Slaven Zambata
Nogometaši su tada dobivali i stanove, ali nismo bili bogataši
Za osvojeni Kup velesajamskih gradova 1967. dobili smo po milijun dinara premije, a za to smo mogli kupiti fiću, kaže Zambata
Buljan: U odnosu na plaće drugih školovanih, visokoobrazovanih, vrijednih ljudi, mislim da su današnje plaće nogometaša ipak previsoke; no tko ima milijarde, neka plaća
U vrijeme kad se propituju zarade svjetskih, europskih i domaćih nogometnih zvijezda, kad je pitanje trebaju li se, dok stoje i lopta i cijela svjetska ekonomija, odreći dijela primanja, prisjetili smo se s našim proslavljenim nogometnim asovima vremena prije velike eksplozije zarada u nogometu koja je počela potkraj devedesetih..
Slaven Zambata (60-e)
Bilo je manje novca, ali nogomet je bio puno romantičniji
Sinjanin Slaven Zambata ostao je cijelo desetljeće u maksimirskom klubu i ispisao jednu od najljepših stranica Dinamove povijesti. Javio nam se iz Splita gdje, naravno, prati zbivanja u svom Dinamu, gdje je i nastao raskol između igrača i uprave.
– Jako mi je žao zbog situacije. Neminovno je da će se svi klubovi morati prilagoditi na nove okolnosti, da će se plaće morati smanjivati, ali mislim da je najprije trebalo dijalogom pokušati postići zadovoljstvo na obje strane.
Danas je glavna tema novac i plaće igrača, a kako je bilo u vaše doba, šezdesetih godina?
– U ono doba mi nogometaši bili smo privilegirani u odnosu na druge sportove. Što se tiče mog statusa u Dinamu, ja sam došao početkom šezdesetih godina i kao mladi igrač, kojemu je bilo važno da se nametne i igra, imao sam skromnija primanja, ali osiguran stan i hranu. Plaće su tada bile oko 40-50 tisuća dinara, što je u to doba bilo više od standardnih mjesečnih primanja. Naravno, tu su još bile i premije. Na taj iznos uplaćivao se i porez u iznosu od 25 posto, a ako bi primanja prelazila određenu granicu, taj bi porez iznosio i do 75 posto. S tim plaćama mogao si ugodno živjeti bez problema, no o nekakvoj štednji nije bilo govora. Kada bismo odlazili u inozemstvo, majci bih ostavio novac, ali i popis dužnika. No, Dinamo je svim igračima osigurao stanove. Svi su preko Dinama i grada profitirali. To je velika stvar. Od Čerčeka i Novaka do Jerkovića, svi smo bili zbrinuti.
Opisuje Zambata doba kada je Dinamo, ali i Zagreb, bio potpuno drugačiji u odnosu na ovaj danas.
– Dinamo nam je davao bonove i hranili smo se u restoranu Orljava na Kvaternikovu trgu kod gospodina Vlahe. Tu su bili Vlatko Marković, Štef Lamza, Ilija Pašić... Imali smo pravo na 30 ručkova i 30 večera i bonovi su vrijedili sve
dok se ne potroše. Tako da se nekada znalo dogoditi da mi za neki mjesec ostane viška. Onda bih ja pozvao svoje prijatelje iz Sinja i počastio ih. Oni bi govorili: “Pa nemoj, Slavene, preskupo je...” Ja bih se postavljao džekovski i kazao: “Ne brinite se, sve je riješeno...” A onda bih skrivećki u kuhinji plaćao preostalim bonovima – sjeća se Zambata.
Najveća premija dinamovcima u Zambatinoj generaciji stigla je, logično, nakon najvećeg klupskog uspjeha u povijesti. Te 1967. Zambata je predvodio momčad koja je osvojila Kup velesajamskih gradova.
– Tada je svaki igrač dobio po milijun dinara. Za taj novac mogao si kupiti fiću.
Kada je 1964. produljio ugovor s Dinamom, Zambata se počastio.
– Od tog novca kupio sam novi Ford Taunus 17 M Super kabriolet. Dražan Jerković imao je stariji model, žuti s crnim krovom. Odmah su se ugrađivale troglasne sirene. A zvukovi sirene bili su iz filma “Most na rijeci Kwai” i iz opere “Carmen”. Tri-četiri puta pustiš sirenu i ode akumulator. Poslije sam kupio Mini Cooper pa smo na stadionu učili okretanje pod ručnom. To nas je učio Goran Štrok.
Vrijedile su i neke druge društvene norme.
– Zagreb je bio puno manji i svi smo bili povezani, sportaši, pjevači, glumci, umjetnici... Od Ive Robića do opernog pjevača Tomislava Neralića. Navečer se odlazilo u Hrvatski glazbeni zavod, u Tucman, Esplanade bar, Gradski podrum, Kavanu Dubrovnik .... Nije bilo nesportskog života i treneri nas nisu trebali kontrolirati. Na špici su se uvijek čitale novine. Ja sam u to doba vodio sportski i akademski život jer sam paralelno upisao i Pravni fakultet, koji sam poslije i završio.
Mislite li da će situacija s koronom promijeniti nešto u nogometu kad je riječ o (pre)velikim ulaganjima?
– Nogomet je jedan od pet najunosnijih biznisa u svijetu, a sigurno da postoji računica za to. Ali, sad je potpuno sigurno da će nastati stagnacija, odnosno pad cijena, standarda i neki klubovi će biti dovedeni u egzistencijalne probleme. Posebice oni koji su živjeli od prodaje igrača i radili to uspješno. No bit će i dobrih stvari. Primjerice, okrenut ćemo se našim talentima – zaključio je Zambata.
Ivan Buljan (70-e)
Izgradio dvije kuće, jednu dogradio
Legendarnome Hajdukovu braniču, 70-godišnjemu Ivanu Buljanu, djelomično je izblijedjela slika financijskih primanja za razdoblja u bijelome dresu (od 1967. do 1977.)., ali nekih se detalja sjeća.
– Kada sam produljivao ugovor s Hajdukom 1973. godine, na snazi je bilo pravilo: ako odigraš za reprezentaciju pet utakmica, onda imaš pravo na pet milijuna dinara, ako odigraš deset, deset milijuna, ako odigraš 25, onda je maksimum bio 12-12 i pol milijuna dinara. Ja sam tada od godišnjeg ugovora u Hajduku bio kupio Citroën D Super, koji je u ono vrijeme bio limuzina i pol. A sa svojom tadašnjom plaćom mogao sam kupiti i tri takva auta. Taj je auto koštao oko osam i pol do devet milijuna dinara, u cijelom Splitu bila su samo tri takva primjerka. A što se tiče plaća i premija, bilo je to u današnjim omjerima nekoliko tisuća eura sigurno. Doduše, nisam odmah sav novac od ugovora dobio odjednom, nego kako se povećavao broj utakmica za reprezentaciju, tako su i isplate rasle – prisjetio se Buljan, koji je za reprezentaciju Jugoslavije skupio 36 nastupa i postigao dva pogotka.
Kakva su bila primanja u Hamburgu?
– Moj godišnji ugovor s Hamburgerom iznosio je 346.000 tadašnjih maraka bruto, plus premije i plus trosobni stan na korištenje koji je klub plaćao. Porez je bio 56 posto tako da mi je, bez premija, godišnje ostalo oko 110.000 maraka neto. Od ugovora u Hamburgu dogradio sam kuću u Brelima, napravio sam kuću u Hamburgu, u koju sam uložio oko pola milijuna maraka, te kuću u Runovićima. Kuću u Hamburgu prodao sam kada sam prestao igrati.
Ivan Buljan je 1981. i 1982. godine nastupao za newyorški Cosmos.
– Ja sam imao tamo deset tisuća dolara mjesečno, međutim, s obzirom na to da nisam imao namjeru ostati u Americi živjeti, plaćao sam porez samo na šest mjeseci, koliko sam tamo boravio godišnje. Strogo smo pazili da ne ostanemo ni dan dulje jer bismo tada plaćali porez ne više trideset, nego 50 posto. Od 120.000 dolara godišnje meni je bilo ostalo oko sto tisuća.
Jesu li danas u nogometu plaće previsoke?
– Tko voli, neka izvoli! Ako netko želi plaćati ‘milijarde’ za svoje igrače, neka plaća. U odnosu na plaće drugih ljudi, sposobnih, školovanih, visokoobrazovanih, vrijednih, mislim da su plaće nogometaša ipak previsoke – iskren je Buljan.
Marko Mlinarić (80-e)
Bili smo ipak privilegirani
– Iskreno, ne sjećam se ni koliko sam imao plaću tih 80-ih godina u Dinamu ni koliko je to vrijedilo, nikad meni novac nije značio nešto posebno. I danas je tako, samo želim da ljudi od svojeg rada mogu dostojanstveno živjeti, da dostojanstveno uđu u starost. No, znam da smo mi nogometaši i tada na određeni način bili privilegirani u odnosu na druge i da smo dobro živjeli. Koliko se sjećam, imali smo, za naše prilike, dobru zaradu u Dinamu iako je tada bilo dosta “uravnilovke”. No, već tada su se počeli pojavljivati neki obrtnici, počeli su se otvarati kafići, bilo je direktora koji su imali dobre plaće... – prisjeća se Marko Mlinarić tih dana u Dinamu prije nego što je 1987. otišao u Auxerre.
Pronašli smo podatak da je tada imao mjesečnu plaću oko 557.000 dinara (55 milijuna još starijih dinara). Po nekim proračunima, to bi bilo oko 600 eura. Primjerice, Velimir Zajec jednom je ustvrdio da je u pet godina igranja u prvoj momčadi Dinama zaradio za današnje pojmove smiješnih oko 80.000 tadašnjih njemačkih maraka.
– Odlaskom u Francusku dosta se promijenilo, tada sam imao plaću kakvu su uglavnom imali i ostali igrači tamo. To je bilo znatno više nego što sam imao u Dinamu, ali opet ne znam kako bih to preračunao i izračunao. Bio sam sretan da mogu imati nekakvu sigurnost, sjećam se da sam dobro zarađivao. Čak je i taj moj mali Auxerre mogao konkurirati svojim novcem, no poslije je sve to s odštetama i plaćama počelo divljati. Sjećam se da sam se jednom našao sa svojim menadžerom Radovanovićem u Monte Carlu, otišli smo na ručak i rekao mi je – vidjet ćeš da će nogometno tržište podivljati za deset godina. I podivljalo je, doduše za oko 15 godina.
Danas su te cijene otišle stvarno u nebo, slično je i s plaćama igračima.
– Slažem se, otišlo je sve to predaleko. Pogledajte te naše liječnike koji rade i u inozemstvu i bore se tamo i kod nas. I dobro zarađuju, ali ni blizu kao igrači. I nisu tu igrači krivi, nego oni koji su te ljestvice tako podignuli, oni koji to sve plaćaju – govori Mlinka.
Igor Cvitanović (90-e)
Klubovima igrači jako puno vrate Igora Cvitanovićem najprije smo upitali smatra li da su plaće nogometaša previsoke.
– A teško je to reći, plaće određuje tržište. Očito su oni koji su igračima davali takve plaće imali svoju računicu, inače ih ne bi davali. U nogometu se okreće novac i to diktira i ugovore koje imaju igrači. Klubovima se poslije puno toga, ako ne i sve, vrati kroz marketing, kroz osvojene trofeje... Uzeo bih za primjer transfer Davida Beckhama u Real Madrid, koji je tada bio iznimno visok (oko 70 milijuna tadašnjih maraka, nap. a.). No, zapamtio sam podatak da se klubu sve to vratilo u godinu dana i to samo od prodaje dresova – kaže Cvitanović.
Cvita je 90-ih igrao za Dinamo, kakve su tada bile zarade?
– Bila su to druga vremena i teško je to uspoređivati, ali oduvijek se znalo da nogometaši dobro zarađuju. Teško se sad sjetiti što se točno moglo kupiti za plaću koju sam imao, ali znam da su i cijene stanova bile niže nego danas pa smo si to mogli priuštiti. Ne treba skrivati, biti nogometaš i tada je, baš kao i danas, značilo bitno veću razliku u plaći u odnosu na druge građane.
Jeste li odlaskom u inozemstvo, u Španjolsku, osjetili znatan porast u primanjima?
– Da, baš je to bila dosta velika razlika. Znatno veća nego što je bila razlika u standardu između Španjolske i Hrvatske – zaključio je Cvitanović.
Moja je generacija slušala Sinatru, Raya Charlesa, Beatlese, družili smo se s intelektualcima, išli smo i na fakultete
SLAVEN ZAMBATA legenda Dinama Tek sam transferom u Auxerre zaradio ozbiljniji novac. No, zaradio bih puno više da sam igrao 15 godina poslije
MARKO MLINARIĆ o zaradi tijekom karijere