Evakuirane stotine hrvatskih državljana
Hvatale su se zadnje linije iz Kine, Perua, neki su bili zaključani u hotelima
U Urubambi, malom peruanskom mjestu ispod planine Chichón, udaljenom od grada Cusca tek 60-ak kilometara, no do kojeg cestom treba sat i pol, skupina je stranaca, po jedan iz Kanade, Njemačke, Argentine, Kostarike te Hrvatske, razmišljala kako izaći iz zemlje u kojoj je uvedeno izvanredno stanje i policijski sat, obustavljen sav promet i ograničeno kretanje. Željeli su ostati – uostalom riječ je bila o zaposlenicima i volonterima u malome turističkom smještaja – no situacija je brzo eskalirala. Internetske veze nisu bile najbolje pa je tako Njemica obavijest svog veleposlanstva o evakuaciji dobila dan prekasno, pa su joj potom lakonski poručili da se sama snađe.
Iz Wuhana evakuirali četvero Hrvata
Slične odgovore dobivali su i drugi. Osim Hrvatice Tamare Bucić. Stigla je prije nekog vremena u Peru i u tom je smještaju održavala tečajeve joge, s planom da poslije proputuje zemljom. Ona je, kao i svi Hrvati zarobljeni Peruu, danonoćno bila u kontaktu u WhatsApp grupi s otpravnikom poslova u veleposlanstvu u Čileu Borisom Dumančićem, koji nerezidencijalno pokriva Peru i Boliviju, i počasnom konzulicom u Limi Anom Marijom Kuljevan Peinović. Svi su znali sve u realnom vremenu koje mogućnosti postoje za letove, koji su otkazani. Nabavili su im diplomatske propusnice, organizirali prijevoz licenciranih taksi-službi iz udaljenih mjesta, potom i autobuse preko Anda do Lime i uspjeli su ih ukrcati na letove prema Europi.
– Kolege su mi govorili: “Da je nama takvo veleposlanstvo!” – kaže Tamara.
Pomoć hrvatskim državljanima u inozemstvu jedan je od redovitih zadataka veleposlanstva i konzularnih predstavništava.
No u ovim dosad neviđenim okolnostima, u trenucima globalne pandemije, kad države uvode zabranu kretanja, a letovi bivaju otkazani iz minute u minutu, jedino su na što se mogu osloniti Hrvati. No sve ono što stoji iza informacija da su dosad repatrirana 893 hrvatska državljanina te da ih se ovaj vikend očekuju još stotine i kako te akcije repatrijacije izgledaju s obje strane, putnika i diplomatskog osoblja?
Prvi je izvanredno stanje osjetio veleposlanik u Kini Dario Mihelin. Kako ne postoji obveza prijave dolaska, ni jedno veleposlanstvo nema informacije o svojim građanima. Kako ih onda pronaći?
– U predvečerje Kineske nove godine, u središtu širenja tada još uvijek nedovoljno poznatog virusa, u gradu Wuhanu iznenada su uvedene mjere ograničenja kretanja. Veleposlanstvo je u tom tre
Repatrirana su već 893 hrvatska državljanina, a proteklog se vikenda očekivao povratak još stotine njih
nutku putem najsveobuhvatnije kineske društvene mreže We Chat, u skupini Hrvati u Kini, koja okuplja naše državljane, odmah zamolilo da nam se jave svi koji se tamo nalaze, ili ako znaju za njih, a nisu u ovoj skupini, da ih žurno obavijeste o tome – kaže Mihelin.
Nekoliko minuta poslije, ljudi su se počeli javljati i tako smo utvrdili da se u Wuhanu nalazi četvero naših državljana.
– S njima smo cijelo vrijeme bili u kontaktu dijeleći sve informacije kojima smo u tom trenutku raspolagali, i profesionalno i ljudski nastojeći im olakšati neizvjesnost – kaže Mihelin, koji je uspio sve njih vrlo brzo vratiti u Europu.
Sličan scenarij slijedila su i druga veleposlanstva. Dumančić je otvorio WhatsApp grupu Hrvati u Peruu i tako je počelo.
– Pisala sam veleposlanstvu da me uključe u tu grupu, da budem informirana iz prve ruke. U prvi sam tren oklijevala s odlaskom, no onda sam vidjela da i veleposlanstvo ima probleme, da se najavi pa otkaže let, da se zatvaraju aerodromi i pogoršava situacija i odluka je pala. No kad sam shvatila da ne mogu otići ni oni iz Lime, samu sam sebe već otpisala. No nazvala me konzulica Ana Maria i poručila da hitno odem u policiju. Već ih je nazvala, čekali su me i dali mi dozvolu za kretanje. Sredila mi je i taksi kojim sam došla do Cusca. Nisam ni prstom mrdnula, a usto ne govorim ni španjolski – govori nam.
Počasna konzulica i otpravnik poslova u veleposlanstvu u Čileu “čupali” su ljude iz najudaljenijih i najzabačenijih dijelova. U toj je državi još šest tisuća državljana zemalja EU, a pet tisuća ih je evakuirano. Ostalo je još nekoliko Hrvata, no planovi za povratak su napravljeni.
– Radili smo dan i noć, od pet ujutro do ponoći i uspjeli smo iz Perua i Bolivije prevesti gotovo sve naše državljane. Odmah smo otvorili WhatsApp grupu, uključili ih sve da u svakom trenu znamo gdje je tko. Pokušali smo ih smiriti da znaju da smo uz njih. A stvarno su bili u strašnoj situaciji, zaključani u hotelima i hostelima, bez mogućnosti da se kreću i nabavljaju hranu. Napravili smo im diplomatske propusnice, nastupili smo verbalnim notama prema peruanskoj vladi i najavili izlazak svakog državljanina posebno. Odmah je osnovana i koordinacijska skupina članica EU te bi se obavještavali o raspoloživim linijama na prekooceanskim letovima. Istovremeno smo demarševima pokušavali razbiti blokadu peruanskih vlasti. Vrlo su strogi i svaki se repatrijacijski let morao dogovarati posebno, uz puno napora – govori Boris Dumančić.
Druga hrvatska državljanka Vesna Grujčić našla se u Arequipi, drugom najvećem gradu, kad je proglašeno izvanredno stanje.
– Imali smo 12 sati da napustimo zemlju, a ako u tome ne uspijemo, kazali su, moramo ostati. Nastaje lagana panika. Pokušavamo kontaktirati zračnu kompaniju, bukirati karte za Limu. Nemoguće. Odlučili smo se premjestiti iz hotel u Airbnb, smatrali smo to boljom opcijom s obzirom na to da ćemo tamo imati kuhinju i moći uštedjeti. Pronašla sam broj konzulice Ana Marije Kuljevan Pejnović i nazvala je. Nisam uopće morala objašnjavati o čemu je riječ, već je znala i stavila se na raspolaganje. Poručila je da čekam, a oni će rješavati situaciju. Zaista su naši diplomati, Boris i Ana Marija, odradili zmajski posao! U situaciji kao što je ova, stvari jako brzo mogu kulminirati u nešto puno gore od epidemije. Nije dobar osjećaj hodati ulicama i vidjeti vojsku ili policiju i mještane koji te čudno gledaju i izbjegavaju. Sve me to malo podsjećalo na ratnu zonu. Druga stvar koja me je zabrinjavala bilo je pitanje što ako dobijem virus, što će biti sa mnom, kako će Peruanci reagirati? U takvim vam situacijama jako puno toga prolazi kroz glavu –govori Vesna.
Nije bila prvotravanjska šala
A onda je počela evakuacija – u veleposlanstvu su dogovorili da će Hrvate autobusima pokupiti Mađari i Španjolci. – Dobivam poruku da imam prijevoz sljedeći dan ujutro s Mađarima i da moramo biti ispred njihova hostela u 5.15 sati:
U Čileu je još šest tisuća državljana EU, a pet ih je evakuirano. Ostalo je još nekoliko Hrvata, no planovi su za povratak napravljeni Nije bio dobar osjećaj hodati ulicama Arequipe. Sve me podsjećalo na ratnu zonu, kazala je Vesna Grujčić
Šalje nam i propusnice. Ne možemo naći taksi. Odlučili smo kršiti policijski sat i hodati do hostela na vlastiti rizik. Autobus je zapravo bio minibus, star 50-ak godina. Prtljagu držimo sa sobom, nema pojasa i izgleda vrlo nesigurno. Čeka nas put od 18 sati po lošim cestama, zavojima od kojih ti se zavrti u glavi i luda vožnja. Putem smo imali zamalo pet nesreća, ali nema veze, samo da nas dovezu do Lime i to je to! Sat-dva prije Lime zaustavlja nas policija. Kako je već bilo prošlo 20 sati, što znači da je na snazi policijski sat, policajac je odlučio biti temeljit i prebrojiti putnike. Nabrojio nas je 17, a na listi nas je samo 15; naravno, prijatelj i ja nismo bili na listi! Bio je jako ljutit, ali nas je na kraju ipak pustio. Kad smo došli do Lime, zaustavili su nas bezbroj puta, no nitko nije bio dovoljno temeljit i neću ni spominjati da polovica njih uopće nije znala gdje je Mađarska i koja je to država – govori Vesna.
Nekako u isto vrijeme Tamara je putovala u vrlo udobnom španjolskom autobusu 20-ak sati jednom od najopasnijih cesti na svijetu.
– Sve je bilo puno kontrasta. Oko mene prekrasna priroda, nas evakuiraju. Najbolji autobus koji sam vidjela u životu na najopasnijoj cesti. Ima puno nesreća zbog zavoja, a na njoj znaju biti i pljačke i presretanja. Ali nema veze – kaže.
Svi Hrvati nekako su došli u Limu i tad se otvorila mogućnost leta do Portugala, ali se nije znalo kada. Poslali su im popis hostela, ali je Tamara nazvala gošću hotela s kojom se sprijateljila i pitala za smještaj – ako joj ne smeta što je bila u masi ljudi. Nikako, dođi, rekla joj je i ugostila je tu noć.
Čekanje je trajalo jedan dan, već sljedećeg jutra stajali su satima ispred vojnog aerodroma, na vrućini i uz neugodne mirise mokraće, čekajući na humanitarni let za Lisabon. No zrakoplov je – opet kontrast – bio vrhunski. Koliko su se iznojili u Limi, toliko su se smrznuli u previše klimatiziranoj zračnoj luci u Lisabonu, iz koje su hvatali daljnje letove, većina njih poseban let do Ljubljane, pa potom organizirani bus za Zagreb.
– Kad sam došla kući, na Facebooku sam objavila “Vratila sam se u Zagreb” i otišla leći. Kad sam se probudila, imala sam što vidjeti. Prijatelji su znali da sam zapela u Peruu i mislili su da ih zafrkavam. Bio je, naime, 1. travnja – smije se Tamara.
Obje putnice koje su u Peru otišle prije izbijanja epidemije zahvaljuju diplomatima na pomoći. Nikad ih nisu vidjeli, ali dogovorili su se da, kad ovo prestane, i kad Borisa i Anu Mariju put dovede u Hrvatsku, napokon upoznaju i popiju piće.