKS je odlučio da se sve poništava. Nema prvaka, nema ispadanja.
– Svima je tu bilo jasno da tu više nema igre i HKS je odlučio očekivano. Jest, mogli su oni i priznati zatečeno stanje kao konačno, a mogla se završnica ove sezone preseliti u predsezonu sljedeće, no to ne bi bilo ono pravo. Puno važnije od imenovanja prvaka jest to da HKS mora pronaći načina kako da zaštiti klubove. Nakon ove pandemije doći će gospodarska kriza i klubovi će to itekako osjetiti i zato se HKS treba pozabaviti time da održe živima sve klubove, a oni će u idućem razdoblju uprihoditi vrlo malo ili ništa. A ako nema klubova, nema ni košarke.
A bilo kako bilo, za Marina Rozića više neće biti službenih utakmica, treninga, ledenih obloga na koljenu, terapija, mirisa svlačionice... Neće biti ni igračkih radosti, a ovo su one koje se dugogodišnji kapetan najrađe prisjeti:
– Uvijek ću pamtiti moju prvu utakmicu za Cibonu u Zadru pri čemu smo čak i pobijedili. Sjećam se i finala sa Zadrom iz 2010. u kojem su oni vodili 2:1, a mi smo dobili četvrtu u Jazinama, a potom i petu u Zagrebu s više od 20 koševa razlike. Neću zaboraviti ni način na koji smo, u prošlosezonskom finalu, pobijedili favoriziranu Cedevitu, i to s 4:0.
Još mu je jedna pobjeda nad Cedevitom bila neobično slatka i to ona 2014. usred Beograda, u neočekivanom finalu ABA lige.
– I danas mi izgleda nestvarno kako smo mi osvojili taj naslov. Djelovalo je nemoguće da bismo mi mogli pobijediti Zvezdu usred Beograda i to u utakmici koja je donosila plasman u Euroligu. Zvezdaši jesu te večeri šutirali jako loše, no mi smo imali nevjerojatno povjerenje jedan u drugoga. Šarić je pak igrao s nekom nevjerojatnom energijom s kojom je zarazio sve nas. Nakon pobjede nad Zvezdom, u finalu nisam ni sekunde dvojio da ćemo dobiti taj finale protiv Cedevite, bez obzira na to što smo protiv sebe imali Nurkića, Smitha, Raya... i trenera Repešu.
Uz svaki sport pa tako i košarku idu i oni teški trenuci.
– Najteže mi je bilo kada mi se 2010. dogodila ozljeda, baš kada sam bio u igračkom zenitu, nakon što sam 2007. i 2009. nastupio na Eurobasketu, a 2008. na Olimpijskim igrama. Moja Ahilova tetiva popustila je baš u vrijeme kada nam je svima postajalo jasno da je i opstanak kluba u pitanju.
Cibona mi je bila iznad svih
Za današnje pojmove prilično je nepojmljivo da netko 16 godina provede u istom klubu. Što je Rozu zadržalo u Ciboni sve te godine?
– Ja sam u svom Mostaru i počeo igrati košarku sanjajući da ću jednog dana igrati u Ciboni i u reprezentaciji. Meni je od prvog do posljednjeg dana bila čast da budem dio nečega čega je dio bio i legendarni Dražen Petrović. Tako sam odgajan, a vi znate da u Hercegovini Cibona ima poseban status. Nisam imao potrebe tražiti kruha preko pogače, meni je uvijek bilo dobro u Zagrebu. Netko će reći da sam lud, no to je bio moj izbor i ne kajem se. Ja sam svoj san ispunio i zadovoljan sam svojom karijerom.
Premda je u tome i dosad sudjelovao, Roza će se ovo ljeto morati potpuno prešaltati na posao sportskog direktora Cibone.
– Start u novom poslu zamišljao sam drugačije, da se neće dogoditi usred pošasti kakva vlada svijetom. A ona će znatno utjecati na profesionalni sport. Na sportskom tržištu sve će pasti jer će posrnuti gospodarstva, a to će onda donijeti ne samo manje sponzora nego i manje javnog novca za sport. Vrhunski sport teško će biti financirati, a može se očekivati i pad cijena igrača. U kojoj mjeri, teško je reći jer još ne znamo do kada će ovaj potpuni zastoj sporta trajati.