Večernji list - Hrvatska

Bude li obnovu vodila politika, Zagreb bi mogao izgubiti identitet

Već sam predloženi sastav Savjeta, koji prema Zakonu treba voditi obnovu, govori da je riječ o političkom tijelu bez dovoljno predstavni­ka struka, povjesniča­ra umjetnosti, arhitekata

- Piše Romana Kovačević Barišić romana.kovacevic@vecernji.net

Snažan potres koji je prije dva tjedna zatresao Zagreb znatno je oštetio njegovu staru gradsku jezgru, a da su razmjeri štete veći nego što je to u prvi tren izgledalo, saznaje se iz dana u dan, kako se otkrivaju pojedina oštećenja. Pokazalo se da se tlo na kojem grad leži pomaknulo dva i pol centimetra pa mnoge poznate vizure, građevine, svodovi i tornjevi više nisu isti. Stradale su brojne crkve, muzeji, bolnice i druge ustanove i stambene zgrade, prijavljen­o je oko 30.000 oštećenih građevina, 1900 ih je neupotrebl­jivo ili privremeno neupotrebl­jivo, 8000 dimnjaka oštećeno je i prijeti daljim urušavanje­m krova... Seizmolozi vole reći da nas ne ubijaju potresi, već loše građene kuće. Što nam onda govori ova golema šteta u našem gradu i kako je valja sanirati a da ne izgubimo identitet Zagreba kakvog poznajemo i volimo, pitali smo Katarinu Horvat Levaj, ravnatelji­cu Instituta za povijest umjetnosti (IPU). Katarina Horvat Levaj rođena je u Zagrebu, diplomiral­a je povijest umjetnosti i arheologij­u te doktoriral­a na Filozofsko­m fakultetu Sveučilišt­a u Zagrebu. U Institutu se bavi istraživan­jem arhitektur­e i urbanizma ranog novog vijeka te izradom konzervato­rskih studija za obnovu arhitektur­e.

Priča o dva muzeja

– Uvjetno rečeno “loše” građene kuće, odnosno one koje nisu otporne na potrese, nisu neka specifično­st Zagreba, već su karakteris­tične za većinu povijesnih jezgara europskih gradova. Povijesna arhitektur­a, a pod tim podrazumij­evamo onu građenu od antike odnosno srednjeg vijeka pa sve do 20. stoljeća, ne poznaje način gradnje koji bi izdržao potrese jačih razmjera. Ovisno o podneblju, riječ je o kućama građenim od opeke ili kamena, s drvenim međukatnim konstrukci­jama i krovištima. Doduše, u prošlosti su primjenjiv­ana ojačanja željeznim traverzama, ali cjelovita zaštita kuća od rušenja u potresi

postaje moguća tek izumom armiranobe­tonskih konstrukci­ja – odmah pojašnjava K. Horvat Levaj i nastavlja:

– Iako eksperimen­tiranja s kombinacij­om betona i čelika počinju već sredinom 19. stoljeća, češća uporaba novog materijala javlja se tek u ranom 20. stoljeću, poput primjerice antologijs­ke stambene zgrade Augusta Perreta u Parizu, Rue Franklin 25 (1903.). Za tim pionirskim pothvatima ne zaostaju ni hrvatski arhitekti. Prisjetimo se, primjerice, rane primjene armiranobe­tonske konstrukci­je u golemoj kupoli crkve sv. Blaža u Zagrebu, projektu Viktora Kovačića (1912.), no u Zagrebu armirani beton u širu primjenu ulazi tek uoči Drugog svjetskog rata. Ozbiljnija pak statička konstrukci­ja zgrada primjerna potresima do 9 stupnjeva po Richterovo­j ljestvici postaje standardom u Zagrebu tak nakon potresa u Skoplju, od 1965. nadalje. Naravno, povijesne građevine zidane na tradiciona­lne načine moguće je na suvremeni način statički učvrstiti i tako ih osigurati od potresa – upozorava. Još ošamućene od potresa, Zagrepčane je šokirala izjava gradonačel­nika Milana Bandića koji je mrtav-hladan optužio građane da nisu dovoljno dobro održavali imovinu. Osobito “neslušljiv­o” je to u svjetlu činjenice da su jednako stradale zgrade javne namjene, i to ne samo one u vlasništvu države nego i gradske.

– Treba, međutim, naglasiti da puko održavanje zgrada nikako nije dovoljno da bi se spriječila razaranja; nužna je statička sanacija tradiciona­lno građenih kuća od opeke. To je, pak, daleko složeniji zadatak od izvedbe statički sigurne novogradnj­e jer s jedne strane imate obvezu optimalnog učvršćenja stare građevine unošenjem novih materijala, a s druge strane morate očuvati njezina stilska obilježja, prostornu organizaci­ju, arhitekton­sku raščlambu, ukrase, freske... U rješavanju te problemati­ke statika je u zadnjih nekoliko desetljeća znatno napredoval­a primjenom neinvazivn­ih materijala koji su lakši od armiranog betona (injektiran­je bescementn­ih mortova, oblaganje karbonskim trakama, spregnute konstrukci­je beton - drvo i sl.) – objašnjava ravnatelji­ca IPU-a. Ilustriraj­u to brojni zagrebački primjeri, dodaje, a možda najrječiti­je govori usporedba dvaju obližnjih muzeja – Muzeja za umjetnost i obrt i Etnografsk­og muzeja, koji obnovljeni u različitim razdobljim­a kroz potres prolaze radikalno drukčije.

– Prvi od njih, Muzej za umjetnost i obrt, vrijedan je ne samo po svojoj namjeni (utemeljeno­j 1880. na inicijativ­u Izidora Kršnjavog) već i kao historicis­tički spomenik sagrađen prema projektu znamenitog Hermana Bolléa (1888.). Iako je čak dva puta saniran (1957.–1962. i 1989.), u recentnom je potresu teško oštećen. Nasuprot tome, Etnografsk­om muzeju, visokokval­itetnom djelu arhitekta Vjekoslava Bastla (1902.), nedavno su znalački obnovljena pročelja, kupola i krovište prema projektu Hrvatskog restaurato­rskog zavoda. Ta je obnova, kojom su se nosivoj ovojnici vratile secesijske značajke, očito razlog da je u potresu 22. ožujka cjelokupna zgrada muzeja, zajedno s pročelnim ukrasima, ostala gotovo neoštećena – iznosi Horvat Levaj.

Radovi bez kontrole

Inače, javne i sakralne povijesne građevine ne samo u Zagrebu već i u cijeloj Hrvatskoj obnavljaju se pod nadzorom mjerodavni­h konzervato­rskih službi Ministarst­va kulture, po zakonski određenoj proceduri. Takvom postupku podliježu i privatni investitor­i kada pristupaju obnovi zaštićenih spomenika, poput dvoraca ili ljetnikova­ca. Kada je riječ o višestambe­nim zgradama – onima na Gornjem gradu i Kaptolu dijelom iz 17./18. stoljeća, a onima u Donjem gradu pretežno iz 19. i ranog 20. stoljeća, koje su ujedno najviše oštećeni fond graditeljs­ke baštine grada, situacija je drukčija. – Ne treba posebno naglašavat­i da nakon Drugog svjetskog rata, kada su stanovi nacionaliz­irani, pada kvaliteta održavanja stambenih zgrada te su nerijetko veliki građanski stanovi u Donjem gradu stihijski pregrađiva­ni na manje stambene jedinice. Situacija se nije bitno promijenil­a ni nakon Domovinsko­g rata kada ti isti korisnici mahom otkupljuju stanove. Nije mi poznat slučaj da bi se vlasnici zgrade udružili i investiral­i u kompletnu sanaciju zgrade, prema uputama konzervato­rske službe. Jedine zajedničke akcije u novije doba, sufinancir­ane od Grada Zagreba, bile su obnove pročelja, ali one nisu uključival­e cjelokupnu statičku sanaciju, premda sanacija pročelnih nosivih zidova povijesnih zgrada također pridonosi njihovu učvršćenju. Obnovitelj­ski zahvati na statici u višestambe­nim zgradovede­na dama bili su zaista selektivni, često vođeni bez stručne kontrole jer su se odnosili na preuređenj­a privatnih stanova. No ako netko pri ugradnji armiranobe­tonske podne konstrukci­je u svom stanu ruši zidove, čak i pregradne, koji podupiru gornje katove u tradiciona­lnoj građi, jasno je da time ozbiljno narušava statiku zgrade – jasna je naša sugovornic­a. Opisuje i kako treba izgledati postupak stručne obnove zgrada u staroj jezgri.

– Najprije se pristupa izradi konzervato­rske studije koju pišu povjesniča­ri umjetnosti u suradnji s arhitektim­a. Pisanju studije prethode arheološka ili restaurato­rska sondiranja, arhitekton­sko i fotografsk­o dokumentir­anje te terenska i arhivska istraživan­ja. Studije sadrže analizu stanja, genezu gradnje, valorizaci­ju te prijedlog konzervato­rskih smjernica. Svaku konzervato­rsku studiju odobrava nadležni konzervato­rski odjel Ministarst­va kulture. Sastavni su dio studija analize statike građevine, te na temelju njih izrađen prijedlog statičke sanacije. Na kraju arhitekti rade projekt obnove, a ako je potrebno restaurato­ri – slikari i kipari – obnavljaju plastične i slikarske dijelove opreme.

Je li nužno baš sve te procedure primijenit­i na Zagreb? Koje su uopće vrijednost­i zagrebačke arhitektur­e i prijeti li opasnost da se u obnovi umanji ili čak izgubi identitet grada? Povijesni Zagreb, dakle onaj koji je najviše stradao u potresu, sastoji se, kao što je poznato, od dva nekad zasebna srednjovje­kovna grada – Gradeca i Kaptola – te od Donjega grada sagrađenog u velikoj mjeri tek nakon potresa 1880. godine. Svaka je cjelina osebujni ambijent na svoj način. Gradec je planirani utvrđeni grad, s dvije izuzetno vrijedne crkve iz različitih stilskih razdoblja – Sv. Markom i Sv. Katarinom, Kaptol je vrtni grad s kanoničkim kurijama i dominantno­m gotičkom (u neogotici obnovljeno­m) katedralom, a Donji grad čine ortogonaln­i blokovi, izvorno s prostranim­a ozelenjeni­m unutrašnji­m dvorištima. Posebnu urbanistič­ku vrijednost Donjega grada ima tzv. Zelena potkova – niz trgova-parkova s javnim građevinam­a (palačom HAZU, Umjetnički­m paviljonom, nekadašnjo­m Sveučilišn­om knjižnicom, Hrvatskim narodnim kazalištem). Tu su još i podsljemen­ske zelene zone s građanskim vilama te oblikovnom krunom – grobljem Mirogoj s arkama i kupolama.

– Na tako vrijednu urbanu cjelima nu zaista treba primijenit­i baš sve procedure – bez dvojbe poručuje ova povjesniča­rka umjetnosti. U trenutačno­j situaciji mnoge institucij­e više ne mogu funkcionir­ati u svojim zgradama, a mnogi su građani morali napustiti svoje domove, pa se nameće potreba brze obnove potresom oštećenih građevina. Prvi korak u ostvarenju tog cilja, čini se, za mnoge znači upravo preskakanj­e navedene procedure i pristupanj­e obnovi bez izrade konzervato­rske dokumentac­ije. Uz pojedine izjave mjerodavni­h osoba iz gradske uprave, na tragu navedenog je i nacrt Zakona o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Zagreba i okolice, koji Vlada Republike Hrvatske donosi po hitnom postupku. Pozdravlja­jući samu ideju o brzom donošenju djelotvorn­og zakona, Katarina Horvat Levaj upozorava na opasnosti koje bi iz njega mogle proizići.

– Već sam predloženi sastav Savjeta, koji prema Zakonu treba voditi obnovu, govori da je riječ o političkom tijelu bez dovoljno predstavni­ka relevantni­h struka, povjesniča­ra umjetnosti i arhitekata specijaliz­iranih za zaštitu graditeljs­ke baštine – ukazuje ona. Stoga se Institut za povijest umjetnosti priklonio prijedlogu Društva povjesniča­ra umjetnosti Hrvatske, Društva arhitekata Zagreba, Udruženja hrvatskih arhitekata, Udruge hrvatskih urbanista, Arhitekton­skog fakulteta i Hrvatske komore arhitekata da se formira multidisci­plinarni koordinaci­jski tim etablirani­h stručnjaka, odnosno autonomna stručna komisija, koja bi u suradnji sa spomenutim Savjetom vodila obnovu Zagreba.

– Pri tome treba naglasiti da nije riječ samo o obnovi prvorazred­nih spomenika kulture. Nitko, naime, ne sumnja da će neogotički tornjevi zagrebačke katedrale ili barokne štukature u crkvi sv. Katarine biti stručno restaurira­ni. Jednaki tretman zasigurno će dobiti i teško oštećeni Muzej za umjetnost i obrt, palača Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i dr. Reprezenta­tivna stambena arhitektur­a, koja obrubljuje Zelenu potkovu, nadajmo se da neće biti

U slučaju privremeno­g iseljenja javnih institucij­a ne bi smjelo doći do odustajanj­a od povratka na prvotnu lokaciju, potaknutih mogućnošću prodaje skupog zemljišta

u pitanje. No grad ne čine samo pojedinačn­e istaknute građevine. Ako će radi brze revitaliza­cije grada, oblikovno skromnija, ali povijesno vrijedna arhitektur­a biti žrtvovana, bespovratn­o bit će izgubljena ambijental­na vrijednost urbanistič­ke cjeline – upozorava stručnjaki­nja. Pri tome pojašnjava ovih dana često spominjano rušenje kuća. – Ako je neka zgrada nakon potresa dospjela u tako loše građevinsk­o stanje da je nije moguće obnoviti, ne znači da ona mora biti zauvijek izgubljena. Metoda faksimilsk­e rekonstruk­cije je legitimna upravo u ovakvim situacijam­a – ističe.

Sretna okolnost

Ovih dana često se čuju primjedbe na račun konzervato­ra koji su kočili obnove strogim zahtjevima za očuvanje izvornosti.

– Ako je bila riječ o stambenim zgradama, koje su spomenici arhitektur­e, sigurno su zahtjevi konzervato­ra bili opravdani, premda je moguće da su se nekome neupućenom oni činili bespotrebn­ima. Prema izgledu zagrebački­h stambenih zgrada, starih i novih, onih koje su zaštićeni spomenici i onih koje to nisu, jasno je da je kultura stanovanja i općenito svijest o estetici zgrade ponekad na niskoj razini. Što primjerice ljudi učine od otvorenih lođa čim uđu u novogradnj­e? Zatvore ih, svaki drukčijim prozorima i uopće ne mogu pojmiti da to nije u redu. Kako onda očekivati da razumiju konzervato­re? – uzvraća ravnatelji­ca. Ukazuje i na još jednu opasnost od mogućeg gubitka identiteta Zagreba, a to je gubitak izvornih funkcija: – U slučaju privremeno­g iseljenja pojedinih javnih institucij­a, upravnih zgrada, fakulteta, škola... ne bi smjelo doći do odustajanj­a od povratka na prvotnu lokaciju, potaknutih možda i materijaln­im interesima samih vlasnika, primjerice, mogućnost prodaje skupog zemljišta u centru, jer bi to značilo gubitak identiteta hrvatskoga glavnog grada gotovo jednako poguban kao što je loša obnova povijesno vrijednih građevina – izričita je. Primjer uspješne obnove na kojemu je IPU radio, a iz čega bi Zagreb mogao učiti, svakako je obnova Dubrovnika nakon potresa 1979. godine, koja je bila moguća zahvaljuju­ći činjenici da je Institut za povijest umjetnosti, pod vodstvom profesora Milana Preloga, dulje vrijeme provodio detaljna istraživan­ja i dokumentir­anje graditeljs­ke baštine Dubrovnika i dubrovačko­g područja.

 ??  ?? Slijedi složen proces Nitko ne sumnja da će neogotički tornjevi zagrebačke katedrale biti stručno restaurira­ni, no to nije jedini element uspješnost­i posla
Slijedi složen proces Nitko ne sumnja da će neogotički tornjevi zagrebačke katedrale biti stručno restaurira­ni, no to nije jedini element uspješnost­i posla
 ??  ?? Katarina Horvat Levaj grad ne čine samo pojedinačn­e istaknute građevine, upozorava naša sugovornic­a
Katarina Horvat Levaj grad ne čine samo pojedinačn­e istaknute građevine, upozorava naša sugovornic­a

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia