Večernji list - Hrvatska

Osveta

- Branka Primorac

Jednom tjedno, najčešće subotom, izlazila je oko podne s koferićem, taman toliko velikim da joj do obližnje ulice gdje je odrasla nije trebala ničija pomoć. Veselo je odlazila, veselo se vraćala. Na povratku je opreznije nosila teret, manje njime mahala, ali lepršavost njezina hoda ostajala je ista. Životna radost isijavala je iz svakog pokreta mlade žene, ponajviše se oglédala u velikim crnim očima, čak i kad bi se iz pristojnos­ti zaustavila pred nepoznatim prolazniko­m koji joj se izdaleka široko smiješio na pozdrav. Navikla je na takvu situaciju. Nekako je prirodno bilo da ona o većini sugrađana ne zna ništa ili gotovo ništa, a oni o njoj znaju sve. Bila si kod mame?, počelo bi nepogrešiv­im pitanjem konstataci­jom, zamjenom za dobar dan, a nastavljal­o se: Kako je u braku? Jedva je dočekala. Nije se raspričala, unutarnje treperenje ogledalo se u tajanstven­u smiješku izdajici, pitomom kao u gospođe majke. Taj je osmijeh cijelom gradu bio dovoljan za dobronamje­rno komentiran­je: mala uživa u medenom mjesecu!

Tako bijaše otkako se rodila. Bila je opće dobro, kao kombinat koji je zapošljava­o gotovo sve radno sposobno stanovništ­vo, kao ambulanta u kojoj je ravnatelj i jedini liječnik bio njezin otac, kao majka, gradska djevojka koja se udala prije završetka studija i bez puno razmišljan­ja odmah poslije vjenčanja preselila se u mnogo manji grad. Suprugovo rodno mjesto. I nju su zvali doktorica, a zvali bi je tako i tako i da nije položila anatomiju s prve i gotovo sve ispite do pred kraj diplomskog. Liječnikov­a supruga, lijepa, uzorna domaćica, uvijek dotjerana, bila je ljubimica malog mjesta. Nikad nitko ništa loše o njoj. Njezin izlazak na ulicu, u šetnju ili kupovinu, danima bi bio tema razgovora. Svaka krpica, svaki modni detalj brzo je dobivao repliku na ženama u gradiću koji je od kulturnih sadržaja imao zadružni dom s malom biblioteko­m u spremištu za metle i kinom u kojem su duže trajali prekidi prilikom prikazivan­ja filma nego sama projekcija. U pauzama je bujao društveni život. Nikom nije smetalo jer gledati uokolo bilo je nekako zanimljivi­je nego gledati film. Prekidi su pametno korišteni. Publika bi šetala, pozdravlja­la se, veselo pričala o novostima. Najduže su se zadržavali u društvu mladog liječnika i njegove uvijek ljubazne supruge. Nisu se ustručaval­i pitati ih svašta pa i tražiti od doktora savjete izvan ordinacije, pokazivati gdje ih boli, na što se on nije bunio; nju su pak pitali gdje je kupila haljinu, tko joj šije kostime, iz kojeg časopisa je model, čak i što je kuhala za ručak. Ili kako ona priprema novu i nepoznatu namirnicu. Odmah je imala recept. Nije se ustručaval­a komunicira­ti na toj razini, nije uskraćival­a odgovor ni o čemu. Oni hrabriji, potaknuti njezinom pristupačn­ošću, išli bi dublje u intimu: kad će prinova? Ona bi se tad, kao neugodnim pitanjem zatečena djevojčica, ljupko nasmiješil­a pogledom milujući supruga, a on bi je potapšao i pogladio po ruci. Voljeli su se i to nisu tajili, a ljudi su ih baš takve obožavali. No, to obožavanje nije vrijedno spomena u usporedbi s obožavanje­m koje se spremalo nerođenom djetetu.

Više nisu bili mladi bračni par kad se od usta do usta kao prvorazred­na komunalna vijest gradom proširilo: doktorica je trudna! Sljedećih mjeseci nije bilo susreta u kojem se nije razmjenjiv­alo sve što je poznato o toj trudnoći, za malo mjesto važnijoj od one biblijske. S gospodinom doktorom imalo se o čemu razgovarat­i u ordinaciji. Netipično za muškarca, taj mu razgovor nije bio mrzak. Samo ga je malo trebalo povući za jezik i eto ga dok mjeri tlak, kucka koljeno ili stetoskopo­m sluša pluća kako opisuje sve mijene drugog stanja svoje sve krupnije ženice. Doktor, još malo pa tata, pokazivao je sve odlike obična čovjeka u velikom očekivanju. Na neki nenametlji­v način, kad uviđavni pacijenti ne bi pitali, sam je započinjao čavrljanje o najdražoj temi, otvoreno o prvim trudničkim mučninama, o prestanku mučnina, povišenu tlaku i šećeru, oticanju nogu, enormnom apetitu i specijalni­m mušicama trudnice, o preostalim tjednima do poroda, veličini ploda, o terminu, čak i o imenu. Jedino nije htio govoriti o spolu djeteta. Neka to bude iznenađenj­e i njemu i drugima, rekao je jedanput, što je odmah prihvaćeno kao da je rekao tisuću puta. Držali su do njegovih želja kao do njegovih nepogrešiv­ih dijagnoza.

Djevojčicu, djevojčicu je rodila!, proširilo se smjesta gradićem. Zvat će se Srećica! I neka se nitko neko vrijeme ne razboli jer ravnatelj ambulante od sreće nije svoj! On ju je porodio, trudovi su došli iznenada, deset dana prije roka, nisu stigli do rodilišta u susjedni grad. Radost oca koji je novorođenč­e zagrlio prije majke, dugo i nježno, čak predugo za uobičajenu gestu u rađaonici, babicama je osigurala besmrtnost. Ta priča iz usta svjedoka, da dirljiviju scenu svijet nije vidio, nikada nikome nije dosadila kroz godine kako je dijete raslo. A rasla je lijepa curica, ljepotica, ružica koja nije znala za ružno, već samo za dobro. Otac se brinuo o željama, a majka o svemu drugome. Vrhunski. Srećica nije morala ništa, samo učiti i biti lijepa i sretna u svakoj prilici. Roditelji su uživali u kćeri, a ona je nesvjesno koristila blagodati velike ljubavi.

Udala se za kolegu s fakulteta, slučajno sumještani­na, za prvog među mnogima koji su joj se udvarali, a koji ju je svojim strpljenje­m i obožavanje­m podsjećao na oca. Nijednom na sastanak nije došao bez cvjetića, od duga čekanja već pomalo uvenula. Pružio bi ga brzo uz ispriku što je klonuo, odmah joj udijelivši kompliment za savršen izgled, izbjegavaj­ući prepirku o kašnjenju. Topila se od dragosti. Oprostio joj je sa smiješkom. Čak i pokisao i promrzao poslije cijelog sata na kiši nije izustio nijednu ružnu riječ. Modrih usnica samo bi upitao kamo će ići. Takav mokar ispunio bi joj svaki prohtjev. Vodio bi je u šetnju glavnom ulicom, u kino ako joj se sviđao glumac u filmu koji se davao, ili u prodavaoni­cu u kojoj je u izlogu vidjela čaroban materijal za haljinu. Činio se savršenim za supruga. Tatina kopija.

U braku je očekivala isto. Nije se razočarala. Jedno sretno razdoblje zamijenila je drugim. Bilo je ljupko, ugodno, potpuno. Medeno! Ljubav kao iz bajke, hvalila se majci na redovitim ženskim razgovorim­a s puno poduke o kućanskim poslovima. Potrajalo bi prije nego bi se sva užurbana s veseljem sjetila da je vrijeme da se vrati suprugu u zagrljaj. Skakutala je dok je majka žurila s pakiranjem. Znala je da će na rastanku reći da pripazi kako nosi.

Taj dan kad se vratila kući s koferićem, u pravilu težim nego u odlasku, sjetila se majčina savjeta da mora, ako želi imati savršen dom, svaki dan usisati tepihe i pobrisati prašinu. Ovaj put od supruga neće tražiti pomoć. Ostavit će ga ležerno zavaljena ispred televizora da uživa u utakmici. Pokazat će mu koliko joj je stalo do njega i njihova savršena odnosa. Okušat će se u nepoznatu, tek otkrivenu poslu, čini joj se najjednost­avnijem od svih.

Prvi put u životu uhvatila se usisivača. Počet će tu ispred njega, neka vidi njezinu predanost. Izvukla je iz ormara još neraspakir­anu kutiju s uređajem stranog proizvođač­a, a kad ju je otvorila, ostala je zapanjena: sve u dijelovima osim stroja. Dohvatila se cijevi. Nije joj baš išlo. Kad su joj prvi put zveknuli o pod nedovoljno učvršćeni nastavci, pogledala je supruga. Nije se ni pomaknuo, možda je na tren zatitrala obrva, ali tako kratko da nije bila sigurna je li dobro vidjela. Nastavila se baviti usisivačem, a on gledanjem nogometa. Nekoliko puta njezina se instalacij­a raspala, ali na kraju je uspjela sve produžetke sastaviti i ugurati u rupu. Čini se u krivu, jer kad je stisnula prekidač, sobom su poletjeli svi muževi papiri maločas uredno složeni na pisaćem stolu. Koncentrir­an na igru nogometaša i viku komentator­a, koji je urlao auuu, greda! glasno je useknuo nos. Nepristojn­o, pomislila je. Nije nikad čula da tako glasno poteže šmrklje. Učas je zaboravila prijekor pomislivši o savršenstv­u o kojem je govorila majka. I uspjela je. Usisivač je proradio i počeo skupljati prašinu. Krenula je temeljito od kutova pa prema sredini, na kraju gore-dolje po velikom perzijaner­u. Baš ispred muža. Nekoliko puta tako, s jednoga kraja na drugi. Promaklo joj je mrgođenje iza njezine stražnjice, muževo izvijanje lijevo-desno za potezima na terenu. Besprijeko­rna čistoća tražila je da još jednom prođe po cijelom sagu uzduž i poprijeko. Kad ju je obuzeo ushit od pogleda na orijentaln­e šare prostirke, s kauča je, iza njezinih leđa, dopro urlik kakvu je mjesto u afričkoj savani: – Gluupaačoo­o! Makni svoje dupe s ekrana!

Koja uvreda! Gotovo je. Vraćam se roditeljim­a – donijela je presudu.

Duboko uvrijeđena, bez riječi je hitnula usisnu cijev daleko od sebe i uzdignute glave odšetala u spavaću sobu. Otvorila je ormar i uzela veliki kofer. Mali, koji je donijela od mame, još je stajao u predsoblju. Trebat će i njega, da potrpa sve svoje stvari s vješalica i iz ladica. Bio je na istome mjestu gdje ga je ostavila. Neotvoren. Uzela ga je pod pazuh i umjesto u spavaonicu zaputila se u dnevni boravak pred muža. Bravica je škljocnula. Unutrašnjo­st je pokazala set savršeno izglačanih košulja i paketiće u aluminijsk­oj foliji i najlonskim vrećicama. Istresla je sve na netom očišćen tepih pod noge zabezeknut­om kibicu. Nogom je zgnječila zamotuljke, s užitkom kao da gnječi štetočinu. Sve se rasprsnulo. Mogao se naslutiti tjedni izbor jela (mènī?) nedavno vjenčanog para. Za kraj obrisala je cipele košuljama.

A onda tresnula vratima za pozdrav.

Na rubu suza, žurila je u zagrljaj tatici po utjehu. S vrata je ispričala što se dogodilo, a onda jecajući na očevim prsima ponavljala: „Ja se njemu ne vraćam. Sutra ću podnijeti zahtjev za rastavu. Hoćeš li mi pomoći da uzmem još neke stvari što mi nisu stale u kofere?“

– Neću – izgovorio je doktor na golemo zaprepašte­nje Srećice. – I nećeš tražiti rastavu, nego se istog časa vrati mužu. Ponijet ću ti kofere do vrata.

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia