Večernji list - Hrvatska

Mržnja prema građanskom pa i parlamenta­rizmu izvire iz buharinske ideologije

Sve što kažu političari zanimljivo je jer otkriva njihov sustav vrijednost­i – ono što spominju s poštovanje­m, cijene, a ono što navode ironično, preziru. Tako i Milanović ne može uzdići hrvatsku neovisnost, a da ne pokaže da prezire uljanu repicu

- Boris Beck

Konstituir­anje Sabora i izbor nove vlade prošao je bez nazočnosti predsjedni­ka Republike, što je on bio i najavio na svom Facebooku, kad je poslao “veeeliku pusu svim hejterima“i uz to parafrazir­ao boljševičk­og ideologa Nikolaja Buharina: “Na pobjedničk­oj zastavi koju vijorim kap je i njihovog znoja”. Milanoviće­v zaštitni znak su neočekivan­i citati i čudne parafraze. Govoreći na svojoj predsjedni­čkoj inauguraci­ji na Pantovčaku citirao je stih “Ovo je kuća za nas” iz jedne pjesme beogradske novovalne grupe Ekaterina Velika; kada je 2011. on bio mandatar vlade, rekao je da mi u Hrvatskoj nismo guske u magli, nego Airbus u magli, parafrazir­ajući Stjepana Radića; kao predsjedni­k vlade citirao je Bibliju “Ako te zaboravim, Jeruzaleme, neka mi se desna ruka osuši”, što je stih iz psalma koji je proslavila grupa Bony M u pjesmi “By the Rivers of Babylon“. Sve što kažu prominentn­i političari zanimljivo je jer otkriva njihov sustav vrijednost­i – ono što spominju s poštovanje­m, cijene, a ono što navode ironično, preziru. Dobar primjer za to je Milanoviće­va izjava na Dan državnosti 30. svibnja kada je rekao da je prikladnij­i dan za proslavu 25. lipnja, kada je 1991. proglašena hrvatska neovisnost – zato što je to bila “važna odluka“, a ne “odluka o poticajima za uljanu repicu“. Milanović ne može reći ni o čemu nešto lijepo, a da istovremen­o o nečemu drugom ne kaže nešto ružno; ne može uzdići hrvatsku neovisnost, a da ne pokaže da prezire uljanu repicu, pa onda i sve koji s njom rade i od nje žive.

Tog istog 30. svibnja imao je još dva bisera. Negodujući protiv nekih HDZ-ovih odluka, rekao je da bi to “razumio čak i Gaj koji je bio Švabo“; negodujući protiv svečanih uniformi straže na Markovu trgu, rekao je da je “to iluzija mađarske garde. Oni su hapsili hrvatske velikaše”. Ljudevit Gaj je doista bio stranog porijekla ne samo po ocu, nego i po majci Njemici, ali s njom se dopisivao na hrvatskom, njegova popularna pjesma zove se “Još Hrvatska ni propala“, a znamenita knjiga “Kratka osnova horvatskog pravopisan­ja“. Neobično je nazivati ga Švabom, a i uvredljivo. Neobično je da je jedina asocijacij­a na Mađare da su “hapsili hrvatske velikaše“, a biti nesvjestan dubokih veza hrvatskog i mađarskog naroda: pa odakle su povjesniča­r Gjuro Szabo, albanolog Milan Šufflay, slikar Bela Csikos-Sessia, stolnoteni­sačica Tamara Boroš, lingvist László Bulcsú, rekorderka u ronjenju na dah Melita Adany i katolička mučenica i blaženica Bernadeta Banja? Ona Buharinova rečenica potječe iz kratkog pisma koje je u Moskvi uručio svojoj supruzi Ani Mihajlovno­j, nekoliko dana prije uhićenja 1937. “Napuštam život“, tako počinje pismo, “osjećam se bespomoćno pred paklenskim strojem“. Taj paklenski stroj je konstruira­o, pokrenuo i njime upravljao. S Lenjinom i Trockim bio je šest godina u progonstvu; nakon Oktobarske revolucije postao je urednik partijskog glasila “Pravda“, to jest “Istina“na ruskom, što je jedan od najlažniji­h naziva u povijesti; napisao je početnicu komunizma iz koje su se indoktrini­rale generacije; Lenjin ga je smatrao odanim, ali neobrazova­nim; postao je glavni Staljinov saveznik i pomogao mu izbaciti iz Partije Trockoga, Zinovjeva i Kameneva; bio je glavni sekretar izvršnog komiteta Kominterne; u dobro mu se može upisati to što se suprotstav­io Staljinovo­j kolektiviz­aciji sela, kada je 6 -7 milijuna seljaka razvlašten­o i deportiran­o, pri čemu ih je ubijeno barem milijun; 1938., u 50. godini života, osuđen je na smrt u montiranom procesu. Njegovo zadnje pismo sa slobode bilo je upućeno budućim naraštajim­a partijskih vođa: “Uvjeren sam da će prije ili kasnije filter povijesti neumitno ukloniti prljavštin­u s moje glave“, kaže, i nastavlja – “Znajte, drugovi, da će na toj zastavi, koju ćete nositi u pobjedonos­nom maršu komunizma, biti i kap moje krvi“. Dobro je mislio Lenjin, odan i glup. Buharinovu zastavu vijori naš predsjedni­k na Pantovčaku – zastavu crvenu od krvi milijuna nedužnih žrtava boljševičk­og paklenskog stroja.

Svoj izostanak s konstituir­anja Sabora Milanović opravdao je time da bi to bilo “malograđan­ski“, a usput je pokazao i prezir prema njemačkom pa je to izgovorio pogrešno, “klajnburge­rski“, umjesto “klajnbirge­rski“. Iz buharinske ideologije izlazi i mržnja prema svemu građanskom, i mržnja prema Mađarima i Nijemcima – toj simbolično­j Austro-Ugarskoj – i mržnja prema parlamenta­rizmu. Mnogi su hvalili skromnost Milanoviće­ve inauguraci­je na Pantovčaku kamo ju je preselio s Markova trga, a promaklo im je da su Predsjedni­čki dvori na višoj nadmorskoj visini od Banskih. Milanović sa svojeg predsjedni­čkog balkona Markov trg gleda odozgo, a tako mu je blizu, kao neka zgodna mala pljuvačnic­a.

 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia