Mržnja prema građanskom pa i parlamentarizmu izvire iz buharinske ideologije
Sve što kažu političari zanimljivo je jer otkriva njihov sustav vrijednosti – ono što spominju s poštovanjem, cijene, a ono što navode ironično, preziru. Tako i Milanović ne može uzdići hrvatsku neovisnost, a da ne pokaže da prezire uljanu repicu
Konstituiranje Sabora i izbor nove vlade prošao je bez nazočnosti predsjednika Republike, što je on bio i najavio na svom Facebooku, kad je poslao “veeeliku pusu svim hejterima“i uz to parafrazirao boljševičkog ideologa Nikolaja Buharina: “Na pobjedničkoj zastavi koju vijorim kap je i njihovog znoja”. Milanovićev zaštitni znak su neočekivani citati i čudne parafraze. Govoreći na svojoj predsjedničkoj inauguraciji na Pantovčaku citirao je stih “Ovo je kuća za nas” iz jedne pjesme beogradske novovalne grupe Ekaterina Velika; kada je 2011. on bio mandatar vlade, rekao je da mi u Hrvatskoj nismo guske u magli, nego Airbus u magli, parafrazirajući Stjepana Radića; kao predsjednik vlade citirao je Bibliju “Ako te zaboravim, Jeruzaleme, neka mi se desna ruka osuši”, što je stih iz psalma koji je proslavila grupa Bony M u pjesmi “By the Rivers of Babylon“. Sve što kažu prominentni političari zanimljivo je jer otkriva njihov sustav vrijednosti – ono što spominju s poštovanjem, cijene, a ono što navode ironično, preziru. Dobar primjer za to je Milanovićeva izjava na Dan državnosti 30. svibnja kada je rekao da je prikladniji dan za proslavu 25. lipnja, kada je 1991. proglašena hrvatska neovisnost – zato što je to bila “važna odluka“, a ne “odluka o poticajima za uljanu repicu“. Milanović ne može reći ni o čemu nešto lijepo, a da istovremeno o nečemu drugom ne kaže nešto ružno; ne može uzdići hrvatsku neovisnost, a da ne pokaže da prezire uljanu repicu, pa onda i sve koji s njom rade i od nje žive.
Tog istog 30. svibnja imao je još dva bisera. Negodujući protiv nekih HDZ-ovih odluka, rekao je da bi to “razumio čak i Gaj koji je bio Švabo“; negodujući protiv svečanih uniformi straže na Markovu trgu, rekao je da je “to iluzija mađarske garde. Oni su hapsili hrvatske velikaše”. Ljudevit Gaj je doista bio stranog porijekla ne samo po ocu, nego i po majci Njemici, ali s njom se dopisivao na hrvatskom, njegova popularna pjesma zove se “Još Hrvatska ni propala“, a znamenita knjiga “Kratka osnova horvatskog pravopisanja“. Neobično je nazivati ga Švabom, a i uvredljivo. Neobično je da je jedina asocijacija na Mađare da su “hapsili hrvatske velikaše“, a biti nesvjestan dubokih veza hrvatskog i mađarskog naroda: pa odakle su povjesničar Gjuro Szabo, albanolog Milan Šufflay, slikar Bela Csikos-Sessia, stolnotenisačica Tamara Boroš, lingvist László Bulcsú, rekorderka u ronjenju na dah Melita Adany i katolička mučenica i blaženica Bernadeta Banja? Ona Buharinova rečenica potječe iz kratkog pisma koje je u Moskvi uručio svojoj supruzi Ani Mihajlovnoj, nekoliko dana prije uhićenja 1937. “Napuštam život“, tako počinje pismo, “osjećam se bespomoćno pred paklenskim strojem“. Taj paklenski stroj je konstruirao, pokrenuo i njime upravljao. S Lenjinom i Trockim bio je šest godina u progonstvu; nakon Oktobarske revolucije postao je urednik partijskog glasila “Pravda“, to jest “Istina“na ruskom, što je jedan od najlažnijih naziva u povijesti; napisao je početnicu komunizma iz koje su se indoktrinirale generacije; Lenjin ga je smatrao odanim, ali neobrazovanim; postao je glavni Staljinov saveznik i pomogao mu izbaciti iz Partije Trockoga, Zinovjeva i Kameneva; bio je glavni sekretar izvršnog komiteta Kominterne; u dobro mu se može upisati to što se suprotstavio Staljinovoj kolektivizaciji sela, kada je 6 -7 milijuna seljaka razvlašteno i deportirano, pri čemu ih je ubijeno barem milijun; 1938., u 50. godini života, osuđen je na smrt u montiranom procesu. Njegovo zadnje pismo sa slobode bilo je upućeno budućim naraštajima partijskih vođa: “Uvjeren sam da će prije ili kasnije filter povijesti neumitno ukloniti prljavštinu s moje glave“, kaže, i nastavlja – “Znajte, drugovi, da će na toj zastavi, koju ćete nositi u pobjedonosnom maršu komunizma, biti i kap moje krvi“. Dobro je mislio Lenjin, odan i glup. Buharinovu zastavu vijori naš predsjednik na Pantovčaku – zastavu crvenu od krvi milijuna nedužnih žrtava boljševičkog paklenskog stroja.
Svoj izostanak s konstituiranja Sabora Milanović opravdao je time da bi to bilo “malograđanski“, a usput je pokazao i prezir prema njemačkom pa je to izgovorio pogrešno, “klajnburgerski“, umjesto “klajnbirgerski“. Iz buharinske ideologije izlazi i mržnja prema svemu građanskom, i mržnja prema Mađarima i Nijemcima – toj simboličnoj Austro-Ugarskoj – i mržnja prema parlamentarizmu. Mnogi su hvalili skromnost Milanovićeve inauguracije na Pantovčaku kamo ju je preselio s Markova trga, a promaklo im je da su Predsjednički dvori na višoj nadmorskoj visini od Banskih. Milanović sa svojeg predsjedničkog balkona Markov trg gleda odozgo, a tako mu je blizu, kao neka zgodna mala pljuvačnica.