NAJPONOSNIJA JE NA SVOJE MONODRAME, ANTIRATNI SERIJAL I ŽAR PTICU Parafrazirat ću Arsena: Zagreb i ja se volimo javno, i to traje već 52 godine
Rođena je u Vukovaru, odrasla u Splitu, školovala se u Zagrebu. Studirala je komparativnu književnost i češki, diplomirala glumu na ADU, da bi potom svoj umjetnički talent i vještinu nenadmašno utkala u cijeli niz kazališnih predstava, filmova, TV serija i drama. Odvažno se usudila na najdelikatniju i posve ogoljujuću glumačku formu – monodramu i to je majstorski činila i čini. Oživila je sudbine osobitih žena – Isadore Duncan, Marije Callas, Marine Cvetajeve, Vesne Parun i Vesne Krmpotić. Unijela je iskru i u mnoge dječje duše vodeći Kazalište Žar ptica. I za sve to Zagreb joj se nedavno odužio nagradom i titulom – Zagrepčanka godine. Ona je – Marija Sekelez.
Kako ste, gdje ste, u što su vaš život pretvorili epidemija koronavirusa i potres?
Trenutačno sam kod sestre Bernarde u Zapruđu. Iako u mom stanu nema znatnije štete, doživjela sam takav šok i stres da me to dotuklo. Imam osjećaj PTSP-a. Tri dana nakon potresa spavala sam posve odjevena. Toliko sam tužna i bespomoćna, jer mislim da Zagreb za mog života više neće biti onakav kakav je bio. Možda će tek buduće generacije doživjeti isto ono što smo doživjeli mi koji u njemu živimo i zbog čega smo u njega zaljubljeni. A što se tiče izolacije, toliko je o tome rečeno i učinjeno da je svaki moj komentar suvišan. Mogu tek reći da se striktno pridržavam svih propisanih mjera. Velika je sreća što imamo tako senzacionalan Krizni stožer. Izolacija mi teško ne pada premda mi se čini kao da živim u nekoj paralelnoj realnosti. No suosjećam sa svakim bićem, osobito s djecom kojoj su blokirane njihova bezbrižnost, prpošnost, energija... Premda mnoge stvari zaboravljamo, mislim da duboko u našem DNK ostaju tragovi takvih šokova i stresova. Ovih dana telefonski puno kontaktiram s prijateljima i prijateljicama od Zagreba do Australije i, što se tiče emocija, nitko nije iznimka. Svi su jednako pogođeni. ostati. A sada smo ipak svjedoci da ima i drugačijih jer smo preko društvenih mreža zasuti i negativnošću, i mržnjom, i ružnim porukama.
Može li ovo ipak biti barem malo katarzično?
Svakako! Svaka je tragedija, ako ne dovede do katarze, beznadna. A ova će katarza za mnoge biti bolna. Najstravičnije će biti onim ljudima koji su u potresu ostali bez svojih domova.
Strahujete li i za neku opću psihu naroda?
Naravno, to i stručnjaci kažu. Izolacija je jedna od najtežih kazni. Čovjek sad mora imati jaku osobnost, snagu, izdržljivost da se zaštiti od loših posljedica. A to nemaju svi iako je borba za opstanak najjača moguća borba na svijetu.
Proglašeni ste Zagrepčankom godine. Kada čitate obrazloženje nagrade, što osjećate?
Ponos i ganuće. Zato što uvijek dok radite, dok se samožrtvujete i predajete bez ostatka, ne mislite da široki broj ljudi primjećuje tu vašu predanost do kraja, to izgaranje. A onda kada se dogodi ovako nešto, onda ostanete na jedan način pozitivno šokirani, ponosni i sretni. Vijest o nagradi saznala sam 20. ožujka. Dakle, mogla sam se radovati dan i pol jer sam, nakon potresa, na sve to i zaboravila. I da nema vas, koji ste me na to podsjetili, imala bih osjećaj da se to i nije dogodilo. Jako sam počašćena i ponosna. Već