Može li EU opstati ako ne može donositi odluke?
Nitko nije otvoreno govorio da summit lidera EU i šest država Balkana nema šanse biti održan fizički u Zagrebu 7. 5.
Posljednji neka ugasi svjetlo, šalili smo se prolazeći kroz press centar zgrade Vijeća EU u Bruxellesu 19. ožujka. Sastanak ministara unutarnjih poslova koji je taj dan održan bio je, i to ostaje do tko zna kad, posljednji ministarski sastanak u Vijeću EU. Odazvalo mu se samo četvero ministara. Uz Hrvata Davora Božinovića kao predsjedajućeg, tu su bili još ministri iz Nizozemske, Luksemburga i Švedske, a iz ostale 23 zemlje članice veleposlanici ili državni tajnici. U kafiću press centra samo nas nekoliko Hrvata, kava samo iz aparata i naslovnica Le Soira koja poručuje: “Belgija je stala”. U Italiji je već bila uvedena potpuna blokada javnog života, a broj mrtvih od koronavirusa dosegao je 3000. Bio je to dan kad je i Europa stala: nitko ne može dati procjenu kad će se u ovoj zgradi, koja i sama nosi ime Europa, ponovo fizički okupiti ministri svih zemalja članica na nekom sastanku Vijeća.
Sad su to uspjesi
Hrvatsko predsjedništvo Vijećem EU potpuno je izbačeno iz takta, premda se trudi u novim okolnostima isporučiti rezultate gdje god je to moguće. Uspjeh je bio prošlotjedna odluka o otvaranju pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. Prije toga, dok još koronavirus nije bio proglašen globalnom pandemijom, uspjeh je bio to što je vanjska granica EU u Grčkoj prvi put u povijesti počela izgledati kao vanjska granica EU (ne samo jedne granične države), što je odvratilo turskog predsjednika Erdogana od nasilnog guranja novog vala migranata preko tursko-grč
Svi su zabrinuti kako ćemo iz ovoga izaći, osim možda onih koji žele iskoristiti ovu situaciju da bude manje Europe, komentira se ovih dana u Bruxellesu
Hrvatsko predsjedništvo Vijećem EU potpuno je izbačeno iz takta, premda se trudi u novim okolnostima isporučiti rezultate gdje god je to moguće
ke granice dalje u Europu. I sada se svaki dan događaju i neki mali uspjesi, koji puno znače ljudima na koje se izravno odnose, kao što su ljudi kojima EU plaća troškove repatrijacije iz raznih zemalja svijeta natrag u svoje domovine u EU u ovom kaosu koronakrize. Repatrijacija jednostavnije zvuči nego što izgleda u stvarnosti, što se vidjelo, primjerice, i u snimkama iz Ekvadora, gdje su građani jednoga grada vozilima blokirali pistu zračne luke u namjeri da spriječe slijetanje zrakoplova iz Europe, unatoč tome što je došao samo s posadom i s planom da pokupi europske građane iz Ekvadora.
Možda je to tehnički, ali...
No, iako se još uvijek nešto radi, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU izbačeno je iz takta i već je sad praktički sigurno, premda to dosad nitko otvoreno ne govori, da zagrebački summit, neformalni sastanak na vrhu lidera država članica EU i šest država zapadnog Balkana, nema šanse biti održan fizički u Zagrebu 7. svibnja. Još 13. ožujka donesena je odluka o otkazivanju 90-ak neformalnih sastanaka koji su se u sklopu predsjedanja trebali održati u Hrvatskoj, ali broj otkazanih bit će još veći jer ta je prva odluka pokrila samo sastanke do 15. travnja. To su neformalni sastanci u Hrvatskoj, a formalni sastanci u Bruxellesu također su otkazani ili preobličeni u videokonferencije. Jedino tijelo koje se još redovito sastaje je Coreper, Odbor stalnih predstavnika, u kojemu sjede veleposlanici svih država članica. No, pitanje je u početku bilo, a i dalje ostaje aktualno: kako uopće donositi odluke? Možda zvuči tehnički, ali pitanje zadire u samu srž funkcioniranja, pa i opstanka, Europske unije. Ako ne može donositi odluke, može li EU opstati, i koliko dugo?
Situacija nije, naravno, ni blizu poput one u kojoj se našlo krnje Predsjedništvo SFRJ kad su prestali dolaziti predstavnici Hrvatske i Slovenije. Ali, s druge strane, Vijeće EU nikad nije ni privremeno radilo tako okrnjeno kao što radi sada.
Hrvatsko predsjedništvo Vijećem EU vrlo je rano počelo koristiti videokonferencije kao oblik sastanaka na visokoj razini. S vremenom su videokonferencije postale jedini oblik razgovora ministara koji sjede u Vijeću EU, pa i premijera i predsjednika 27 država članica koji sjede u Europskom vijeću. Videokonferencijski se danas sastaju čak i neke vlade, primjerice ona britanska. No, u Vijeću EU postoje pravila koja propisuju da se formalne odluke mogu donositi samo na fizičkim sastancima u Bruxellesu ili Luksemburgu, ili kroz pisanu proceduru. Dakle, ne i na videokonferencijama, koje mogu biti samo neformalni način rasprave. Pisana procedura donošenja odluka, pak, nije idealna za teme oko kojih se vode teški pregovori. Dobra je kad treba donijeti odluku nakon što je sve usklađeno, kad se zna da postoji konsenzus i da nitko neće imati primjedbe, da nitko neće promijeniti ni zarez. Ali pisana procedura loša je za odluke oko kojih ne postoji konsenzus. Europska unija funkcionira tako da se o svemu postigne kompromis, no to znači pregovaranje, a pregovaranje je najuspješnije kad se događa uživo, licem u lice. Teško je pregovarati o najosjetljivijim stvarima nadvikivanjem i naizmjeničnim paljenjem/gašenjem mikrofona na videokonferenciji ili beskonačnim mijenjanjem teksta u pisanoj proceduri koja onda postaje neučinkovita.
Bez fizičkih sastanaka u Vijeću, Europska unija zasad je pronašla privremeni način rada, ali pitanje je dokle to može trajati i što kad sve druge odluke zasjene one oko kojih je teško postići konsenzus, a tiču se preživljavanja u doba krize oko koronavirusa. Hrvatska je i u ovim potpuno novim uvjetima odlučivanja uspjela dogurati do kraja zaključke o otvaranju pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. No, na nekoliko tema i u nekoliko različitih trenutaka vidjela se opasnost od paralize. Sastanci u Vijeću zatvoreni su za javnost, pa smo detalje doznali u razgovorima s više izvora iz više različitih država članica i EU institucija. Jedan nam je diplomat, primjerice, rekao da su i njemački diplomati u strahu od toga kako će uopće izgledati njihovo predsjedanje Vijećem EU, koje počinje 1. srpnja. Pripremaju se, ali nitko ne zna za što se pripremaju, odnosno kako će to za što se pripremaju izgledati, kaže nam taj izvor.
Drugi izvor komentira: – Svi su zabrinuti kako ćemo iz ovoga izaći, osim možda onih koji žele iskoristiti ovu situaciju da bude manje Europe – kaže, spominjući izraz koji označava više odlučivanja na nacionalnoj ili međuvladinoj razini, a manje zajedničkog odlučivanja na europskoj razini. Poljska je na dosta brutalan način zatvorila svoje granice čak i za prolazak građana triju baltičkih država članica na povratku iz Njemačke u svoje domovine. U isto vrijeme, Poljska se u Vijeću EU trudila spriječiti mogućnost da se postupak koji je Komisija pokrenula protiv poljske vlade zbog sustavnog kršenja vladavine prava odgodi i uspori. Europski parlament više ne radi nego što radi, Komisija pokušava gasiti požar i urgirati u smjeru da nacionalne odluke uvedene u paničnoj borbi protiv širenja koronavirusa barem izgledaju kao da su koordinirane i da jedne ne idu na štetu drugih. To, pak, stvara nervozu kod nekih država članica koje imaju dojam da Komisija bez puno pitanja i planiranja donosi mjere koje bi se inače trebale prodiskutirati s državama članicama, te da time narušava interinstitucionalnu ravnotežu. Ipak, svi su svjesni da je ovo kriza s kakvom se EU nikad nije suočila i da treba djelovati, pa je razumljiv i pokušaj što bržeg djelovanja Komisije. U nekim drugim stvarima, Komii sija ostavlja dojam da presporo djeluje, pa tako predsjednica EK Ursula von der Leyen nije rekla ništa sadržajno o Mađarskoj nakon uvođenja izvanrednog stanja kojim je vlada u toj zemlji dobila zakonodavne ovlasti, što neki promatrači vide kao legalizaciju prve diktature u EU.
Neke od Komisijinih mjera usvojene su ekspresnom brzinom u Vijeću EU i Europskom parlamentu, i za to je zaslužno hrvatsko predsjedanje. Primjerice, izmjena propisa o slotovima za aviokompanije prošla je cijelu zakonodavnu proceduru u samo dva tjedna. Odluka pomaže aviokompanijama da prežive nevjerojatan pad prometa jer ih oslobađa dosadašnje obveze da održavaju letove kako ne bi izgubile pravo na slotove za polijetanja i slijetanja u najprometnije zračne luke.
No, slotovi i repatrijacije građana EU nisu suštinske odluke na kojima EU prolazi ili pada u ovoj krizi. Odluke poput odustajanja od kontrole deficita i javnog duga kroz Pakt o stabilnosti o rastu, što u prijevodu znači da je riječ o odluci kojom EU odustaje od dosad dogmatske politike štednje (“austerity”), jesu suštinski bitnije, ali u ovoj kakofoniji ni one se ne čine dovoljnima. Prava bitka u Vijeću EU vodi se oko nečeg trećeg – ideje mutualizacije obveznica, zajedničkog zaduživanja država članica s ciljem što većeg i što povoljnijeg financiranja zdravstvenih sustava i cijelih gospodarstava u doba koronavirusa. Oko te ideje premijeri
predsjednici 27 država članica ozbiljno su se prepirali na posljednjem videokonferencijskom summitu 26. ožujka.
– Najteže, najemotivnije riječi izrečene su kad je na vidjelo ponovo izbila ta podjela na sjever i jug između zemalja eurozone – kaže jedan upućeni diplomatski izvor. Portugalski premijer Antonio Costa na pressici u Lisabonu nakon videokonferencijskog summita opisao je nizozemsko opiranje ideji zajedničkih koronaobveznica kao – odvratno, gnusno. Konkretno, Portugalca je izbacilo iz takta lamentiranje nizozemskog ministra financija o tome zašto Španjolska nije u proteklih sedam mirnih godina gospodarskog rasta u eurozoni ojačala svoj proračun i pripremila ga za moguće šokove. – Ako jedna država u EU misli da može riješiti problem ostavljajući virus u drugim zemljama, onda ne razumije što Europska unija jest – rekao je Costa. Portugal je, uz Italiju i Španjolsku kao zemlje najpogođenije koronavirusom, ali i Francusku, Grčku, Sloveniju i još neke, zagovornik ideje korona-obveznica.
Hrvati predaju zvonce
Nizozemska, Njemačka, Finska i još neke zemlje protivnici su te ideje jer se boje stvoriti sustav kolektivnog zaduživanja u kojem bi, pojednostavljeno rečeno, njihov kreditni rejting koristile druge države članice. Jedna vrsta kolektivnog zaduživanja za spas najteže pogođenih nekom krizom stvorena je, trajno uspostavljena, u vrijeme dužničke krize i taj mehanizam zove se ESM, koji na raspolaganju trenutačno ima oko 400 milijardi eura. Ali Talijani inzistiraju na tome da nova izvanredna kriza, kakva nikad prije nije viđena, zahtijeva nove, izvanredne instrumente na razini EU. Nova prilika za dogovor o svemu tome je, u utorak, videokonferencijski sastanak ministara financija (Eurogrupe, ali u inkluzivnom formatu, tako da slušaju i ministri država članica izvan euro zone). Hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije protekle je srijede prešlo polovicu puta. Tri mjeseca su iza, još tri mjeseca ispred. Svijet kakav je postojao prije samo tri mjeseca nestao je, poslan u karantenu, ako ne i na respirator. Kako će izgledati kad za tri mjeseca Hrvati predaju zvonce europskog predsjedanja Nijemcima? Svjetlo u EU institucijama još nije potpuno ugašeno. Pitanje je, međutim, hoće li ga ugasiti nacionalne mjere koje uvode izvanredno stanje, pogotovo ako ostanu nekoordinirane i suprotne duhu solidarnosti.