Propast Megglea – jedan strani profiter manje
Otpor Hrvata prema Srbima ne treba produbljivati pa je suradnja Pupovca i Hasanbegovića poželjna
Subota 18. srpnja Bolje biti u MOO-u nego automat na Pantovčaku
Kolinda Grabar-Kitarović izabrana je u Međunarodni olimpijski odbor, što je najveća svjetska počast koju jedna osoba i njezina domovina mogu doživjeti. Mislim da bi to trebala zahvaliti Miroslavu Škori koji ju je spriječio da ponovno bude predsjednica države, i zahvaliti Bogu što se to dogodilo, jer puno joj je bolje biti u MOO-u nego na Pantovčaku gdje bi se “dosađivala” još pet godina te bila automat za prigodne izjave, imenovanja, dodjele ordena i drugih priznanja, za primanja svih koji u Hrvatskoj nešto postignu. To je vrhunac njezine karijere i ugleda koji je stekla kao hrvatska diplomatkinja i predsjednica te u Hrvatskoj nema osobe koja bi mogla dobiti takvo međunarodno priznanje. Nisu to ni izdaleka ni Milanović ni Škoro ni bilo tko drugi, jedini donekle sličan ugled u Europi i svijetu ima još Plenković, ali nema Kolindinu širinu ni njezinu strast i interes za sport. Taj izbor mnogo znači i za hrvatski i za sport u zemljama u kojima zbog siromaštva mladež nema uvjeta da se njime bavi. Briga za tu mladež, kako je izjavila, bit će njezina najvažnija zadaća i teško je zamisliti osobu prikladniju za tu misiju. A ne treba ni spominjati koliki je to dobitak za Hrvatsku u svijetu.
Nedjelja 19. srpnja Žali Bože radnika, ali neka Meggle odlazi
Interspar, Spar, Kaufland, Lidl... – taj dugi popis inozemnih trgovačkih kuća koje iz Hrvatske iznose golem profit smanjio se propašću njemačkog Megglea. Treba žaliti zbog nevolja radnika, ali veseli što je iz naše zemlje nestao bar jedan strani naziv trgovačke tvrtke i što je odsad Hrvatska bar mrvicu manje kolonija. Novac uzimamo u stranim bankama ili im ga dajemo, a profit iz tog poslovanja odlazi iz Hrvatske. Sve više jedemo ono što nije hrvatsko nego uvozno, poljoprivredno zemljište i izvore vode preuzimaju stranci, u strane su ruke otišli Ina, Pliva, telekomunikacije, gotovo svu trgovinu preuzeli su inozemni profiteri, a sada je njihov i nekadašnji jedini moćni hrvatski trgovački lanac – Konzum! Kad počnemo nabrajati što nam sve treba u svakodnevnom životu, ustanovimo da ćemo sve to uzimati u stranca. A taj stranac koji nas hrani, napaja, odijeva, obuva, informira, zabavlja, preko medija nam diktira ukuse i kriterije, postao nam je navika. A protiv njega se nema tko pobuniti, kao u Austro-Ugarskoj i dvije Jugoslavije. Ni hrvatskoj desnici ta posvemašnja ugroza hrvatskih nacionalnih interesa nije zanimljiva, ona je još obuzeta uglavnom Srbima, Titom i sličnim ljevičarskim plašilima.
Ponedjeljak 20. srpnja Bogate zemlje i kolonije u Europskoj uniji
Kako će se u Europskoj uniji raspolagati sa stotinama milijardi eura iz fonda za oporavak zemalja čija su gospodarstva stradala u vrijeme koronavirusa? Četiri bogate sjevernoeuropske zemlje – Nizozemska, Austrija, Danska i Švedska, a sada im se priključila i Finska – zahtijevale su da se bitno smanji dio tog novca koji bi se davao bespovratno te da se što više daje kao zajam, u čemu su i uspjeli. Zbog opasnosti od prijevara i korupcije traži se da se novac pod strogim nadzorom mora “usmjeriti na aktivnosti koje najviše pridonose oporavku, poput istraživanja i inovacija, jačanja zdravstvenog sektora i zelene tranzicije”. Siromašne zemlje protive se tom prijedlogu, a pregovori su trajali do u beskraj. Kako je bilo teško očekivatu ti da će bogate zemlje popustiti iz sućuti ili pristati na odluke kojima se neumjereno uzima njihov novac, nezadovoljnici u EU trebali bi se upitati koliko je bogata Europa bogata na njihov račun. Kad bi se zbrojili profiti koji te zemlje izvlače iz tvrtki koje su pokupovale po siromašnijoj Europi vidjelo bi se kako novac koji hoće “štedjeti” u EU i nije njihov. Zato bi Hrvatskoj i drugima koji očekuju novac za oporavak bilo bolje da se oporavljaju izvlačenjem iz kolonijalnog položaja.
Utorak 21. srpnja Milanović – predsjednik koji voli ‘tučnjave’
O Zoranu Milanoviću u Wikipediji piše: “Prema vlastitom priznanju, u mladosti je bio buntovan i sklon tučnjavi”. Sklonost tučnjavi iz djetinjstva i mladosti obično ne prestaje, samo je s vremenom obuzdava svijest o posljedicama te se drukčije očituje. Milanović se volio “tući” i kao premijer, pogotovo kad bi u Saboru odgovarao zastupnicima čija mu se pitanja ne bi svidjela. Bio mu je potreban izazov, protivnik, pa kad bi se pojavio, metaforički govoreći, sijevnula bi šaka. Sada je taj izazov prepoznao u konstituirajućoj sjednici Sabora, pa je hrvatski parlament pošteno drmnuo u čeljust najavom da na sjednicu neće doći, premda su svi njegovi prethodnici dolazili. Naknadno je objasnio da je odluka o nedolasku u Sabor “isključivo u domeni mojeg shvaćanja uloge i položaja Hrvatskog sabora – položaja neovisnosti o Predsjedniku”, te je navijestio nova iznenađenja, nove “tučnjave”. Utješno je to što predsjednik nema izvršnih ovlasti pa se ipak neće moći napisati, što je učinio jedan poznati lijevi novinar – da to što je Milanović kao premijer javni dug s 49 posto BDP-a povećao na 89,2 posto “graniči sa zlodjelom”. Ako će predsjednik i dalje Hrvatsku šokirati, barem je neće zaduživati.
Srijeda 22. srpnja Macan otišao odande gdje i ne pripada
Nismo zaboravili, jer je bila jako dojmljiva, izbornu kampanju Ivana Jakovčića protiv Ladonje koju je vodio Krešimir Macan. Zabilježeno je da je Macan prvi u Hrvatskoj provodio ono što se zove “hibridni rat”, zagovarao je plasiranje laži i friziranih anketa u predizbornim kampanjama radi kompromitacije političkih protivnika. Svoje PR usluge davao je svima, i lijevo i desno – i Račanu, i Jakovčiću, i Josipoviću, i Plenkoviću. I nema novinskog komentatora koji je napisao ijednu lijepu riječ o tom svestranom geniju prljave političke promidžbe. Budući da je u Hrvatskoj glumljenje onoga što nisi jako probitačno, često ga zovu mediji, što samo pojačava njegovu umišljenost kao velikog analitičara. S tom umišljenošću napustio je emisiju Otvoreno na HTV-u nakon prepirke s Karolinom Vidović Krišto, uvredljivo je nazvavši spodobom. Tko ga imalo bolje poznaje, prazninu koju je ostavio u studiju popunio je zahvalnošću što ga više nema. Macan je učinio ono što bi trebali učiniti svi mediji koji ga zovu na suradnju – izostavio se iz rasprave. U dosadašnjoj karijeri to je najbolji potez “hibridnog ratnika”, ali, nažalost, on će se vratiti u emisiju jer mu je za hibridne vještine potreban teren.
Četvrtak 23. srpnja Propali Pantovčak i Banski dvori, ostala cucla
Već se vidio na Pantovčaku, najavljivao je velike promjene u politici u Hrvatskoj, planirao koju će zemlju kao hrvatski predsjednik prvu posjetiti, ali se djetinjaste želje pjevača lake glazbe nisu ispunile, ispao bombon iz usta i odskočio u šaht. Zatim se vidio u Banskim dvorima, ponižavao premijera, spustio ga do ministra vanjskih poslova, ali se zagrcnuo, sladoled mu je ispao iz ruke i pljusnuo u prašinu. Pa će se na kraju Miroslav Škoro morati zadovoljiti cuclom, to jest mjestom potpredsjednika Sabora, koje se oporbi daje kako se u parlamentu ne bi osjećala baš posve beznačajnom. Mjesto s kojeg će pjevušiti – riječ ima milo moje, ili će kadšto morati rokerski vrisnuti da disciplinira zločestog zastupnika. Ali bez prilike da nekome osvetnički dade po prstima kako je prijetio svojim protivnicima. Nitko u hrvatskoj politici, osim donekle Kolakušića, nije imao tako napuhane ambicije i nikome se nisu tako ispuhale na šiljku stvarnosti kao automobilska guma. Tako ti je to kad lagano pjevušenje postane popularno pa porastu ugled i bankovni račun, ali i narcizam kojemu je pjevanje prelagano pa su mu potrebne afirmacije koje imaju veću društvenu težinu. Ali traže i težu osobu.
Petak 24. srpnja Mogu li zajedno Hasanbegović i Pupovac?
Što su ti život i politika! Zlatko Hasanbegović, veliki hrvatski nacionalist, poznat i po zalaganju za smanjenje manjinskih prava, u Saboru će biti zamjenik vođi srpske manjine Miloradu Pupovcu u Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Premda tvrdi da je on bio korifej u borbi za ljudska prava i samo je protiv etnobiznisa, slika je o njemu u javnosti posve drukčija, no ovo je prilika da on i Pupovac pokažu kako je u Hrvatskoj moguća “miroljubiva koegzistencija”. Jer zašto Pupovcu ne bi bilo stalo do hrvatskih nacionalnih interesa i zašto bi, na primjer, Hasanbegoviću smetalo Pupovčevo “srbovanje” ako ono te interese ne ugrožava. Niti Pupovac može očekivati ono što su Srbi u Lijepoj Našoj nekad bili, niti će se Srbi ikad odreći nekih svojih posebnosti. Određene vrste izražavanja te posebnosti iritirat će mnoge Hrvate, ali Srbe treba “razumjeti” – oni su se ovdje uvijek priklanjali stranim vlastima, koje su ih i dovodile, te je ostao otpor hrvatskoj državi i većini, koji se na početku devedesetih pretvorio u masovnu pobunu i agresiju na Hrvatsku smišljenu u Beogradu, no Hrvati ne bi taj otpor trebali produbljivati. Pa je stoga suradnja Pupovca i Hasanbegovića u Saboru poželjna.