Ustavni sud sutkinjama dosudio po 40.000 kuna iako nisu tražile!

Na odluku Ustavnog suda kojom su usvojene ustavne tužbe sutkinja Jasne Gažić Ferenčina, Jadranke Kos i Katarine Petrović jer im je povrijeđeno ustavno pravo na dostupnost pod jednakim uvjetima svakog radnog mjesta i dužnosti, te svakoj određena “primjerena naknada” od 40.000 kuna, reagirao je Željko Šarić, sudac Vrhovnog suda i bivši predsjednik Državnog sudbenog vijeća (DSV):

Prije svega Ustavni sud nije uspio shvatiti bit propisanog načina odlučivanja DSV-a u postupcima imenovanja sudaca jer na to gleda kao na matematički problem. Kao da se metodama i postupcima matematike i statistike mogu shvatiti i rješavati dvojbe kod izbora sudaca, a svako odstupanje od izbora kojeg diktiraju brojevi treba biti specijalno obrazloženo naročito uvjerljivim razlozima. Izvan misaonog dometa Ustavnog suda ostali su nedostaci pretjeranog kvantificiranja i činjenica da u najčešćim situacijama konkurencije kandidata koji su po stručnim kompetencijama izjednačeni, izbor ovisi o općem dojmu koji o kandidatima ima svaki član DSV-a, a oni nisu isti.

Pisano iznošenje tih dojmova za sve kandidate, sastavljača odluke stavlja pred utopijski zadatak, jer to vodi u neprimjerenu opširnost, a nije niti metodološki primjereno jer bit odlučivanja u situacijama izjednačenih kandidata jest u diskrecijskom pravu člana vijeća da između jednakih alternativa slobodnom ocjenom učini najbolji izbor. Inzistiranjem da se to obrazloži negira se članovima DSV-a pravo na diskrecijsku ocjenu, a tako sastavljena odluka imala bi sadržaj (dojmove) neprimjeren pravnom aktu. Međutim, ako je Ustavni sud već zaključio da je podnositeljicama povrijeđeno ustavno pravo na jednaku dostupnost radnog mjesta i dužnosti, onda je prethodno morao odgovoriti na pitanje je li ih DSV morao imenovati sutkinjama Županijskog suda u Zagrebu ili je navodna povreda počinjena bez obzira na krajnji mogući ishod postupka imenovanja. Na to nezgodno, a odlučno pitanje Ustavni sud ne odgovara, niti iznosi potrebne razloge. Trebao je odgovoriti je li Jasni Gažić Ferenčina ipak nekako (nije baš jasno kako) povrijeđeno ustavno pravo na dužnost suca ŽS u Zagrebu na način što je kao 45. na listi prvenstva morala biti imenovana, bez obzira na to što po matematizmu Ustavnog suda ona evidentno ne bi bila imenovana.

Ako zaboravimo sve izrečeno i pođemo od toga da je podnositeljicama zaista povrijeđeno ustavno pravo, onda po članku 76. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH, jedino je bilo moguće ukinuti odluku DSV-a. Ali, Ustavni sud umjesto toga odlučuje uključiti u rasplet nešto državnog novca, pa im dosuđuje „pravičnu novčanu naknadu“od po 40.000 kuna. Na taj originalan način konstituira se novo subjektivno pravo, koje nitko nije tražio (podnositeljice su tražile ukidanje odluke DSV-a), niti je takva mogućnost „provedbe“odluke Ustavnog suda predviđena Ustavnim zakonom ili drugim propisom.

Odluka o pravičnoj novčanoj naknadi je jedan od proizvoljnih izuma Ustavnog suda kojim se htjelo postići da vuk bude sit, a koza cijela, međutim ta odluka nije dobra ni za koga. Naime, podnositeljice nisu dobile što su tražile (ukidanje odluke DSV-a), zbog problematičnog imenovanja narušen je ugled i autoritet imenovanih sutkinja, DSV je osramoćen jer navodno postupa arbitrarno, proizvoljno, ne iznosi pravno relevantne i dostatne razloge, a nije dobra ni za Ustavni sud zbog serije upadljivih nedostataka koje obično s lakoćom pripisuje aktima državnih tijela i ostalih subjekata o čijoj ustavnosti i zakonitosti odlučuje povodom ustavnih tužbi.

Listi nedostataka odluke (na sitnije promašaje i netočnosti se ne obazirem) dodajem i to da Ustavni sud u pogledu pravnog učinka liste reda prvenstva mijenja svoje prijašnje shvaćanje inspiriran izmjenama i dopunama Zakona o DSV-u iz 2019. na koji se izričito poziva, te tako de facto propise primjenjuje s povratnim učinkom, što je Ustavom zabranjeno.

Opisanim postupanjem, a posebno rječnikom kojeg koristi u svojoj odluci (DSV postupa „proizvoljno“, „arbitrarno“itd.), Ustavni sud u iluziji omnipotentnosti drži lekcije DSV-u, bez potrebne dubine uvida i ne poštujući u potrebnoj mjeri autonomiju DSV-a, ignorirajući i to da se postupanjem po ustavnoj tužbi uspostavlja komunikacija između dva državna tijela visokog ranga i da ta komunikacija, s obzirom na to da se radi o dva državna tijela koja imaju poseban ustavnopravni položaj u istom sustavu državne vlasti, mora ostati u okvirima odgovarajućeg poštovanja. Pravni sustav RH nije Ustavnom sudu, kao tijelu koje nadzire ustavnost i zakonitost, isporučen na slobodno raspolaganje i relaksirano improviziranje, pa se nakon ovakve koncentracije pravnih nedostataka (između ostalog prekoračuje svoje propisane ovlasti) u jednoj odluci Ustavnog suda (koja nije izolirani eksces već se isti i slični nedostaci ponavljaju i u drugim odlukama) moramo zapitati iz kakvog općeg pravnog obitavališta dolaze ovakvi deformiteti i da li praksa Ustavnog suda u postupcima povodom ustavnih tužbi svojom kvalitetom opravdava postojanje tog pravnog puta.