Kućiština

Stjepo Martinović rođen je u Dubi, u Konavoskim brdima. Po obrazovanju je filolog i politolog. Dugogodišnji je novinar u Vjesnikovoj kući. Godine 2007. počinje pisati beletristiku. Zbirka pripovijedaka “Oči svete Lucije” (VBZ, lipanj 2009.) prvo mu je objavljeno književno djelo, nagrađeno priznanjem „Slavić“kao najbolja debitantska proza u Hrvatskoj te godine. Dobitnik je i nagrada za kratku priču „Fran Galović“2012. godine. Objavljuje priče u okviru natječaja Večernjeg lista „Ranko Marinković“za kratku domaću priču.

Pero Vickov: dva soklina soli, 10 kg... Antun Maračić: vratio 10.000 dinara, duguje još 7.000... Stanko Maletić: 2 kutije Morave – novi dug, sa starim 5 kutija... Ivo Bianchi: 100 m têle za jedra... Luko Baštijan: 2 kg potkivačkih čavala... Jozo Zorić: 50 kg žita... Dinka Lovrina: 5.000 dinara i 3 litre ulja... Antun Maračić: na stari dug, 7.000 din – novi: 20.000... Stipe Rusjan: treća opomena, oglušio se na prve dvije... Tonko Turčin: 1 ombrela...

Iz brižljivo vođene knjige dugovanja što ju je Josip Dalbello možda namro unuci Aniti, od koje sam 1986. kupio ruševnu pojatu udaljenu pedesetak metara od njezine kuće, netko bješe istrgnuo otprilike trećinu listova, dok se na preostalima, uz zapise o posudbama, nenaplaćenim prodajama, ustupanjima bez naknade... često ponavljalo ime Antuna Maračića – dug mu je pred onaj rat, II. svjetski, narastao na 135.000 starojugoslavenskih dinara! Da ne bješe tog podatka, tvrdo ukoričenu bilježnicu velikog formata bio bih bacio u smeće s ostalom kramom zatečenom u više od pola stoljeća napuštenoj gospodarskoj zgradici, kakve u dubrovačkom kraju zovu kućíština... ali, znajući da Josip Dalbello nije oprostio ni pet cigareta siromašku Niku Vojvodiću, njegova začudno široka ruka spram ubogog ribara Maračića zablistala je sjajem izazovne tajne. Posebno me intrigiralo što Dalbello nije bio trgovac; zapamtio sam ga, u godinama poraća prije polaska u osnovnu školu, kao mučaljiva starca šiljate sijede brade, pogrbljenog od desetljećā rabote za stolarskom klupom na kojoj je blanjom oblikovao dijelove, dùge i sekcije poklopca, odnosno dna, bačava od zlaćane slavonske hrastovine i murvina drva iz Crnogorskog primorja. Nije do mene, a djeca svašta čuju i dovijeka pamte, nikada dopro glas o njegovim posudbama sumještanima u nevolji – oni koji su u njega zaimavali, kako se na jugu kaže, srameći se siromaštva, tajili su dugovanja, a ni Josip Dalbello nije se o trgovačko-financijskim poslovima povjeravao nikome osim bilježnici jednakoj onoj u koju je zapisivao pojedinosti o narudžbama i isporukama drvenih sudova vinarima u okolnim selima.

Prva mi je pomisao bila: upitati Anitu zna li za postojanje djedove dužničke knjige... ma sam odmah i odustao. I Antun Maračić, naime, bio joj je djed, otac njene majke Janice! Nekako sam predmnijevao da između Dalbella i Maračića nije moglo biti poslovnih sprega – ribar nije trebao bačvarove usluge, a ni ovaj njegove. Razlog Dalbellova povjerenja u siromašnog ribara, parangalaša koji se nije bogatim sezonskim ulovom, kao oni koji posjeduju mreže, mogao iskobeljati iz rastućeg duga, njihovom je smrću u istoj godini – Maračić je umro u prosincu 1954., svega šest mjeseci nakon Dalbella – ostao pokopan u bilježnici... u koju je izgleda prvi (i jedini) zavirio onaj koji je pokidao desetak listova u sredini, opet vjerojatno zbog kompromitirajućih podataka o svom dugu. Koga pitati...? A zašto uopće – u mjestu u kojem žive potomci onih koje je, tajnim vođenjem knjige dugova, Josip Dalbello htio, i uspio, poštedjeti sramotnog zaduživanja u lokalnih trgovaca i kamatara? Lukrecija Vitković, sjetih se konačno, mogla bi mi pomoći u razotkrivanju tajne; za svoje doba izvrsno obrazovana žena, jedinica dobrostojeće obitelji, koja se nije trebala ni u koga zaduživati, vjerojatno zna ponešto o protagonistima priče, ako li ne i o njenoj osnovi i potki.

„Ajme... ne znam od čega bih počela: čuđenja da je stari Dalbello, vazda mrk i mrzovoljan, mogao imati srca za ikoga... ili oprosta duga upravo pokojnom Maračiću. Njih dvojica, malo je reć’... nisu se trpjeli. Onkraj uma mi je da se Antun ikad usudio prekoračiti prag Josipove radionice, a kamoli uzeti od njega tolike pare – koje, obojica su znali, nikad neće vratiti. Ali... Darjane, čudnije od svega jest da se Maračićeva kći, ljepotica na glasu, udala za Rikarda Dalbella... blesonju koji je odmalena s razlogom nosio nadimak Buzdo. Ružan, debeo, nespretan... glup – mamlaz kojim se ćaća nije imao razloga hvaliti. Nesretnik... kad su ga regrutirali u domobrane, ostavio je Janicu s trbuhom do zuba, a nevjenčanu... rat je bio. Stari Dalbello priznao je Janicu kao snahu, ali ne i ona njega kao svekra: umjesto u kući... praznoj, jer u njoj nije zatekla svekrvu – umrla je 1938. od pleuritisa – nastanila se u pojati, kućíštini. Ondje je i donijela svijet jedino svoje dijete, Anitu... tetke joj pomogle... puna četiri mjeseca nakon što starome Dalbellu javiše da je Rikardo poginuo negdje kod Foče.“

„Anita je, dakle, posmrče...“zapanjio sam se još jednom činjenicom o kojoj se u mome djetinjstvu nije govorilo; ustvari, s distance od četrdesetak godina, posve mi se razumljivim učinio ondašnji običaj da se djecu poginulih u „neprijateljskoj vojsci“ne stigmatizira spominjanjem sudbine njihovih očeva.

„Kad se uvjerio da Janica ne popušta nagovaranjima da se s djetetom nastani u kući, stari Dalbello poslao je meštre da kućištinu koliko-toliko urede da se može u njoj boraviti. Nesuđena snaha ušla je u dom nesuđenog ženika tek nakon svekrove smrti. Vlaho Arbulić, odvjetnik iz Grada, izborio se da joj bude priznata ostavština, Anita je dobila očevo prezime... a za bilježnicu nitko nije znao. Bit će da ju je Janica, sa svekrovim stvarima, pošto je umro, pohranila u kućíštini s bačvarskim alatom, odjećom... svime što nije razdijelima siromasima po mjestu. Bilo je onda jadne čeljadi kojoj je i iznošena mornarska dolama mnogo značila,“Lukrecija Vitković tu je stala; osjetio sam da se boji spekulirati bez provjerljivih činjenica, jer bi iskorakom priče izvan stvarnog vremena i prostora mogla povrijediti one koji pamte Josipa Dalbella, Antuna Maračića i njihovu djecu.

Stoga mi nije preostalo nego da sâm smislim moguće razrješenje zagonetke... hm, jedno od mogućih. Janica Maračić, najljepša djevojka u mjestu, vjerojatno se ne bi bila zagledala u Buzda Dalbella – da ju otac nije „ohrabrio“tko će znati kakvom prijetnjom, ucjenom. Je li ga Josip Dalbello poticao da se zadužuje „preko guše“... samo je bačvar mogao znati, a ribar naslutiti; je li bačvar u nekom trenutku suočio ribara s istinom da se dûga može riješiti samo ako svoju lijepu i mudru kćer prepusti njegovu sinu, neuglednom blesanu koji je nikako nije mogao drukčije steći? Je li se Janica Maračić pomirila sa sudbinom znajući da u onim vremenima, u zabačenu mjestu na dalmatinskom jugu, pobuna ne bi imala nikakvog smisla... a ni bijeg u smrt, jer njime ne bi izbrisala očeve dugove? Danima me razdirala dvojba bih li stečene spoznaje i sumnje podijelio s njenom kćeri, ali Anita me se nije dojmila kao žena koja bi racionalno prihvatila bilo koji dio priče. Odlučio sam prešutjeti – umirivši si nečistu savjest pomišlju da će, bude li tako odlučila sudbina ili netko drugi, pojedinosti iz obiteljske povijesti doznati od onoga tko je ukrao srednji dio djedove bilježnice... u kojem je vjerojatno bilo još tragova o Maračićevu zaduživanju. Ako li sama ne bješe brisala trag o prodaji svoje majke bačvarovom sinu...