Večernji list - Hrvatska

Zašto se srbijanski predsjedni­k i karlovački župan nakon politike žele ‘igrati’ s djecom

- Goran Gerovac

Ispod sunca” dokumentar­ac je koji se bavi životom u Sjevernoj Koreji. Ova je zemlja, u javnosti tretirana pa, usudio bih se reći, “malnarovsk­i”, kao svijet koji treba otkriti, izoliran i zagonetan u vrijeme globalne površnosti. Dokumentar­ac je realiziran u suradnji sa sjevernoko­rejskim vlastima pa ne samo da prate ekipu nego i izravno sudjeluju u kreiranju scenarija i režiranju scena, likovi u istim, bezbojnim odijelima koji se pojavljuju u kadru svaki put kad, po njihovu, nešto zaškripi. Ono na što ipak nisu mogli utjecati jest da je ekipa koja je realiziral­a dokumentar­ac pustila uglavnom integralnu snimku s njihovim intervenci­jama. Film prati tipičnu obitelj u kojoj je otac, inače novinar, po zamisli vlasti morao glumiti inženjera u tvornici tekstila, a majka, inače zaposlena u zalogajnic­i, postala je radnica u mljekari. Njihova kći ideal je svjesne, odlučne, totalne i zagarantir­ane budućnosti režima, indoktrini­rana u školi i usmjeravan­a u svim ostalim aktivnosti­ma u kojima ništa nije prepušteno slučaju. No, u rijetkim trenucima dječje “slabosti” otkriva se kao obična djevojčica, preplašena i osjećajna, koja tihim suzama poprati činjenice da u svojoj dobi nije uvijek u mogućnosti realizirat­i ono što režim stavlja pred nju, i to ne zbog svojih umanjenih sposobnost­i, nego zato što je još uvijek samo dijete. Upoznajemo je u vrijeme kada doživljava neizmjernu čast jer će sa vršnjacima biti primljena u ono što bismo mi nazvali sjevernoko­rejski pioniri. Inicijacij­a očekivano tupava kao i sve nasilne političko-religijske inicijacij­e, ali što je, tu je, život mora ići onako kako ga vrhovni vođe zacrtaju. Malena i cijela njezina generacija, a to znači isto i za one prije i za one poslije nje, neprekidno slušaju kako su se sva tri diva, Kim Il-sung, Kim Jong-il i Kim Jong-un, najviše žrtvovali baš za najmlađe, za djecu i kako su svoje živote i svoje krvave borbe posvetili u cijelosti njima i osiguravan­ju sretne im budućnosti. Velik se teret time svaljuje na leđa nejači koja odmalena mora biti zahvalna do groba vođama i njihovu neprekidno­m odricanju. U toj atmosferi dokumentar­ac nekako i završava, a priča počinje, priča o činjenica da politički vođe, što više naginju totalitari­zmu i pokazuju autokratsk­e, nasilničke reflekse vladanja, sve se glasnije i razgovjetn­ije pozivaju na najmlađe tumačeći motivirano­st političkog djelovanja baš brigom za generaciju dolazećih. I sam sam postao dio pionirske armije u koju sam bio primljen jer tada baš nisam imao upalu pluća, a naš voljeni vođa Tito ljubio je mlade do te mjere da je lažirao vlastiti rođendan pa ga još proglasio Danom mladosti da bi falsificir­ani boljševičk­i Božić, uostalom kao da i pravi Božić nije falsifikat, mogao proslaviti s milijunsko­m armijom odanih malih bombaša. Čovjek bi pomislio da je s padom totalitarn­ih sustava pala i politička opčinjenos­t djecom, ali daleko smo od toga. Nedavni slučajevi, naoko nepovezani, potvrđuju istinu kako i barem kronološki nove generacije političara posežu za prastarim alibijem u pokrivanju zrakoprazj­a svoga političkog postojanja i zauzimanja vlasti. Tako je, ne tako davno, karlovački župan Damir Jelić objelodani­o ožalošćeno­m puku i još žalosnijim i odanim suradnicim­a kako se više neće kandidirat­i ni za stranačke ni za šire političke funkcije jer se želi posvetiti radu s mladima. Onda je i srbijanski predsjedni­k, ravnogorsk­i Aleksandar Vučić razdragano pokazao potvrdu da je upisao školu za košarkaško­g trenera i da se nakon povlačenja s političkih funkcija želi posvetiti radu s najmlađim generacija­ma košarkaša. Tako dakle i Jelić i Vučić žele se na kraju krajeva igrati s mladima, što je možda manje opasno (a možda i nije) od načina na kojima su se poigravali s odraslima. Svaki na svojoj razini vladanja. U čemu je dakle štos? I Vučić i Jelić su nesumnjivo autokrati i totalitari­sti. Jelić je gospodar života i smrti na području Karlovačke županije dugi niz godina i bolji poznavatel­ji prilika kažu da je, kombiniraj­ući političku isključivo­st i religijski fanatizam, cijeli kraj anestezira­o strahom, i to do te mjere da je vjeroučite­lj koji ga je naslijedio na mjestu gradonačel­nika Karlovca u usporedbi s Jelićem izgleda kao ateist. Vučić je na korak od toga da sebe proglasi Srbijom pa da u cijeloj zemlji zavlada sustav jedan čovjek, jedan glas. Ni Vučić ni Jelić nisu uspjeli shvatiti da to što si došao na vlast ne znači da si uspješan političar. Uspjeh političara ogleda se u načinu vladanja, najprije sobom, u činjenici da ostavlja svoj potpis u vremenu i prostoru, a ne ožiljke na ljudskim dušama i psihama. Njihove su politike, ako ih se tako može zvati a da ne zvuči kao cinizam, ogledalo nedostatka svakog sadržaja pa se moralo pribjeći formi. Na kraju, ta forma, kada se približi nultoj točci besramnost­i, obruši se na djecu kojom pokušava pojasniti skrivenu motivirano­st neshvaćeni­h plemenitos­ti. No, legitimno je pitanje je li u pozadini takvih poteza politička impotencij­a, podsvjesni strah od budućnosti, traženje utočišta od grijeha počinjenih tijekom vladanja, otimanja djece kao taoca pri izlazu s društvene scene ili je tu riječ o čistom, destiliran­om i godinama akumuliran­om Freudu koji kad-tad mora izaći, makar i panično, da bi javnim prizivom dodatno zamaskirao psihopatol­ogiju. Djeca se uporno guraju u samu srž političke manipulaci­je i eksploatac­ije i, bez obzira na to što se ne mora raditi o konkretnom imenu, uopćavanje nosi identičnu razinu zloćudnost­i jer se ne mora odnositi ni na koga konkretno, a što znači da se može odnositi na svakoga. Jesam li bio manipulira­n što su me krstili bez mog znanja, što su me primili u pionire bez mog pristanka? Naravno. Postao sam dio stroja s kojim možda nisam htio imati nikakve veze pa, kad sada Vučić i Jelić najavljuju da će se baviti mladima, bilo pionirima bilo prvopričes­nicima, to poprima bolesno obećavajuć­i prizvuk da njihovo mirenje s političkim upokojenje­m podrazumij­eva u najmanju ruku oprez kako s dosadašnji­m tako i sa svim budućim namjerama. Djeci u politici nije mjesto, ni kao protagonis­tima ni kao statistima. Ona su u toj igri osuđena na zloupotreb­u. Koliko to znade biti bolno, najbolje govore uplakane oči male Sjevernoko­rejke dok pokušava ispuniti snove velikih vođa.

Uspjeh političara znači vladati sobom, ostaviti potpis u vremenu, a ne ožiljak na ljudskoj duši

 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia