Od mlijeka se nekad moglo školovati djecu i dobro živjeti
Od mlijeka se, recimo, 1977. sve moglo; i prehraniti obitelj i otplaćivati kredit od 40 tisuća maraka. Sagradio sam kuću 1983. i kupio novi traktor
Mljekarski je kamion tih godina u sela u Đakovštini stizao u zoru, oko 5 sati. Da bi na vrijeme ručno pomuzli deset krava i ukrcali na njega mlijeko, Antun Laslo i njegova supruga ustajali su iz kreveta već u 3 sata u noći.
– Mužnja krava najteži je fizički posao, a i mlijeko se moralo ohladiti prije nego se odveze na preradu pa smo se rano dizali – prisjeća se Antun Laslo, koji proizvodi mlijeko od 1978. Na njegovu je gospodarstvu u Selcima Đakovačkim 80-ih godina bilo 15 muznih krava, a dnevno su isporučivali 100 litara mlijeka. – Nosili smo ga u kantama od 40 litara. Imao sam kolica na dva kotača pa sam takve dvije kante i još jednu malu gurao u njima asfaltom po tri kilometra. Vozio sam ih i na traktoru ili, kasnije, u prtljažniku automobila. Nije bilo lako, ali sve sam od tog mlijeka mogao – i prehraniti obitelj i otplaćivati kredit. Podigao sam 1977. kredit tzv. “zeleni plan”, u vrijednosti od 40.000 tadašnjih maraka, na rok od deset godina, i isplatio sam ga bez ikakvih problema. Sagradio sam kuću 1983. i kupio novi traktor – kaže Laslo, jedan od najstarijih slavonskih proizvođača mlijeka. U Đakovštini su od 1977. “nicale” minifarme od 12, 15 i 20 krava.
– U mome je selu u to vrijeme dnevna predaja mlijeka od obiteljskih gospodarstava iznosila oko 2100 litara. Znači, u osrednjem slavonskom selu bilo je 30 posto proizvođača mlijeka jer se s četiri do pet muznih krava moglo školovati djecu. Danas to ni približno nije tako i zato su se ugasila mala gospodarstva – uspoređuje naš sugo
vornik. Dok je postojao PIK Đakovo, tadašnji div koji je zapošljavao oko 3000 radnika te bio kralježnica gospodarstva toga kraja, sve mlijeko iz Đakovštine prevozilo se u Dukat u Zagreb. Nakon nestanka kombinata i privatizacije Laslo je svoje mlijeko još jedno vrijeme nosio na sabirno mjesto za Dukat pa je prešao u mljekaru IPK Osijek, današnji Meggle.
– Pojavila se zatim Vindija, koja je davala znatno veću premiju nego IPK. Ne sjećam se precizno, ali recimo da su jedni nudili 25 ili 30 tadašnjih HRD po litri, a drugi 50. Počeo sam, stoga, prodavati mlijeko Vindiji i potrajalo je to sve do afere s aflatoksinom. Surađujem posljednjih godina s Beljem, prezadovoljan sam! I jedini sam Slavonac koji nosi mlijeko u Baranju – smješka se Laslo. Na njegovoj je farmi nekada mukalo više od 90 krava i muzlo se 1300 litara mlijeka dnevno, a danas je tamo tek 40-ak grla, s dnevnom proizvodnjom od 450 do 500 litara.
– Pojavio se aflatoksin pa bolest kvrgave kože, sve je to proizvođače stajalo i novca i živaca i u konačnici je rezultiralo uništavanjem stada – zaključuje on. Mljekarsku proizvodnju u Slavoniji proteklog je tjedna potresao novi neočekivan udar – Meggle Hrvatska objavio je da s krajem ove godine zatvara pogon u Osijeku, gasi preradu i proizvodnju mlijeka, koja u gradu na Dravi datira još iz 1949., te otpušta 160 radnika. Osim samih zaposlenika, u nevjerici je ostalo i 285 njihovih dobavljača mlijeka koji su tu šokantnu vijest saznali – iz medija.
Pa vlasnik je Nijemac...
– Bio je to grom iz vedra neba! Radio sam traktorom u polju kada su me nazvali novinari, stao sam, u šoku, jer nam ničim nisu dali naslutiti takav scenarij... – započinje kooperant Josip Ostojčić iz Prnjavora pokraj Slavonskog Broda. Vlasnik je on 31 muzne krave, a Meggleu isporučuje mlijeko barem 18 godina.
– Krave imamo unatrag tri koljena. To je tradicijska proizvodnja, nije ništa novo ni privremeno. Proizvedeno prosječno od 15.000 do 16.000 litara mlijeka mjesečno, što je oko od 180.000 do 190.000 litara godišnje. Planiramo povećavati proizvodnju i od toga nećemo odustati bez obzira na sve – nastavlja. Kada je tek počeo poslovati s Meggleom, činilo se to, ukratko, idealnim.
– Razmišljali smo, vlasnik je ipak Nijemac, djelovao je uistinu blisko i bili smo sretni što smo ušli s njima u posao. Svih ovih 18 godina zaista nije bilo nikakvih komplikacija i problema, baš nijednu negativnu riječ ne mogu reći o našem poslovnom odnosu! I što je ključno, itekako su precizni i pedantni u isplatama, svakog 15. u mjesecu novac nam je na računu. Od te smo zarade servisirali obveze na gospodarstvu, plaćali režije i živjeli. Nas je osmero u obitelji i svi smo vezani uz posao s mlijekom – prikazuje Ostojčić. Zlatno je doba suradnje s Meggleom, prisjeća se, bilo prije 12 godina, kada je cijena mlijeka dosezala 3,50 kune po litri, pa i više. Više su tada mogli i ulagati u proizvodnju te kupovati zemlju. Kola su, potom, polako krenula nizbrdo. Ostojčić, primjerice, trenutačno prodaje mlijeko Meggleu za 2,56 kuna. No nemaju svi kooperanti istu otkupnu cijenu.
– Što se nas tiče, mi ćemo proizvoditi mlijeko danas, sutra i ubuduće. A što se tiče Megglea, netko će, po mom sudu, preuzeti mljekaru. No s obzirom na koronakrizu, bojim se da će biti teškoća i trzavica. Propadne li mljekara s tolikom tradicijom, bit će to poraz za cijelu našu državu – zaključuje on. Osječka je mljekara, inače, osnovana prije više od 70 godina, konkretno u listopadu 1949., uz pomoć UNICEF-a, a u sklopu Industrijsko-poljoprivrednog kombinata. U samim počecima naglasak je bio na proizvodnji mlijeka u prahu, a kao jedina u široj regiji tadašnje Jugoslavije, prometnula se ubrzo u jedno od najuspješnijih poduzeća u sastavu IPK, koji je predstavljao bazu prehrambenog sektora cijele bivše države. Proizvodnja mlijeka u prahu ukida se 90-ih godina, a ime se mijenja u IPK MIA Mljekarska industrija. Meggle u Hrvatsku, pak, stiže 1996., a njegova priča u Njemačkoj, točnije u Bavarskoj nedaleko od Münchena, počinje još daleke 1889. Tada je Josef Anton Meggle, djed današnjeg vlasnika Tonija Megglea, osnovao malu siranu. Na hrvatsko tržište ta tvrtka ulazi putem distribucijskog centra s uredom u Matuljima podno Učke. Tri godine kasnije počinje i proizvodnja, zahvaljujući suradnji s osječkom mljekarom IPK Mia, iz koje nastaje Meggle Mia d.o.o. U tome je trenutku Meggle postao dio hrvatske proizvodne snage. U rujnu 2004. Meggle Mia pripojila se mljekari IPK Mia d.d. te su poslovanje nastavile kao jedno poduzeće, s novim nazivom Meggle Osijek d.d. Krajem sljedeće godine proizvodni se pogon Meggle Osijek pripojio trgovačkom poduzeću Meggle Adria d.o.o., što je trenutak osnivanja današnje tvrtke Meggle Hrvatska d.o.o. sa sjedištem u Osijeku. U proizvodnju i poslovanje u Hrvatskoj Meggle grupa u posljednjih 15 godina uložila je više od 130 milijuna kuna. U svojim reklamama isticali su uvijek “prepoznatljivu tradiciju proizvodnje visokovrijednih proizvoda od najkvalitetnijeg slavonskog mlijeka”. Surađuju s oko 285 dobavljača mlijeka, a otkupljuju od njih oko 35 milijuna litara mlijeka godišnje, “što čini oko 6 posto ukupnih količina koje se otkupljuju”. – Velik negativan utjecaj na naše poslovanje imale su krize aflatoksina, kriza Agrokora, a sada i aktualna koronakriza, koja je donijela velik pad prodaje, i do prognoziranih minus 40 posto ove godine. Meggle grupa, svjesna važnosti proizvodnje za Slavoniju, više je puta odgađala donošenje odluke o prestanku proizvodnje, uz pokušaje da se za nju ipak nađe neki održiv model. Nažalost, ni okolnosti nam nisu išle na ruku i ta ja odluka postala neizbježna. Razmatrali smo i mogućnost prodaje, kako bi se sačuvala radna mjesta, ali mi nismo našli zainteresiranog kupca. Da se sada pojavi netko tko je zainteresiran preuzeti proizvodnju, mi smo spremni za razgovor – kažu u Meggleu Hrvatska u odgovorima na naša pitanja. Gubitke u poslovanju bilježe, dodaju, još od 2013. i krize s aflatoksinom. S gubitkom su završili, tako, i proteklu godinu. Demantiraju informaciju da se proizvodnja iz Osijeka seli u Srbiju i BiH.
Stres nas je doveo do ruba
– Proizvodnja iz Osijeka ne seli se nikamo, ona se jednostavno gasi zbog višegodišnje neprofitabilnosti i neodrživosti. Na tržištima BiH i Srbije Meggle uspješno posluje niz godina. Dakle, Meggle grupa prisutna je na brojnim tržištima, a proizvodnju ima u sedam zemalja EU i regije i na svakom tržištu na kojem je prisutna razvija održiv i profitabilan model poslovanja. U BiH Meggle posluje već 20 godina i tržišni je lider, a u Srbiji Meggle posluje od 2011. i na tom je tržištu treća mljekara. I u BiH i u Srbiji poslovanje je profitabilno i stabilno – poručuju. Milenko Bajić, kooperant iz Negoslavaca, vratit će se, pak, 15-ak godina unatrag i konstatirati: – Kako su političke elite rasprodale sve u Hrvatskoj, tako se dogodilo i s osječkom mljekarom, kada ju je preuzeo Meggle. Ako Hrvatska želi imati dovoljno hrane da prehrani svoje stanovništvo i da ne ovisi o nekome drugome, realno bi bilo da je u to vrijeme postavila menadžere i da su dopustili da sami proizvođači mlijeka otkupe dionice. Ne bi nam se onda dogodilo da su tolike farme uništene. Ista nas sudbina može zadesiti i s Dukatom, gdje je vlasnik Francuz, pa da nam zatvore proizvodnju, donose svoju robu i prodaju, nitko im to ne može zabraniti, u Europskoj smo uniji – razmišlja Bajić. Ni on se ne žali na suradnju s Meggleom. Proizvodi mlijeko od 2003., a vozio ga je u Osijek, dakle, prije nego što je tamošnju mljekaru preuzela njemačka tvrtka.
– Isplate su uvijek bile redovite, za razliku od ostalih mljekara, gdje su kasnile i tri mjeseca. Jamčilo mi je to redovita primanja i sigurnost da ću moći uredno otplaćivati kredite. Vijest da Meggle odlazi zaista je udarac. No to je privatno vlasništvo i svaka je priča suvišna. Preostaje nam šest mjeseci da se snađemo – govori Bajić. Njegovih 50 muznih krava daje od 900 do 1000 litara mlijeka dnevno. Na prihode od prodaje mlijeka vezana je cijela peteročlana obitelj Bajić. – Pokušao sam odmah stupiti u kontakt s Vindijom, čekam povratne informacije. U Negoslavcima već imaju pet sabirnih mjesta pa se nadam da im još jedno neće predstavljati problem te da će nas prihvatiti. Mlijeko ne može stajati, ako nemate otkupljivača, morate ugasiti proizvodnju i rasprodati krave – ističe. Davor Adžić iz Tordinaca najveći je Meggleov kooperant. Isporučuje im 7000 litara mlijeka dnevno, od ukupno 300 krava. – Proizvodimo mlijeko još od reintegracije i povratka u Tordince, više od 20 godina. Krenuli smo doslovce s 10 grla. Kako je rastao Meggle, tako smo rasli i mi. Imali smo stvarno korektnu suradnju i zatečeni smo odlukom o zatvaranju pogona, iako smo je donekle mogli i očekivati s obzirom na stanje u mliječnom sektoru. U Slavoniji više nema sirovinske baze. Od aflatoksina, otkad je krenuo pad broja mliječnih krava pa do danas, Hrvatska nije samodostatna u proizvodnji mlijeka, na razini je 40 posto. S naših 7000 litara svježeg mlijeka dnevno, mi smo konkurentni i mislim da ne bi trebao biti problem prijeći k jednom od druga dva otkupljivača – kaže Adžić, suvlasnik tvrtke Landia koja se bavi i ratarstvom te veterinom, a zapošljava ukupno 46 radnika, od kojih je 12 angažirano na farmi. Njihova radna mjesta, pak, neće biti ugrožena.
– Hrvatskog mlijeka na tržištu nema pa vjerujem da će Vindija ili Dukat biti zainteresirani za otkup. S druge strane, i iz resornog ministarstva obećano nam je da će sve mlijeko biti otkupljeno. Za sebe ću naći rješenje, u to sam uvjeren, a rješenje za Meggle je, po meni, da netko eventualno uđe u pogon i nastavi preradu. No opet, moramo biti načisto da je to tvrtka u privatnom vlasništvu, sve ovisi o njihovoj poslovnoj odluci – naglašava. Prisjeća se i perioda kada je otkupna cijena mlijeka iznosila 4 kune, a kada se danas osvrne, misli da je to ipak bilo nerealno.
– Najgore je bilo razdoblje afere aflatoksina, pod navodnicima, po meni. Tada je doslovce uništen stočni fond, krave su se prodavale za 5000 kuna. Jako je loše odrađen monitoring – analizira on. Odlazak Megglea iz Hrvatske, po njemu, neće biti toliki udarac za naše mljekarstvo, zbog deficita mlijeka, ali za Slavoniju itekako hoće, što zbog otpuštanja 160 radnika, što zbog resora koji su naslonjeni na to poduzeće, kao što su usluge prijevoza.
– Usto, mali proizvođači već su na rubu, svaki stres djeluje na njih pa se plašim da će većina njih donijeti odluku da s odlaskom Megglea prestane i s vlastitom proizvodnjom. Previše su izmučeni... – zaključuje.