Plenkovićeva šansa i naš problem – ne treba nam oporavak, nego obnova
DPlenkovićevoj Vladi vrijeme je počelo curiti i prije nego što je položila prisegu u Saboru; u Bruxellesu je izvučen jack-pot na europskoj lutriji kao da je tempiran za novi hrvatski početak, a socijalne „čestitke“iz Megglea i iz Hrvatske gospodarske komore dolaze kao prva upozorenja da zemlju najesen može zahvatiti i socijalna zaraza. Miješa se doza uvezenog optimizma s hrpom domaćih briga da nije lako unaprijed odrediti kako će funkcionirati država koja pod visokom temperaturom treba disati na financijskom respiratoru. Da bi mogla kormilariti u virovima, vladajuća je stranka obavila tehnički pregled na biralištu, napunila spremnike novim legitimitetom, sitno osvježila posadu i uputila se hrabro u nove oluje. Pa što Bog da hrvatskim demokršćanima! Svi unaprijed znaju da će jesen biti užarena, čak i da cjepivo iz Oxforda na put oko svijeta krene iz Hrvatske. Što prije zaborave laku pobjedu, to će Andrej Plenković i njegova Vlada biti svjesniji da su opet obećali biračima više nego što mogu ispuniti; ubogi narod ni sam ne zna što (ne) smije očekivati. Minimalno, da nove vlasti prebrode trenutačnu krizu, da ne bi došlo do gospodarskog kolapsa i socijalnog loma, a maksimalno, da postave temelje za stabilniju i uspješniju Hrvatsku: da stari prestanu kopati po kantama, da mladi ne bježe u druge države, a da svi zajedno dožive obećani preporod Lijepe Naše. Ne uhvati li se hrabrije ukoštac s nasljeđem svih zaraza koje su harale ovim krajevima, slavodobitniku Andreju Plenkoviću ništa neće značiti što je na biralištu pogodio u sridu; sam može biti prva žrtva nestrpljenja ne stavi li gospodarstvo na nove tračnice i ne modernizira li državu. Političar koji ne voli izazove nije pravi političar. Lako je doći na Rubikon i pecati ribu; kako bi Plenković preveo Hrvatsku na drugu obalu da nije u Bruxellesu, sa svježe ovjerenim autoritetom europskoga državnika, uvjerio Charlesa Michela i druge dobročinitelje da udijele obilnu pomoć njegovoj zemlji?
Dublji uvid otkrio je...
Dvije velike štete, od COVID-19 i od potresa, nastale su u zemlju koja je živjela na rubu Europe, a u posljednjih 30 godina nije bila kadra reformirati ni gospodarstvo ni državu. Bez velike pomoći iz EU, i bespovratne i kreditne, ni jače ekonomije od hrvatske ne bi se mogle dignuti s poda. Na europskoj se solidarnosti grade svi planovi oporavka, ne da drugi riješe hrvatske probleme. Hrvatskoj ne treba samo oporavak; Hrvatskoj treba temeljita obnova. To je Plenkovićeva šansa; i hrvatski problem. Političar je koji ne vidi probleme iluzionist. U prvome mandatu Andrej Plenković morao je biti alkemičar da osrednju bilancu svoje Vlade na biračrugoj kim tezgama proda kao suho zlato i da za nategnutu trojku dobije od birača zahvalnicu s potvrdom da je nezamjenjiv. U drugome mandatu, Plenković mora biti mađioničar da iz hrvatske državne blagajne izvuče novac za sigurne plaće, za sigurne mirovine i za sigurna radna mjesta. Smije li zaboraviti da je pobijedio na obećanju o sigurnoj Hrvatskoj? Za tu vrstu sigurnosti nije nadležan Davor Božinović niti ona spada u domenu policije; takva je sigurnost u rukama Zdravka Marića, ovisna o stanju državne riznice. S omotnicom iz Bruxellesa lakše se diše. No, njome se ne mogu pokriti sve rupe koje je dosad većinom zatvarala država. Vlada može držati plaće u javnome sektoru, ako za to nađe opravdanja (i sredstava), može čuvati mirovine, ako i za to ima interesa (i novca); ne može biti odgovorna što poslodavci za profitom bježe tamo gdje su niže nadnice i što na hrvatskome tržištu ne mogu ostvariti očekivanu dobit. Na njoj je da stvori pozitivnu klimu, da podigne povjerenje u Hrvatsku, da od sadašnjeg novca stvori budući novac. Neće Europa pokrivati njenu rastrošnost. Zna se tko je do sada bio zaslužan kad je Hrvatskoj išlo dobro, ili kad su vlasti uvjeravale narod da mu je bolje nego što je stvarno bilo; sad će se više znati tko će biti odgovoran (i kriv), nastavi li kriza nagrizati i ono malo povjerenja u vlast što je ostalo kod ljudi koji su redovno očekivali više nego što su dobivali. Građani nisu glasali za promjenu vlasti; htjeli su već viđeno; smiju li očekivati da će ista vlast drukčije vladati? Na prvi pogled, ništa se s izborima i nije promijenilo: Hrvatskom je dosad vladao HDZ, vladat će i četiri sljedeće godine; na čelu Vlade bio je Andrej Plenković, ostat će na čelu i u novom mandatu; većina ministara ostaje na svojim položajima ili seli na neke rezervne položaje; u Saboru je HDZ bio dominantna stranka, bit će to i u novom ciklusu. No, dublji uvid otkriva da su se promijenili politički akteri, uključivo i sam HDZ, ili počevši od njega; promijenile su se i okolnosti, a mogu se i dalje mijenjati zapljusne li Hrvatsku drugi val zaraze. Vladi je trebao novi legitimitet da može odgovarati na krizu. Nema Hrvatska druge perspektive nego da gleda i dalje prema Bruxellesu i da drži na liniji Charlesa Michela da hrvatska omotnica stigne na vrijeme u Zagreb. Bez europske pomoći „Lijepa naša“ne bi mogla preživjeti dvoznamenkasti pad gospodarskih prihoda i enormno povećanje socijalnih troškova. Država diše na škrge, Zdravko Marić to neće priznati izrijekom, ali mu se zabrinutost vidi na licu. Ali, i uz izdašnu podršku EU, Hrvatska mora odgovoriti na sudbonosno pitanje: kako je po medicinskim mjerilima među zemljama koje su najmanje pogođene COVID-19, a po pretrpljenoj ekonomskoj šteti među najpogođenijim državama, odmah do Italije i Španjolske? Za zdravstvenu otpornost zasluge se moraju pripisati zdravstvenim djelatnicima, obvezatno i vodstvu antivirusne kampanje (kad se nije bavilo politikom), ali i sustavu javnoga zdravstva i njegovu osnivaču Andriji Štamparu (i nasljednicima koji ga nisu uništili); za gospodarski pad objašnjenje ne može mimoići krhku i neprilagodljivu strukturu gospodarstva, u kojoj je poljoprivreda podcijenjena, turizam prenaglašen, industrija zapostavljena, nove tehnologije nerazvijene, a poduzetništvo ugušeno. U prvih deset godina, vlasti su više mislile na to kako će obračunati s gospodarskim naslijeđem nego kako će ga spasiti i modernizirati; u sljedećih 20 godina, bježali su od reformi kao vrag od tamjana, u strahu da ne izgube monopol na podjelu plijena od privatizacije. Hrvatska je gubila korak s drugim tranzicijskim zemljama iako je u startu imala veliku prednost. Agresija na Hrvatsku uzela je danak; pet godina rata ne može opravdati 25 godina zaostajanja. Nešto se, ipak, s izborima strateški mijenja: HDZ je na biralištu ispao jači nego što je i sama Plenkovićeva stranka očekivala, tako da ne mora neprincipijelno paktirati s kime će vladati ni kako će upravljati državom. Za većinu u Saboru dostatne su mu manjine, sporne uvijek u očima velikih Hrvata, i par slobodnih strijelaca. Najveća se promjena dogodila u saborskoj opoziciji, s tri debitantske stranke, koje pucaju od ambicija. Točno je da je SDP slabiji nego ikad u ovome stoljeću; ne konsolidira li redove, može iz pozicije velikoga gubitnika biti opasniji nego kad je bio jak: desperadosi se nikad nisu isticali konstruktivnošću. Ostali dio opozicije predstavlja opasnost do opasnosti za Plenkovićevu Vladu bude li presamouvjerena i u drugom mandatu. Domovinski pokret gori od želje da dokaže u Saboru da ga Hrvati nisu razumjeli na biralištu. Osvježen je i ohrabren i saborski starosjedilac Most, i on željan novih sukoba s HDZ-om na višoj razini od onih na kojima je trijumfirao Miro Bulj. A novaci oko Tomislava Tomaševića i Dalije Orešković morat će pokretati strateška pitanja da izbjegnu sudbinu stranaka koje su u Saboru plesale
U drugome mandatu Plenković mora biti mađioničar da iz hrvatske državne blagajne izvuče novac za sigurne plaće, za sigurne mirovine i za sigurna radna mjesta. Smije li zaboraviti da je pobijedio na obećanju o sigurnoj Hrvatskoj?
samo jedan ciklus. Kriza u centru i na ljevici daje im priliku, i to ne samo da prežive nego i da ožive taj dio hrvatske politike. Ohrabren na biralištu, Plenković bi u sljedeće četiri godine morao ili modernizirati državu, da dobije veću propusnu moć za produktivna ulaganja, ili priznati da je s Hrvatskom teško upravljati. COVID-19 je veliko zlo koje može biti za jedno dobro ako Hrvatska temeljito raspravi zašto – uz takve prirodne potencijale – nema moćniju poljoprivredu da može barem kvalitetno prehraniti svoje stanovništvo; zašto nema bolju turističku strategiju da turizam u prvoj krizi ne oscilira i do 50 posto; zašto u 30 godina nije podignula novu industriju, a staru je olako uništila pa sad nariče i za Inom; zašto nema više sluha za nove tehnologije?
Čuvar političkog morala
Veliko je gradilište, zapravo, pred Plenkovićevom Vladom; mogla bi i ona krenuti od novog početka, ne da kopira SDP, jer i nema puno toga kopirati, nego da napravi vlastitu hijerarhiju hrvatskih potreba. Reforma države ne znači da bi Hrvati s reformiranom državom ostali bez države; oslobađanje tržišta od državnoga monopol ne bi odvelo Hrvatsku u „divlji kapitalizam“ako bi pravna i socijalna država zadržale svoje poluge pravednosti, zakonitosti i solidarnosti; integracija u europski gospodarski i financijski sustav ne bi zemlju gurnula u kolonijalni odnos ako bi znala upravljati svojim izvorima i interesima; povezivanje s istraživačkim, tehnološkim i znanstvenim centrima, ne samo u Europi, ne bi Hrvatsku svelo na provinciji, nego bi je izvelo iz sadašnjeg provincijskog stanja. Nema jamstva da je Vlada u (n)ovome sastavu zrela za kopernikanski obrat koji je nužan Hrvatskoj, da pokrene sve svoje potencijale da stvarno bude „mala Švicarska“. Dobila
je takvu šansu. To što je Andrej Plenković samo minimalno dotjerao svoj dosadašnji ministarski tim može svjedočiti o tome da je on bio zadovoljniji radom svojih ministara nego većina javnosti koja im do ispita na biralištu nije davala visoku ocjenu. Kad su se trebali izjasniti, klasični SDP-ov birač pomirio se s time da stranka nema potencijala da upravlja zemljom u najgorem nevremenu, a HDZ-ov vjernik ne bi kupovao mačka u vreći ni da je besplatan. Plenkovićeva je većina matematički tijesna, minimalna zapravo, ali politički dovoljno čvrsta da se neće raspasti kod prvog iskrenja među partnerima. S Vladom je kao i sa svakom drugom reprezentacijom: ima više izbornika nego igrača; svaki bi drukčije sastavio momčad, da je dobio mandat. Vjerojatno ni drugi izbornici ne bi bitnije mijenjali momčad koja je pobijedila. Ali, nije sigurno da svaki stari-novi ministar uživa u javnosti isto povjerenje koje im je iskazao Plenković, poznat i po tome da je u prvome mandatu branio osumnjičene ministre više nego što su to oni zasluživali. U jednome ovoga puta ne smije pogriješiti: mora biti sto-posto siguran da ni jednoga njegova ministra neće sustići sumnjiva imovinska kartica ni kakav NLO-automobil u dvorištu. Sve što bi išlo na račun njegovih ministara obilo bi se o glavu Andreju Plenkovića. Sigurno je tražio potrebna jamstva da potencijalno krupna državna afera s vjetroelektranama ne ide dalje od pritvorene Državne tajnice. Kad bi se okrenuo smjer vjetra, pomeo bi sam vrh vlasti. U ovom mandatu Plenković se mora potvrditi kao HDZ-ov čuvar političkoga morala, koji najčešće ugrožava sam HDZ. Zna li se kako je čuvao svoje ministre od njih samih, ovo je za nj popravni ispit. Nova stara Vlada ovisi o mnogim okolnostima, ovisi i o drugima, kao što se u Bruxellesu moglo vidjeti, a najprije ovisi o vlastitoj sposobnosti da napokon pokrene Hrvatsku. Svi su to obećavali, a Hrvatska je predugo stajala na mjestu. Nitko se ne bi smio zavaravati da su Charles Michel ili gđa Merkel i g. Macron nagradili Hrvatsku. Jesu! Ali, oni su spašavali Europu i svoje države u Europi. Hrvatska treba Europi kao stabilna demokratska država koja neće gnjaviti tako što će na teme suverenizma i nacionalizma ponavljati ono što govori glavni meštar populističke lože Viktor Orban. Na Hrvatskoj je da u Bruxellesu brani svoje državne interese, a da u Hrvatskoj zastupa europske standarde. Na tome može pobijediti apatiju i zaostajanje.