Sada se najbolje vidi koliko je značenje javnog zdravstva. Ali ono neće biti jeftinije, nego će, dapače, biti znatno skuplje

izazvani krizom, ako bi se pretočili u svakodnevicu, bitno olakšali poslovanje gospodarstvu i život svima nama. S druge strane, sada se vidi najbolje značenje javnog zdravstva. I moramo biti svjesni da ono, ne da neće biti jeftinije, nego znatno skuplje. I mora biti skuplje. Jer imamo populaciju koja je sve starija, lijekove koji su sve sofisticiraniji i skuplji, medicinsku opremu koja je sve bolja, ali i skuplja, i nema šanse da će javno zdravstvo biti jeftinije. Ono što se, pak, mora promijeniti plaće su liječnika i svih zaposlenih u zdravstvu jer vidimo što znači imati vrhunsku ekipu u zdravstvu, koji u cijeloj ovoj ludnici s koronom i dalje presađuju jetru i spašavaju živote. Fasciniran sam i impresioniran kvalitetom naših liječnika i treba im dati puno bolje uvjete. No, postoji i druga medalja, Hrvatska kao zemlja s četiri milijuna stanovnika jednostavno više ne može imati 60 i više bolnica. To je nemoguća misija, naličje sustava i to mi ne možemo financirati. Možemo imati određeni broj vrhunskih centara, određeni broj županijskih bolnica i dobru helikoptersku službu za hitne slučajeve i to je to. Nakon ovoga snažnog potresa u Zagrebu sad se vidi i da u zgradama bolnice iz 19. i 20. stoljeća ne možete imati medicinu 21. stoljeća. Jedna od mojih najvećih frustracija kao premijera jest da, premda smo imali zatvorenu financijsku konstrukciju, nismo uspjeli dovršiti novu bolnicu u Blatu zato što su bili strahoviti otpori medicinske struke u Zagrebu. To je na žalost istina, pa se umjesto toga upucala silna količina novca u te derutne zgradurine koje su se sada u potresu raspale. Prema tome, završimo novu bolnicu. Prigoda je ovo i da se više iskorači prema kreativnim industrijama, IT-ju, prema novim tehnologijama.

Članice EU su u posebnom šoku jer su opet uvedene granice i svaka se država više-manje brani sama. Mnogi se plaše da bi ova kriza mogla čak i dokrajčiti projekt EU. Je li taj strah pretjeran?

EU se raspasti neće, ali se na ovoj krizi vidi koliko je taj projekt zapravo nedovršen. Ima neke šanse da se održi, ako se cijeli taj projekt zamisli u novom kontekstu i da se napokon donesu neke odluke koje će prihvatiti sve članice, da onda ta Unija bude stvarno funkcionalna. Čim je nastala kriza, svi su se odmah zatvorili u svoje nacionalne okvire. I nikoga nije previše briga za onoga drugog.

Tek sada počinje program pomoći i to je u jako pogođenim zemljama poput Italije i Španjolske stvorilo goleme frustracije i otpore prema EU. Naravno to onda ima i političke implikacije. EU će morati promisliti o svom ustroju, on je toliko visoko birokratiziran i toliko spor u reakcijama da je to postalo potpuno neproduktivno, što onda otvara prostor drugim političkim opcijama koje nisu sklone EU. Čak i nije toliko problem koliko ta birokracija puno milijarda eura troši, nego što ona producira tisuće i tisuće raznih direktiva koje zadiru u svakodnevni život članica i svake njezine tvrtke i čovjeka. Do te razine da ti propisuju kakav ćeš bojler imati u kupaonici. Birokraciji je to imanentno, da bi održala svijest o svojoj važnosti, da stalno producira nove propise, direktive. Pa imaš zakonodavnu inflaciju koja i poduzetnike i obične ljude dovodi do ludila. Postaje nepodnošljivo i to je sigurno jedan od razloga koji je pridonio izlasku Britanije iz EU.

Usred svega ovoga Zagrebu se dogodio i teški potres čije se štete broje u milijardama. Potrebna je obnova koja će trajati desetak godina. Treba li sada inzistirati na pomoći međunarodnih stručnjaka, arhitekata, naravno na novcu iz EU fondova? Što učiniti da se Zagreb efikasno obnovi i bude razvijeniji i moderniji?

Stara kineska poslovica kaže da je svaka kriza prilika za novi početak. Rođeni sam Zagrepčanin i to je moj grad i teško sam doživio ovaj potres. Zagreb je i do sada imao velik problem s urbanizacijom, gradilo se svašta i svagdje, a glavni je problem što Zagreb čine dva grada povezana s tri mostića preko Save. Jedina je europska prijestolnica koja je na rijeci, a da je ta rijeka razdvaja, a ne spaja.

Moja je Vlada s Gradom Zagrebom, HEP-om i Hrvatskim vodama još 1999. potpisala ugovor o regulaciji Save, to je taj slavni projekt Zagreb na Savi, koji je predviđao gradnju hidroelektrane u Podsusedu da bi se regulirala Sava, spojio Zagreb i Novi Zagreb i da ih više ne razdvaja ta neuređena rupa od kilometra i pol. Možda je sad pravi trenutak za takav razvojni iskorak. Kao i za obnovu centra grada. Vlada će tu dati svoj doprinos, koristit će se europska sredstva i ovo je dobra prigoda, no s tim da taj posao obnove i razvoja Zagreba treba prepustiti stručnjacima. Ne trebaju nam strani stručnjaci, imamo mi izvrsne na građevinskim i ostalim fakultetima širom Hrvatske i ima tu sjajnih urbanista. Njima treba dati mogućnost da naprave sve da se Zagreb obnovi i da ovo bude njegova razvojna prekretnica, da ta nesreća posluži kao razvojni iskorak.

Znači, taj posao ne mogu raditi političari, nego pošteni i sposobni stručnjaci?

To je stručni posao. Grad mora napraviti agenciju za obnovu grada, država mora participirati u obnovi objekata koji su u njezinu vlasništvu i koji su od nacionalnog značenja To nije posao za političare, nego dobra prigoda za vrhunske stručnjake da se sad dokažu.

Sad je za to najteži trenutak, no bi li trebala Hrvatska smoći snage i u ovom trenutku vratiti Inu u svoje puno vlasništvo? Trebaju nam opet naša vlastita nalazišta nafte i plina, te rafinerija koja može pokrivati naše potrebe?

Meni je Ina u srcu, proveo sam tamo 15-ak godina i tada je Ina bila svjetska kompanija, najveća na jugoistoku Europe. Danas Ina to nije. Ne vidim, pogotovo uz ovakve cijene energenata i budućnosti za ugljikovodike, da to ima nekog velikog smisla. I stoga ne bi trebalo premijera držati za riječ s početka mandata kada je rekao da će Inu vratiti. Za Hrvatsku Ina više ne predstavlja ono što je prije predstavljala, a koliko mi je poznato, u drugoj polovici ove godine trebalo bi početi bušenje na šest istraživačkih polja kontinentalne Hrvatske i vrlo vjerojatno će neka od njih dati rezultate. Slažem se da Hrvatska treba nastaviti s istraživanjem i proizvodnjom nafte i plina na vlastitom teritoriju i to jest od bitnog značenja, no samo preuzimanje Ine ne bi imalo nekog velikog smisla. I tu bi više smisla imalo puštanje mirovinskih fondova u vlasničku strukturu Ine. To bi bio dugoročan zalog za mirovine ljudi koji danas rade. Tako bi indirektno Ina i dalje bila u suvlasništvu hrvatskih ljudi.

Smatrate li da bi u ovakvoj situaciji Plenković u rješavanje krize trebao uključiti i oporbu, konkretno Bernardićev SDP?

U Hrvatskoj to na žalost i dalje nije popularno, no kao osoba koja se bavi strateškim menadžmentom mislim da ovoj zemlji treba oblik nacionalnog konsenzusa o najbitnijim razvojnim strateškim pitanjima. Nije to nikakva vlada nacionalnog jedinstva, to smo imali i to je bilo svrhovito tada, početkom rata, no u ovakvim vremenima treba nam razuman konsenzus oko glavnih nacionalnih pitanja ili makar razgovor o tome, i on bi bio dobrodošao. Mnoge zemlje to imaju u raznim formama i oblicima. Hrvatska to nema, a smatram da sada nije vrijeme za političke poene, niti je bitna bilo čija politička optika, bitan je samo boljitak ovih ljudi koji tu žive, da izađu iz krize, da se što prije vratimo na pozicije koje smo imali. Nemamo mi sada ni vremena ni mogućnosti da se bavimo egom nekih političara. Zemlje koje su tako postupale ostvarile su razvojne iskorake jer su se dogovorili oko tri-četiri ključna razvoja pitanja. To nama nedostaje.

Kako ocjenjujete rad Nacionalnog stožera i kritike onih koji su zabrinuti da će krizna situacija narušiti i ugroziti cijeli set ljudskih prava?

Dugo nismo na javnoj sceni imali ljude koji bi uživali veću podršku i vjeru javnosti nego što je ima ovaj Nacionalni stožer. Zato što su jasni, razumni, transparentni i sve što rade, rade javno i o tome izvještavaju ljude, i postotak ljudi koji su spremni postupati kako im oni govore za hrvatske je prilike izuzetno visok. Što se tiče ljudskih prava, ja bih pitao – je li moje ljudsko pravo da kao pripadnik rizične skupine ostanem zdrav? Ako većina ljudi s maskama ide u dućan, čeka ispred vrata, nosi rukavice, ne druži se okolo na tajnim seansama u kafićima, hoda na dva metra razmaka od drugih, jesu li njihova prava ugrožena ako netko tko zna da je pozitivan ili u opasnosti da to može postati sve to ne radi i time dovodi nečiji tuđi život u opasnost?! Dakle, kritičari ovdje imaju posve pogrešan pristup. Valjda je zadaća države da ovdje štiti većinu, koja želi da ova kriza što prije prođe i da što manje ljudi strada. Što se tiče tih aplikacija za mobitele koje te lociraju, to je uvelo već nekoliko država, evo i Singapur,u kojem je moja kći, a mi od svega radimo cirkus. Ja, istina, ne mislim da je to nešto naročito potrebno, mislim da Hrvatska može i bez toga, ali, ljudi moji, u krizi smo, koja može odnijeti stotine ljudskih života.

Predsjednik ste HOO-a, Japanci su se dugo opirali i nadali da će se ipak u srpnju održati Olimpijada u Tokiju. Kako je došlo do ove druge, ipak realnije odluke?

Oni su posljednjih dana koristili dobar slogan: “Japan je bio spreman, svijet ne.” Sportaši su doma, ne trenira nitko, nema natjecanja, to bi čak i s pozicije temeljnog olimpijskog ferpleja bilo neodrživo, tako da je to bila mudra odluka. Ona naravno ima velike financijske posljedice i dodatno će to Japan koštati još dvije-tri milijarde dolara, na onih 12 koliko su već potrošili. Imali su pod ugovorima gotovo milijun soba, Olimpijsko selo je unaprijed prodano, trebaju sada čuvati nedirnutima i održavati sagrađene objekte.

Kako se osjećate kada nestaje i bori se za opstanak legendarna Cibona? Je li ovo njezin kraj. Ona je simbol hrvatske košarke?

Siguran sam da Cibona neće nestati. Ovo raspuštanje i slanje zaposlenih na burzu ružno zvuči, no to je ekonomski uvjetovan potez i uvjeren sam da će Cibona nastaviti sa svojim sportskim aktivnostima. No, općenito hrvatski će sport imati velikih problema na klupskoj razini jer mi profesionalnog sporta gotovo da i nemamo, osim u tri-četiri profesionalna kluba, koji se u većem dijelu ne financiraju javnim sredstvima, kao većina ostalih. Ti će imati problema i središnji državni ured za sport i državni tajnik Tomislav Družak pokušava u Vladi naći rješenje jer sport je također ekonomska aktivnost. I to ne nevažna. Udio sporta u našem BDP-u je iznad 1,5 posto, znači iznad cjelokupnog sektora opskrbe vodom i odvodnje. U EU ta sportska industrija proizvodi 300 milijardi eura i svakako treba naći rješenje da sport preživi. A sport u našem turizmu sudjeluje s oko petšest posto, od 10 milijardi eura.