Hrvoje Turibak s diplomom Građevinskog fakulteta i kao veslač: Tko je imao motiv monstruozno, usred dana, u stanu ubiti ovog mirnog mladića te sjajnog studenta i sportaša?

umiranju. Hrvojevo tijelo, koje je pronašao brat Tomislav nakon što se vratio s rolanja, ležalo je na tepihu u njegovoj sobi. Računalo za kojim je radio i dalje je bilo upaljeno.

– Mislimo da Hrvoje nije sam iz hodnika otpuzao do sobe, nego da su ga tamo prenijeli, najvjerojatnije dvojica ljudi. U biti gotovo da smo sigurni u to jer je ležao raširenih ruku i nogu, što je položaj u kojem nitko ne umre prirodnim putem. Zbog čega su ga ubojice premještali u sobu, ne znamo – govori Lidija Turibak.

Prijetili su našem Tomislavu

A zatim je počeo proces koji je ovoj obitelji, ionako već nezamislivo utučenoj zbog gubitka brata i sina, zadao još veću ranu. Tomislava su policajci priveli i kazneno ga prijavili za ubojstvo brata.

– Svi mediji prenosili su te informacije, slika Tomislava u lisicama vrtjela se u svim novinama, na internetu, televiziji. Strašno nas je to boljelo i tada, strašno nas boli i danas kada vidimo tu fotografiju našeg sina u lisicama i ovim putem ljudski molimo sve medije da je više ne objavljuju. Mi smo se tada trudili koliko toliko funkcionirati, organizirati sprovod, surađivati s policijom, istražiteljima, iako smo znali da naš Tomislav ne može imati nikakve veze s tim. Ali oni su se tada na silu odlučili optužiti ga, trudili su se sve namjestiti tako da izgleda kao da je on krivac, a uopće se nisu fokusirali na to da krenu tragom pravih počinitelja – govori Lidija dok joj se u glasu miješaju gorčina i tuga.

A sam očevid više je izgledao poput epizode crtića “A je to“nego poput ozbiljne istrage kojom bi trebali rukovoditi profesionalci. Policajci, koji su stan držali zapečaćenim tek jednu noć, obitelji su ga vratili na korištenje bez znanja i naloga nadležnog tužitelja. I to dok se u tom stanu nalazilo još na desetke tragova koji bi sasvim sigurno bili korisni u istrazi. Obitelji su rekli da krvavi tepih, na kojem je Hrvoje pronađen, bace u smeće. S njega nisu izuzeli ni jedan jedini trag. Nigdje među dokazima nije pohranjena ni krvava muška majica, sa svijetlim i tamnim prugama, koja je, dokazuju fotografije s očevida, bila ispod mladićeva tijela, na spomenutom tepihu. Tek nakon što je stan bio očišćen policija se sjetila da se u odvodima možda krije kakav trag pa su ih rastavljali. No očito prekasno. Još jedan katastrofalan propust dogodio se tijekom očevida u zagrebačkom naselju Špansko – jedan je policajac, kao u nekom lošem filmu, u stanu u kojem se dogodilo ubojstvo bez rukavica dirao nož i tako ostavio svoje otiske. Policajci su, po svemu sudeći, bili uvjereni da je ubojica Tomislav Turibak i da ozljede koje je imao po nogama dokazuju da se borio. No tijekom kasnijeg vještačenja utvrđeno je da su one nastale kao posljedica pada na asfalt, što se Tomislavu, dok se rolao, i dogodilo. A ozljeda poviše nožnog zgloba koju je imao nastala je od koturaljki. Da su mladića odmah odveli na pregled na Zavod za sudsku medicinu, ove bi nalaze imali isti dan.

Ali nisu. Da ne govorimo o tome koliko su ofrlje pregledali stan da u njemu nisu pronašli ni Hrvojeve krvave traperice koje su bile u ormaru, kao ni crvenu žensku majicu naguranu između ormara i kreveta. Našla ih je Lidija Turibak kada je gotovo godinu dana nakon ubojstva smogla snage počistiti sinovu sobu. Odnijela ih je na policiju, ali nikakve koristi nije bilo niti od toga.

– Oni su Tomislava tjerali da prizna kako je ubio brata, tijekom ispitivanja pokazivali su mu njegovu fotografiju i govorili mu: “Nema ga više, pogledaj što si učinio, ići ćeš u Lepoglavu na 30 godina, tamo će te silovati”, i slične gadosti zbog kojih mi danas u cijeli sustav jednostavno nemamo povjerenja.

2922 dana žive u mraku

Pa trebali su im mjeseci da i službeno svaku sumnju skinu s njega, predugo je to. I na kraju, iako smo tražili javnu ispriku, nikada je nismo dobili. Pisali smo svim ministrima, tadašnjem Ostojiću, nakon njega i Orepiću pa i Božinoviću, nikada nam nitko ništa nije odgovorio. Kažu da ne surađujemo s njima, a ja im odgovaram: vi nas zovete godinama nakon ubojstva i pitate koliko je dijete mog Tomislava bilo teško na porodu? Kakve to veze ima s ičim? Molim vas, pomozite nam, ali nemojte raditi budale od nas – govori Lidija Turibak.

Ona, suprug Ivan i sin Tomislav već 2922 dana žive u mraku. Jedina im je želja da netko ponovno upali svjetlo. Imaju li institucije ove države uopće želje za tim?