I dok jahači apokalipse jezde, Seinfeld je pokazao da možeš biti duhovit a da i ne spomeneš Trumpa
Najnoviji specijal snimljen u New Yorku nedugo prije izbijanja pandemije otkriva dosljednog Jerryja Seinfelda koji se bavi temama kao što su prilagođavanje na mobitele i društvene mreže te korištenje stalno nove i novije tehnologije, delikatni odnosi izme
Vremena su se promijenila. Stvari više nikada više neće biti iste. Prilagodite se, nemojte da vas vrijeme pregazi. Navedene i slične tvrdnje/savjete u posljednjem razdoblju, obilježenom ne samo velikim tehnološkim i društvenim mijenama nego i socijalnim konvulzijama vezanima za epidemiju i gospodarsku krizu, primamo od različitih aktera: političkih institucija te političara i javnih dužnosnika, medija, poznanika, kolega na poslu… Neki od njih takve poruke iznose pažljivo i dobrohotno spram primatelja, dok drugi to čine nadmeno pa i s izvjesnom zluradošću, kao da su baš oni ekskluzivni izdanci vremena u kojemu ono staro nije važno. Prema shvaćanju posljednjih, zdušnih pristalica „nove normalnosti“koja evidentno nadilazi polje (zaštite) zdravlja, Velika Promjena poput metle od čelika gura jadnike koji se svemu tomu ne uspijevaju i/ ili ne žele prilagoditi u prašnjavu ropotarnicu vremena.
Show o ničemu promijenio sve
Ali što se u takvoj situaciji zbiva s ljudima koji zbog odmakle dobi i drugih razloga imaju slabu sposobnost konformiranja? Ili se naprosto odbijaju prilagoditi? Ili s likovima, kako vjernicima tako i agnosticima i ateistima, uvjerenima da su vremena unatoč prividima zapravo odvajkada uglavnom ista („Nema ništa nova pod suncem“, Propovjednik 1,9)? Ili s osobama koje katkad, s istinskim razumijevanjem, pjevuše refren hita „Himna za nju“Pretendersa iz 1986.: „Neke stvari se mijenjaju/neke ostaju iste“? Da ljudi navedenih i sličnih sojeva itekako postoje, pa i da će takvi i ubuduće unatoč promjenama i dalje udisati zrak na ovom planetu, pokazuje primjer Jerryja Seinfelda i poklonika njegova stvaralaštva. U posljednja dva mjeseca korisnici mnogih TV operatera i Netflixa imaju dvije prilike gledati i slušati toga komičara: prvi pružatelj televizijskih usluga reprizira legendarnu seriju „Seinfeld“, koja je prvotno emitirana na NBC-u od kraja 80-ih do 1998., a na internetskom streaming servisu prikazuje
se njegov najnoviji (snimljen je u New Yorku nedugo prije izbijanja epidemije) specijal „23 Hours to Kill“(u prijevodu “23 sata za ubiti”). Dakle, mnogi našijenci i konzumenti medija u drugim zemljama mogu u istom tjednu, pa i danu, pratiti seriju „Seinfeld“i uživati u friškim „biserima“komičara koji je bio glavna zvijezda navedenoga sitcoma. Ta mogućnost pruža osnovu za usporedbu njegove komičarske kvalitete prije oko četvrt stoljeća i u posljednje vrijeme, iako su ta dva formata samo djelomično podudarna (uz ostalo, epizode serije sadrže i njegove kratke stand-up izvedbe) i premda u pripremi „23 Hours to Kill“nije surađivao ingeniozni Larry David, jedan od dvojice utemeljitelja i scenarista (uz Jerryja) „Seinfelda“s kraja prošloga stoljeća. Ali David je u međuvremenu, uspješnije od drugih aktera toga sitcoma, „okrenuo novu ploču“: njegova serija „Bez oduševljenja, molim!“(„Curb your enthusiasm“), koja se s prekidima emitira od 2000., veoma je zabavna i uspješna. Prije usporedbe profesionalne kvalitete Jerryja Seinfelda nekad i sad, treba ukratko komparirati i njegov izgled. I to ne samo zbog toga što je taj aspekt napose važan u (istupima na) vizualnim medijima nego i zato što su promjene izgleda toga komičara, koji se u prijašnjem duljem razdoblju razmjerno rijetko pojavljivao u javnosti, izazvale mnoge za njega listom pozitivne komentare u medijima. Velike pohvale nedavno mu je uputila i novinarka jednoga našeg lista, koja je odmah nakon ocjene da je „fantastično ostario“ustvrdila sljedeće: „Rekla sam svome mužu kako očekujem – kada i on bude imao 66 godina – da izgleda jednako dobro kao i omiljeni nam newyorški komičar, jer Seinfeld danas izgleda neusporedivo bolje nego u danima svoje najveće slave krajem prošlog stoljeća“. Priznajem: ne bih htio da i moja supruga ima takva očekivanja od mene, i to zato što za šest godina zasigurno neću izgledati tako dobro i elegantno (mijenja odjeću kao „po traci“, a svaka mu pristaje), kao Jerry Seinfeld u navedenom specijalu i inače. Ipak se ne slažem s novinarkinom usporedbom njegova izgleda prije i u posljednje vrijeme: uvjeren sam da je u tridesetima i ranim četrdesetima bio zgodniji nego što je sad u starijoj dobi. O ukusima je unatoč staroj uzrečici i novoj korektnosti zanimljivo raspravljati; stoga na ovom mjestu ustvrđujem kako Seinfeld, naravno s obzirom na svoje godine, još uvijek ima zavidnu pojavnost te da raspolaže velikom energijom koja mu uz bogato iskustvo omogućuje da publici podastre bravure vrhunskoga komičara. Od izgleda je svakako važnija njegova sposobnost da u publici već gotovo četiri desetljeća izaziva ne samo urnebesno smijanje nego (kod nekih) i promišljanje o bitnim stvarima iz života. Medijski i kulturni učinci serije „Seinfeld“već su odavno stručno razmotreni. Jedna za to vezana sustavna analiza izvedena je razmjerno nedavno, 2016., u bestseleru „Seinfeldija: Kako je show o ničemu promijenio sve“Jennifer Keishin Armstrong. U toj knjizi izloženi su vrijedni uvidi koji se tiču raznovrsnoga utjecaja te serije na televiziju i popularnu kulturu. Američka povjesničarka televizije uz ostalo upozorava da je „Seinfeld“pokazao da sitcomi mogu biti provokativni u smislu da primjereno otvaraju delikatne teme o kojima se u medijima i ne govori. Navedeno je posebno došlo do izražaja u legendarnoj epizodi „Natjecanje“(„Contest“) iz četvrte sezone, koja se bavila pitanjem masturbacije, i to tako da ta „prljava“riječ u njoj nije ni spomenuta. Također, Keishin Armstrong napose je upozorila kako je „Seinfeld“inaugurirao svojevrsne antiheroje kao vodeće likove serija te vrste, što je u konačnici došlo do izražaja u završnoj epizodi u kojoj su Elaine, George, Kramer i Jerry završili u – zatvoru, i to zbog „nedjela“počinjenih u svih devet sezona. Mnogi su ljubitelji „Seinfelda“, ionako nesretni zbog eutanazije serije, bili razočarani takvim završetkom, ali autor scenarija Larry David tako je poručio da su četvero prijatelja, odnosno pripadajući likovi, zapravo loše osobe. Sjećam se jasno da sam se tada potpuno suglasio s takvim pristupom scenarista: od prvoga gledanja svjestan sam kako te likove, kao i neke sporedne, prilično obilježavaju egoizam, sitničavost, hedonizam, materijalizam i drugi grijesi od kojih barem neki spadaju u red smrtnih. Ali serija je baš zbog toga autentična: u njoj je zapravo vjerno prikazan životni stil i vrijednosni sustav mnogih (tadašnjih) 30-godišnjaka u New Yorku, megalopolisu koji je u posljednja dva desetljeća prošloga stoljeća nekako najviše nalikovao na ovodobnu (postmodernu, izrazito konzumerističku, kasno kapitalističku…) inačicu Sodome i Gomore. Da posljednja ocjena nije pretjerana, pokazuju iskustva mnogih ljudi koji su u to vrijeme živjeli u Velikoj Jabuci ili pohodili to urbano čudo, pa i moje osobno. Početkom 90-ih pa i kasnije u New Yorku i nekim drugim velikim gradovima sjeverne Amerike upoznao sam osobe koje su po svom u mnogočemu neodgovornom i samoživom, ali nadasve žustrom i originalnom pristupu životu nalikovale Krameru, Georgeu i ostalim osobenjacima iz „Seinfelda“. Takvima se svašta moglo prigovoriti, ali ne i izrazita emocionalna i egzistencijalna vezanost za prijatelje, kao i lucidnost te pripadajuća okretnost u nošenju s teškoćama života. „Seinfeld“je izvorno zamišljen kao „show ni o čemu“, što je u izvedbi značilo da je zahvatio mnoge važne pojedinosti svakodnevice, ali i izvjesne svakonoćnice mladih profesionalaca i uopće urbanoga života u „gradu koji nikada ne spava“. Taj sitcom bio je društveno angažiran: u njemu su se na osobite načine obrađivali važni društveni problemi kao što su rasizam, homofobija i slični. Ali nije bio izravno politički.
Čvršći od stiska života
Nisam uočio (propustio sam pojedine epizode) da su se u njemu spominjali predsjednici George H. Bush i Bill Clinton te ostali istaknuti politički akteri toga vremena, osim što se u jednoj epizodi pete sezone pojavio Rudy Giuliani, tada novoizabrani republikanski gradonačelnik New Yorka. Jerry Seinfeld zadržao je takav odnos prema politici u svome posljednjem specijalu: uopće se ne referira na Donalda Trumpa, iako su osebujni lik, riječ i djelo prava poslastica za današnje američke komičare. Za razliku od primjerice kolega Billa Mahera ili Davea Chappellea, Seinfeld se kloni petljanja u „dnevnu“politiku, izbjegava neke za vlast osjetljive teme i ne razotkriva svoje političke preferencije. O razlozima takvoga pristupa može se samo nagađati. Tko zna, možda slijedi naputak Michaela Jordana, druge velike zvijezde s kraja 20. stoljeća, koji je 1990. odbio molbu da podrži kampanju kandidata demokrata, Afroamerikanca, na važnim izborima za guvernera Sjeverne Karoline, uz obrazloženje koje je u javnosti najviše doživljeno kao cinično: „Republikanci također kupuju tenisice“. Bjelodano je da su među onima koji reagiraju na šale i provokativne primjedbe koje Jerry Seinfeld izlaže u „23 Hours to Kill“i demokrati i republikanci, pripadnici različitih rasa i drugi Amerikanci pa i ljudi iz ostalih zemalja. Ipak se može pretpostaviti da je među ljubiteljima toga komičara danas najviše onih koji su krajem prošloga stoljeća pomno pratili seriju „Seinfeld“, a imovinskom i društvenom statusu i obilježjima kao i prema životnom nazoru i stilu nalikuju tom već vremešnom komičaru. On se u tom nastupu napose bavi temama koje se tiču toga dijela populacije, kao što su prilagođavanje na mobitele i društvene mreže te korištenje stalno nove i novije tehnologije, delikatni odnosi među supružnicima, teškoće u realiziranju uloge oca, bavljenje za njega bizarnim sportovima kao što je golf i sličnima. Nasmijao sam se od srca na neke od njegovih oštroumnih
Za razliku od B. Mahera ili D. Chappellea, Seinfeld se kloni ‘dnevne’ politike, izbjegava neke za vlast osjetljive teme i ne razotkriva svoje političke preferencije
tvrdnji (npr. „Telefoni stalno postaju pametniji. Zašto ne i mi?“) ili zorne opise neugodnih situacija kao što je „zlostavljanje fotografiranjem“, tj. učestalo i od drugih osoba isforsirano poziranje ispred kamera mobitela i u situacijama kad čovjeku baš i nije do toga. Kao gledatelj, ali i sociolog, najviše sam pak zainteresiran za dvije važne dijagnoze koje su istaknute u tom stand-up specijalu. Prva se odnosi na konstataciju da je „svačiji život pušiona“, pa i komičarov, ali da loše i super u stvarnosti i nije jako različito te da sve to treba prihvatiti kao dio života. Druga se tiče svojevrsne ispovijesti Jerryja Seinfelda u kojoj opisuje sebe kao 65-godišnjaka koji je oženjen već 19 godina i ima troje djece, a šezdesete su za njega najbolje desetljeće života. Pa poentira: “Kad si u šezdesetima, ljudi zahtijevaju da učiniš nešto, a ti samo kažeš da nećeš. Nema razloga, nema izgovora, nema opravdanja. Ne mogu ni dočekati svoje sedamdesete. Čak ne mislim da ću uopće odgovarati na zahtjeve“. U tome mu zavidim: iako sam tek nekoliko godina mlađi od njega, i dalje moram poput mnogih drugih zbog egzistencijalnih i drugih razloga pozitivno odgovarati na zahtjeve da učinim ovo ili ono. Tko mi je kriv: trebao sam se na vrijeme „osigurati“, što podrazumijeva zaraditi velik novac, recimo kao autor i glavni glumac popularne TV serije.
A Jerryju Seinfeldu, što se tiče toga njegova odnosa prema poslu i obvezama, ni ne treba sasvim vjerovati na riječ: on će najvjerojatnije nastaviti uspješno nastupati na javnoj sceni. Specijal „23 Hours to Kill“ipak najviše treba motriti kao portret slavnoga komičara nadomak starosti. Ali stvaratelja koji je svoj osebujni stil, karakteriziran neprispodobivo atraktivnim smislom za uočavanje i satiričko obrađivanje pojedinosti zbilje pojedinaca i kolektiva, razvio u mladosti i ranoj srednjoj dobi. Jerry Seinfeld u međuvremenu se, naizgled ili doista, prilagodio novoj privatnoj te medijskoj i društvenoj stvarnosti, ali u osnovi je ostao isti – bistar, duhovit i zabavan. Kao takav svojoj publici može s vremena na vrijeme pružiti opuštanje od sve čvršćega stiska života. Pa i reprizama serije „Seinfeld“, remek-djela njega i njegovih bivših suradnika. Jerryja Seinfelda vrijeme nije pregazilo, ali satiričnu obradu istinskih trauma političke i društvene kao i privatne stvarnosti u ovo doba kad jezdi više jahača Apokalipse on je zapravo već prepustio drugima.