Planina je puna iznenađenja: isti sam dan sreo slijepe planinare i vremešne Japanke
Novinar Milan Majerović Stilinović napisao je uzbudljivu knjigu o planinama po kojima hoda posljednjih 10 godina: Ne dijelim savjete o planinarenju, već donosim iskustva jednog početnika
ponekad, kao i meni. Blog i knjiga nisu nastali radi lova na lajkove ni lovu. Hrvatska je malo tržište u kojoj, nažalost, malo ljudi ima naviku i novac za kupovinu knjiga. Od iskusnijih prijatelja znam da tu nema novca, pa se tim i ne opterećujem. Dakle, ne znam hoće li biti hit, ali bio bih sretan kad bi se knjiga prodavala, poklanjala i čitala dugo i pouzdano, kao neki mali tinjajući evergreen, uz vatru s kamina ili pod suncobranom na plaži, uz dašak vjetra.
Kako to da je prvi vrh na koji ste se popeli baš najviši vrh Dinare?
Prvi je ipak bilo Sljeme na
Medvednici, ali istina je da između njega i Sinjala na Dinari nije bilo puno drugih. Mala smo zemlja, sve je lako dostupno u jednom danu, a Sinjal je na samo 1831 mnv. Dakle, dostupan i za nekog bez puno iskustva, posebno na ljetni dan, na kakav sam se ja uputio gore. Ali, i tad se pokazalo: iznenađenja se kriju i u malim dozama planine. Na putu gore susreo sam društvo slijepih planinara, što me je oduševilo, pa su kasnije ušli i u jednu priču, čak prvu koju sam napisao. Na vrhu sam pojeo pitu od jabuka koju mi je u ruksak rano ujutro gurnula mama – još jedan vrhunac, gastronomski i emotivni. Na silasku sam pak susreo tri vremešne gospođe iz Japana, koje su, unatoč godinama, u Hrvatsku došle planinariti. I one su ušle u jednu priču. Sve u svoje vrijeme. Dinara, i planina uopće, nije samo fizički napor nego i odmor i poticaj na izmjenu, kreativnost, slobodan duh i dah.
Je li vam ljepše kada planinarite sami ili kada to radite u društvu?
Ni tu nema pravila: ponekad uživam u samoći, ponekad u društvu obitelji, prijatelja ili poznanika. Ako mi je do društva, a nemam ga - lako ga se nađe gore, barem zakratko. Na planinarskim stazama i nepoznati ljudi su otvoreniji i vedriji, spremniji pozdraviti i izmijeniti razgovor ili neko zajedničko vrijeme. Ne znamo baš tko smo, odakle dolazimo i kamo točno idemo na duge staze, ali čak i kratak susret ili druženje mogu donijeti novu perspektivu na taj izlet, dan, ili čak život. Meni se, eto, dogodilo, već više puta.
Često pišete i o Medvednici. Je li točan dojam da je zagrebačka planina teško devastirana?
I sam se to često pitam, gledajući članke u novinama i tekstove po Facebook-grupama. Na nekim dijelovima Medvednice zbilja izgleda da se dogodilo nešto strašno, nekontrolirano, pa i kriminalno. S druge strane, šumari i stručnjaci koju šumu i planinu gledaju i prate drukčijim očima od planinara entuzijasta, daju mi suprotne informacije: o starosti stabala u Medvednici općenito, bolestima i nepogodama zbog kojih je negdje potrebna ozbiljna intervencija, koja se, tvrde mi, za 10-ak godina neće ni vidjeti. Već sam i sam sudjelovao u pošumljavanju, i opet ću, prvom prilikom. Kao novinar, skeptičan sam prema svemu i u konačnici vjerujem samo svom istraživanju, procjeni i osjećaju: i dalje mogu hodati satima u zelenilu, bez osjećaja da je nešto nepovratno uništeno. Ohrabrilo me i to što sam gore nedavno, za jedan videorazgovor, planinu snimio i dronom iz zraka. Te su me snimke utješile, pokazale su i ožiljke, ali i dalje ogromno zeleno more koje se ne da lako ukrotiti. A i krene li u tom pravcu ozbiljnije, neće to lako proći, pored svih nas koji patroliramo i pazimo. Medvednica ima svoje čuvare.
Je li Roman Simić, za kojega znam da je pješačio po hodočasničkim putovima Španjolske, bio strog urednik?
Jest, strog i pravedan, baš kako sam od njega i tražio. Roman je sjajan pisac kratkih priča i slikovnica, uz to već nekoliko desetljeća i izvrstan urednik, gotovo jednako toliko dugo i pokretač Festivala europske kratke priče i drugih utjecajnih književnih događanja. Iako se nama često čini da godine stoje, da smo još oni isti dečki u zadarskoj srednjoj školi koji briju na književnost i pričanje priča. Budući da je ovo moja prva knjiga, nisam dvojio tko će joj biti urednik: dobila je najboljeg čovjeka za to, mog čovjeka. Baš kao i dizajnericu, Irenu Mihalinec, koja mi se sama javila, potaknuta jednom pričom, i napravila sjajnu stvar. Baš kao i izdavača, Željka Žarka čija izdavačka kuća Libricon objavljuje upravo knjige i pisce kakve ja volim čitati. Svatko je od nas bio predan i strog prema sebi u svom dijelu posla: nadam se da će i čitatelji i kritičari to osjetiti. Makar to neće činiti razliku: što god zapravo bile te “priče u hodu”, sad su tu. Sad su tamo. Idu dalje, sretan im put.