Životna priča glumca Nikše Butijera
Prije upisa na Akademiju nisam pogledao ni 10 predstava
Čovjek s 95 lica. I sva različita. Nikša Butijer (41) glumio je bankara, prodavača iz kioska, kolekcionara, brata, generala, seljaka, mrtvozornika, načelnika, policajca, konduktera, vozača kamiona i kombija, liječnika pa čak i – Tarzana. Ili medvjeda Medu.
– Policajac sam bio više puta u filmovima. Čak i načelnik policije, ali i Sancho Panza u predstavi “Don Quijote” – smije se Nikša.
Mnogi glumci glume slične uloge. Uhvate neku koja im leži i – glume iste role. Policajca. Lopova. Dobrog. Lošeg. Butijer glumi sve.
– Bio sam ja i Kombajn, Ante, Hrvoje, Zoran, Boris, Marko, Petar, Lozo, Mladen, Baja, Jozica, Mate... Sve neki čudaci iz naroda. Jedom sam glumio i Nikšu! Imao sam sreću da glumim široku lepezu likova, nisam išao usmjereno, samo u neki žanr, već sam igrao rolu čudnog brata u “Ne gledaj mi u pijat”, ali i generala hrvatske vojske iz Domovinskog rata u “Koja je ovo država” – kaže glumac s hrvatskog juga, Konavljanin kojeg znate iz serija “Novine”, “Nestali”, “Uspjeh” te filmova “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, “Svećenikova djeca”, “Nije sve u lovi”, “Crnci”...
Da ne nabrajamo unedogled, iza njega je 47 kazališnih premijera i 48 uloga, zato je – čovjek s 95 lica. Bit će ih još, brojka samo raste. Za Nedjeljni Večernji list ispričao je svoju priču.
– Najgore što se glumcu može dogoditi, a ja sam to prošao, da zaspeš na vlastitu predstavu. Eto, ja sam imao predstavu za djecu u 10 sati ujutro, a probudio sam se u – 10.04. Probudio me zvuk mobitela i poziv iz kazališta Mala scena “Di si, predstava treba početi?”, a ja sam odgovorio: “U krevetu, na drugom kraju grada.” Uletio sam u automobil, krenuo sa Srednjaka, projurio preko svih onih tračnica u Draškovićevoj gdje može samo taksi i u 10.20 sam bio na sceni kazališta kod Gjure. Predstava je počela. Klinci su bili zadovoljni, svidjela im se predstava “Bum Tomica”, dobio sam pljesak... Minuta gore-dolje, ali važno je da je predstava održana. Uspio sam! – smije se.
Iz Cavtata je u kojem su naši vrsni vaterpolisti. Ili kapetani. Turistički radnici.
– Gluma mene kao mladog nikad nije privlačila. Prije nego što sam upisao Akademiju dramske umjetnosti ja sam pogledao možda deset predstava. Ma ni toliko, možda tri ili četiri u kazalištu te Dunda Maroja Paola Magellija na Dubrovačkim ljetnim igrama kad sam imao deset godina. Nije me to zanimalo. Meni je ideja bila upisati Medicinski fakultet, bio sam i na prijamnom, ali sam stvarno bio neozbiljan, kao da sam znao da to neće funkcionirati. Nisam kao klinac pratio scenu, nisam išao u kazalište, ma nisam nikako!
Sat vremena u autobusu do škole
Pa što se onda dogodilo?
– Više sam predstava glumio kao klinac nego što sam ih pogledao. Jer, uvijek bi nastavnici rekli: “Nikša, ti ćeš recitirati za Dan Republike.” Ili: “Nikša recitiraš za Prvi maj.” Svidio se profesoru kako izgovaram. Način na koji govorim. Gluma me počela zanimati tek poslije kad sam upisao akademiju. Sjećam se, prve uloge. Nazvao me profesor Joško Juvančić i rekao da ću glumiti Vuku, sina Gospara Lukše u Dubrovačkoj trilogiji. Bilo je oko Uskrsa 1999. godine. Ja 20 godina, bez ambicija glumačkih. I kad te tako netko zove, shvatiš: “OK, ja jesam glumac, pa trebam i glumiti. Ali, hoću li ja to moći? Što da radim? Ne mogu odbiti...” Kasnije sam otkrio da je ideja bila glumice Neve Rošić, ali i želja njezina supruga profesora Tonka Lonze koji je sam igrao glavnu ulogu, da me malo poguraju. Prepoznali su nešto u meni...
A vaterpolo? Što je bilo s karijerom u vaterpolu, za mladića iz Cavtata to je dio odrastanja?
– Sve sam ja to nekako po sitno. Trenirao kao mlad ovo, pa ono... Igrao sam i vaterpolo u VK Cavtatu, bio bek. Ali nisam imao ambicija. Iz mog su grada i Elvis Fatović, Goran i Sandro Sukno, Veselin Đuho..., poslije mene Miho Bošković, Paulo Obradović. Pun grad zlatnih olimpijskih medalja! Nešto sam razmišljao o vaterpolu, i tome da kod nas nema natkrivenog bazena u Cavtatu, igralište je u moru na rivi. Ma možda i bolje da nema, jer kad bi sagradili unutrašnji bazen, kao što ga ima Jug u Gružu, možda bi bilo previše dostupno pa – više ne bi bilo atraktivno. Bilo bi kontraproduktivno! Možda je tu tajna našeg Cavtata kao grada vaterpola. Inače, igrao sam donedavno Divlju ligu, osnovali smo klub VK Mrkan, po otočiću ispred Cavtata, li bili smo totalni amateri, možda smo se tri ili četiri puta plasirali među najboljih 16. Ali, naši susjedi Kamen Mali, dečki iz Cavtata, oni su Divlju ligu osvojili tko zna koji put. To je momčad!
Vratimo se u mladost, bilo je to doba puberteta, vama sto stvari na pameti, sve osim - glume?
– Zbog rata smo se preselili u Zagreb, sedmi sam razred završio u OŠ Ivana Meštrovića na Jarunu. Zvali su me – Blitvar. A nisam nikako mogao objasniti klincima iz škole da smo mi Dubrovčani. Konavljani. Da nismo Dalmatinci. Da je to velika razlika, haha... Pamtim taj zagrebački period po čekanju. Samo smo sestra Mihaela i ja razmišljali kada ćemo se vratiti kući u Cavtat, bila je 1992. godina, taman je general Bobetko sa svojim snagama došao na jug i počele su stizati dobre vijesti. Tata Mijo i majka Iva imali su još jednu stvar na pameti. Majka je bila trudna, rodila je u Zagrebu brata Mihaela četiri dana nakon što se cijeli jug oslobodio. I nismo mogli natrag, brat je bio novorođenče. Kad je on malo stasao, imao svega dva mjeseca, napokon smo se vratili doma...
Što još pamtite iz mladih dana?
– Život u autobusu. Put u školu, sat vremena vozili smo se iz Cavtata do gimnazije na Pločama. Pa sam tu nešto sitno glumio, muljao, govorio da su mi se smočile noge, da ne mogu na sat, da je kasnio autobus... Prijatelji u srednjoj školi dali su mi nadimak Some iako ne znam točan razlog. Djetinjstvo sam proveo kod babe Ane u konavoskom selu Drvenik. I kad gledam te slike iz djetinjstva, uvijek vezane za fizički rad. Fotografija s njive, rad oko loze. Pa kad se radilo vino, išlo se u lov... Život na selu.
Danas ste na Dubrovačkim ljetnim igrama – veteran? Iako vam je 41 godina, više od pola života glumite...
– Imao sam dosad 19 različitih uloga na Igrama, a glumim 21 godinu. Eto, posljednja je bila uloga Polonija u Hamletu. Niz je predstava koje su režirali Joško Juvančić, Ivica Kunčević, Boba Jelić, Nataša Rajković, Oliver Frljić, Krešo Dolenčić... Možda sam i 300 predstava odradio na Igrama, to je moj grad, tu sam doma.
Što znači biti vrhunski glumac u Hrvata? Nosi li to neke benefite u odnosu na ostala zanimanja?
– Primam plaću docenta na Akademiji dramske umjetnosti, a ostalo su honorari za filmove, serije, predstave na Igrama, u Kerempuhu, na Maloj Sceni, u ITD–u... Glumci koji rade puno i dobro mogu nakon nekog vremena zaraditi