Zašto se srbijanski predsjednik i karlovački župan nakon politike žele ‘igrati’ s djecom

Ispod sunca” dokumentarac je koji se bavi životom u Sjevernoj Koreji. Ova je zemlja, u javnosti tretirana pa, usudio bih se reći, “malnarovski”, kao svijet koji treba otkriti, izoliran i zagonetan u vrijeme globalne površnosti. Dokumentarac je realiziran u suradnji sa sjevernokorejskim vlastima pa ne samo da prate ekipu nego i izravno sudjeluju u kreiranju scenarija i režiranju scena, likovi u istim, bezbojnim odijelima koji se pojavljuju u kadru svaki put kad, po njihovu, nešto zaškripi. Ono na što ipak nisu mogli utjecati jest da je ekipa koja je realizirala dokumentarac pustila uglavnom integralnu snimku s njihovim intervencijama. Film prati tipičnu obitelj u kojoj je otac, inače novinar, po zamisli vlasti morao glumiti inženjera u tvornici tekstila, a majka, inače zaposlena u zalogajnici, postala je radnica u mljekari. Njihova kći ideal je svjesne, odlučne, totalne i zagarantirane budućnosti režima, indoktrinirana u školi i usmjeravana u svim ostalim aktivnostima u kojima ništa nije prepušteno slučaju. No, u rijetkim trenucima dječje “slabosti” otkriva se kao obična djevojčica, preplašena i osjećajna, koja tihim suzama poprati činjenice da u svojoj dobi nije uvijek u mogućnosti realizirati ono što režim stavlja pred nju, i to ne zbog svojih umanjenih sposobnosti, nego zato što je još uvijek samo dijete. Upoznajemo je u vrijeme kada doživljava neizmjernu čast jer će sa vršnjacima biti primljena u ono što bismo mi nazvali sjevernokorejski pioniri. Inicijacija očekivano tupava kao i sve nasilne političko-religijske inicijacije, ali što je, tu je, život mora ići onako kako ga vrhovni vođe zacrtaju. Malena i cijela njezina generacija, a to znači isto i za one prije i za one poslije nje, neprekidno slušaju kako su se sva tri diva, Kim Il-sung, Kim Jong-il i Kim Jong-un, najviše žrtvovali baš za najmlađe, za djecu i kako su svoje živote i svoje krvave borbe posvetili u cijelosti njima i osiguravanju sretne im budućnosti. Velik se teret time svaljuje na leđa nejači koja odmalena mora biti zahvalna do groba vođama i njihovu neprekidnom odricanju. U toj atmosferi dokumentarac nekako i završava, a priča počinje, priča o činjenica da politički vođe, što više naginju totalitarizmu i pokazuju autokratske, nasilničke reflekse vladanja, sve se glasnije i razgovjetnije pozivaju na najmlađe tumačeći motiviranost političkog djelovanja baš brigom za generaciju dolazećih. I sam sam postao dio pionirske armije u koju sam bio primljen jer tada baš nisam imao upalu pluća, a naš voljeni vođa Tito ljubio je mlade do te mjere da je lažirao vlastiti rođendan pa ga još proglasio Danom mladosti da bi falsificirani boljševički Božić, uostalom kao da i pravi Božić nije falsifikat, mogao proslaviti s milijunskom armijom odanih malih bombaša. Čovjek bi pomislio da je s padom totalitarnih sustava pala i politička opčinjenost djecom, ali daleko smo od toga. Nedavni slučajevi, naoko nepovezani, potvrđuju istinu kako i barem kronološki nove generacije političara posežu za prastarim alibijem u pokrivanju zrakoprazja svoga političkog postojanja i zauzimanja vlasti. Tako je, ne tako davno, karlovački župan Damir Jelić objelodanio ožalošćenom puku i još žalosnijim i odanim suradnicima kako se više neće kandidirati ni za stranačke ni za šire političke funkcije jer se želi posvetiti radu s mladima. Onda je i srbijanski predsjednik, ravnogorski Aleksandar Vučić razdragano pokazao potvrdu da je upisao školu za košarkaškog trenera i da se nakon povlačenja s političkih funkcija želi posvetiti radu s najmlađim generacijama košarkaša. Tako dakle i Jelić i Vučić žele se na kraju krajeva igrati s mladima, što je možda manje opasno (a možda i nije) od načina na kojima su se poigravali s odraslima. Svaki na svojoj razini vladanja. U čemu je dakle štos? I Vučić i Jelić su nesumnjivo autokrati i totalitaristi. Jelić je gospodar života i smrti na području Karlovačke županije dugi niz godina i bolji poznavatelji prilika kažu da je, kombinirajući političku isključivost i religijski fanatizam, cijeli kraj anestezirao strahom, i to do te mjere da je vjeroučitelj koji ga je naslijedio na mjestu gradonačelnika Karlovca u usporedbi s Jelićem izgleda kao ateist. Vučić je na korak od toga da sebe proglasi Srbijom pa da u cijeloj zemlji zavlada sustav jedan čovjek, jedan glas. Ni Vučić ni Jelić nisu uspjeli shvatiti da to što si došao na vlast ne znači da si uspješan političar. Uspjeh političara ogleda se u načinu vladanja, najprije sobom, u činjenici da ostavlja svoj potpis u vremenu i prostoru, a ne ožiljke na ljudskim dušama i psihama. Njihove su politike, ako ih se tako može zvati a da ne zvuči kao cinizam, ogledalo nedostatka svakog sadržaja pa se moralo pribjeći formi. Na kraju, ta forma, kada se približi nultoj točci besramnosti, obruši se na djecu kojom pokušava pojasniti skrivenu motiviranost neshvaćenih plemenitosti. No, legitimno je pitanje je li u pozadini takvih poteza politička impotencija, podsvjesni strah od budućnosti, traženje utočišta od grijeha počinjenih tijekom vladanja, otimanja djece kao taoca pri izlazu s društvene scene ili je tu riječ o čistom, destiliranom i godinama akumuliranom Freudu koji kad-tad mora izaći, makar i panično, da bi javnim prizivom dodatno zamaskirao psihopatologiju. Djeca se uporno guraju u samu srž političke manipulacije i eksploatacije i, bez obzira na to što se ne mora raditi o konkretnom imenu, uopćavanje nosi identičnu razinu zloćudnosti jer se ne mora odnositi ni na koga konkretno, a što znači da se može odnositi na svakoga. Jesam li bio manipuliran što su me krstili bez mog znanja, što su me primili u pionire bez mog pristanka? Naravno. Postao sam dio stroja s kojim možda nisam htio imati nikakve veze pa, kad sada Vučić i Jelić najavljuju da će se baviti mladima, bilo pionirima bilo prvopričesnicima, to poprima bolesno obećavajući prizvuk da njihovo mirenje s političkim upokojenjem podrazumijeva u najmanju ruku oprez kako s dosadašnjim tako i sa svim budućim namjerama. Djeci u politici nije mjesto, ni kao protagonistima ni kao statistima. Ona su u toj igri osuđena na zloupotrebu. Koliko to znade biti bolno, najbolje govore uplakane oči male Sjevernokorejke dok pokušava ispuniti snove velikih vođa.

Uspjeh političara znači vladati sobom, ostaviti potpis u vremenu, a ne ožiljak na ljudskoj duši