Tek kad prođe ova pandemija vidjet ćemo je li borba za svaki život istina ili još jedna gola laž

Jednom davno, prije samo nešto više od mjesec dana, u vrijeme kad su se po svijetu još održavali filmski festivali, a ljudi hrlili u kina gledati nove filmove, u Berlinu je premijerno prikazan “Otac”. To je najnoviji film srpskog redatelja Srdana Golubovića. “Otac” je na Berlinaleu, jednom od najvažnijih i najuglednijih europskih filmskih festivala, bio prikazan u udarnom terminu, u okviru natjecateljskog programa “Panorama” i dobio je nagradu ekumenskog žirija koji osobito vodi računa o etičnosti i ljudskosti filmskih priča i njihovih poruka i pouka. Jednako važnu ili još važniju nagradu “Ocu” je dodijelila berlinska publika. Taj uspjeh dostojno je zabilježen i u hrvatskim medijima zbog nekoliko razloga. Uz producentsku kuću Baš Čelik iz Srbije, među manjinskim koproducentskim partnerima iz Francuske, Njemačke, Slovenije te Bosne i Hercegovine je i hrvatska producentska kuća Propeler Film. Film je dobio i potporu HAVC-a, a uz Srdana Golubovića scenarij je potpisao i Ognjen Sviličić. Naposljetku, glavnu ulogu u filmu igra Goran Bogdan, a ja nipošto nisam prvi koji će reći da je u “Ocu” odigrao ulogu svog života. Jednom davno, prije samo nešto manje od mjesec dana, u vrijeme kada su se po svijetu još održavali filmski festivali, a ljudi hrlili u kina gledati nove filmove, Golubovićev “Otac” otvorio je i beogradski FEST, a na kraju festivala, uz Johna Malkovicha kojem je uručena nagrada Beogradski pobjednik za sveukupni životni doprinos filmskoj umjetnosti, na pozornicu se popeo i Goran Bogdan da primi nagradu za najbolju mušku ulogu. Nagradu je posvetio preminulom Nebojši Glogovcu koji je bio prvi Golubovićev izbor za naslovnu ulogu u “Ocu”.

Srdan Golubović nije želio nijednog glumca staviti u tako težak i nezavidan položaj da mora “uskočiti u cipele” velikoga Glogovca. Napravio je polugodišnju pauzu i napravio novi casting na kojem je odabrao Bogdana, hrvatskog glumca iz Širokog

Brijega, a s Bogdanom i prema njemu modificirao je i lik koji on tumači. Sada nam ostaje nadati se da će do jeseni davnim postati ovo današnje vrijeme u kojem su u cijelom svijetu bila zatvorena kina i otkazani svi filmski festivali i da ćemo u studenom u kinu gledati zagrebačku premijeru “Oca” na Zagrebačkom filmskom festivalu koji će biti i distributer tog filma u hrvatskim kinima. Zahvaljujući ljubaznosti Srdana Golubovića, imao sam povlasticu gledati njegov, a usuđujem se reći podjednako i Bogdanov film, upravo na početku ove virusne izolacije. Mnogo toga sam već pogledao nakon “Oca”, ali on mi nikako ne izlazi iz glave. U ovo vrijeme prekinutih putovanja, društvenih okupljanja i fizičkih kontakata virtualno smo umreženiji nego ikada prije. Društvene mreže i mediji nabubrili su do granica pada cijelog sistema od naših poruka koje neprestano razmjenjujemo obnavljajući mnoge stare kontakte i uspostavljajući nove. Raspravljamo o mnogim pitanjima koje pred misleći dio čovječanstva postavlja pandemija koronavirusa. Riječ dana, mjeseca, godine i ovog sadašnjeg trenutka postala je solidarnost. Hrabrimo se međusobno, podižemo si moral, razmjenjujemo strahove, sumnje i crnohumorne šale na račun korone. Organiziramo se, pomažemo si. Pratimo pobožno svaku riječ svojih nacionalnih, državnih i lokalnih stožera. Vjerujemo stručnjacima, liječnicima i znanstvenicima koje se napokon sluša. Odvagujemo koliko možemo i smijemo vjerovati i političarima koji nas uvjeravaju da im je – sada, odjednom i napokon – svaki ljudski život, sudbina i egzistencija svakog čovjeka koji je već pogođen ili će biti ugrožen ekonomskom krizom koja se pomalja na obzoru poput tsunamija iza zdravstvene, dakle da im je svaki građanin najvažniji na svijetu i da im je dobrobit svih nas važnija od svih drugih interesa. A meni se stalno u pamet vraća Bogdanov paćenički lik koji glumi Nikolu, oca kojem su oduzeli djecu naprosto zato što je – siromašan. A siromašan je zato što je u firmi u kojoj je 20 godina radio postao tehnološki višak, zato što su mu ostali dužni mnogo ionako bijednih plaća i otpremninu. Siromašan je i zato što mu je žena doživjela slom živaca od neizvjesnosti i bijede pa je, nakon što se pokušala protestno zapaliti na kapiji propale tvornice, zatvorena na psihijatriju. Siromašan je zato što su nadnice za koje povazdan radi kao crv nedovoljne da spoji kraj s krajem, da plati struju, a kamoli da kupi bojler ili kompjutor za svoju djecu, što od njega traži socijalni centar koji mu ih je oduzeo. Ukratko, prema kriterijima pandemijske solidarnosti i najveće moguće brige svih država, pa i njegove, za dobrobit svakog građanina, Nikola je čovjek kojeg je davno trebalo staviti na egzistencijalni respirator da bi preživio. Ali Nikola je čovjek koji instinktivno poduzima jedino što mu je preostalo ili što mu se čini da mu je preostalo u borbi za vlastitu djecu. Iz svog provincijskog mjesta kreće pješice na put u glavni grad, da svoju žalbu osobno uruči ministru. Kreće pješice ne samo zato da ne prosi za autobusnu kartu, već još više zato što je uvjeren da će onima koji odlučuju o sudbini njegove obitelji i njegovoj roditeljskoj sposobnosti to biti dovoljan dokaz koliko mu je stalo. Golubovićev film temelji se na stvarnom slučaju Đorđa Joksimovića iz Kragujevca koji je prije pet godina dopješačio u Beograd i sjeo pred nadležno ministarstvo štrajkajući glađu. I do dandanas nije dobio natrag svoju djecu. I tek kad prođe sva ova pandemijska solidarnost i briga svih država za vlastite građane vidjet će se je li borba za svaki život bila nešto u što vjerujemo ili će proći kao lanjski snijeg i ostati upisana kao još jedna gola laž ovog bešćutnog vremena i svijeta.

Izolaciju ću pamtiti po ‘Ocu’ Srdana Golubovića i Gorana Bogdana