MALI LOŠINJ
Sandro je lovac na munje, kad se turisti sakriju od oluje, on izlazi: Snimio sam ih 80.000, a jedna me umalo pogodila
Mali je poznat po idili. Tu je vječni mir, sve pomalo, lagano. Brodovi dolaze i odlaze, miješaju se boje plave i zelene, u daljini se vide otoci. Ljudi ima, “muving” je na rivi. Neki na otoku love zubace, neki turistkinje, neki love lovu, drugi na plaži love boju, a mi smo dan na otoku proveli s lovcem na – munje. – Jednu sam doslovce umalo ulovio. Udarila je na metar i pol od mene! Imao sam osjećaj da bih je mogao uhvatiti rukom – kaže Sandro Puncet (40) uz kavu u kafiću Bueno. Kad su svi kod kuće, tijekom kiša i oluja, on je vani. Negdje na brdu, na vidikovcu, na terenu. S fotoaparatom. Upišete li u Google “Sandro Puncet Photos”, sve će vam biti jasno. Fotografije oduzimaju dah. Objavio ih je tisuće...
Neki na nogomet, on u oluju
Munja vas je napala?
– Tako nekako... Bio sam na Providenci, na vidikovcu. Kada je nevrijeme, otamo se najbolje vidi cijeli kraj. I čujem “boom”. Udare dvije munje na nekih 700 metara od mene, dolje na moru. I čekam ja, spreman, uključio fotoaparat i gledam kako će sad udariti negdje iznad grada, mislim “bit će vrhunski kadar”. A kad ono udari munja metar i pol od mene. Zazvonilo mi je u ušima. Da me pogodilo, ne bih sad ovo govorio – smije se Puncet. I što je bilo?
– Pribrao se nekoliko minuta i natrag. Na teren. Fotografirati. Što sve snimate?
– Munje. Pijavice. Meteore. Olujne oblake. Duge. Komete... A kapitalac, najdraži ulov? – Fotografija na kojoj je pet pijavica i munja. Pregledana je na mojoj Facebook-stranici više od milijun puta. Bila je na svim mogućim televizijama, portalima. Ljudi obično snime jednu ili dvije pijavice i munju. Ali pet pijavica i munju, e, to je i na cijelom svijetu rijetko. Nikad više neću to snimiti. Jednom u životu i to je to. Takva je fotografija san svakog lovca na oluje. Gdje ste je snimili?
– Na Čikatu, kod Lanterne. Bila je noć, kiša, munje na nekih 50 kilometara. Čekao sam tri sata da se približe na kiši i tamo negdje oko jedan ujutro bingo!
Koliko ste munja snimili? – Promijenio sam tri fotoaparata, imam stotine tisuća okidanja, a možda 80.000 tisuća. Tu negdje. Munja?
– Da. 80.000 munja. Želja mi je otići u Teksas i loviti tornada. I to je teže, jer treba voziti, pratiti meteorološke karte i biti u pravom trenutku na pravom mjestu. Pratiti superćelije koje izbacuju tornada. To mi je još ostalo...
Pa kako baš fotografiranje munja? – Nono Ante bio je meteorolog. Mama Jadranka meteorologinja. Tata Davor meteorolog. Supruga Emina danas je... ...meteorolog?
– Da. I ona. Znam oblake otkad znam za sebe – smije se Sandro. A novac?
– To je hobi... Neki igraju nogomet, drugi love ribu, ja fotografiram oluje. Hobi. Ništa više... Kad bih radio za novac, više ne bi bio hobi, zar ne?
Gost nije sam ako se razboli
U društvo stiže i prvi čovjek turizma Lošinja Dalibor Cvitković. – Turisti koji dolaze na Lošinj, zbog mosta u Osoru koji nas spaja s Cresom, doživljavaju naša dva otoka kao jedan. Pa smo se mi susjedi otočani dogovorili da ćemo od sljedećeg ljeta biti – jedinstvena otočka destinacija. Cres i Lošinj se spajaju! – govori Cvitković. Na otoku se, ni krivi ni dužni, kao i drugdje, bore s nevidljivim neprijateljem.
– Ako se, ne daj Bože, što dogodi, mi smo spremni. Dogovorili smo da će, ako se netko razboli, gost ostati u svom apartmanu. Turistička zajednica, Crveni križ i Grad brinut će o gostu dok ne ozdravi. Podmiriti sve račune. Jer, gosti na Lošinju, pogotovo ovi koji su sad ovdje, naši su stalni gosti. Dugogodišnji, neki dolaze i desetljećima. Oni će nam se i vratiti, brinemo se o njima u svim situacijama, pa i u takvoj. Ni gost ni iznajmljivač u teškim situacijama, što god da se dogodi, nije sam – kaže Cvitković. Društvo odlazi svojim putem, a mi na kupanje. Plaža Čikat idealna je destinacija. Parking kod hotela Bellevue je besplatan. Cika, vriska na plaži, ali nekoliko minuta hoda i sami smo. Mol za kupanje. Nigdje nikoga. Idealno. U daljini nekoliko surfera i pogled prema otvorenom moru. To je adut Lošinja, vječni. Slično je, recimo, i u Korčuli. Sve je nadohvat ruke. Tržnica, dućan s elektroničkom opremom (trebao nam je kabel za mobitel), kafići u kojima je svaku večer živa svirka. Priroda, mirisi, šuma, plaža i dobri restorani. Cijene su pristojne, ožujsko pivo 18 kuna, karlovačko 20. Blizu je i Veli Lošinj, brod vozi na Unije, Susak. Autom se brzo stiže i do Lubenica na Cresu, Valuna, Belog. Tu turist ima dva tjedna što raditi. Istraživati ili uživati. Ali, svega ima. Da ne govorimo o vrhunskim hotelima, kampovima, glampingu... Imaju i zračnu luku. Malu, ali i ona se širi. Uza sve to, mir je najveći adut. Tu se gost zaista može odmoriti.
Puncet: Pet pijavica i munja. E, to je i na cijelom svijetu rijetko. Nikad više neću to snimiti. Jednom u životu i to je to. San svakog lovca na oluje
Ako se tko razboli u vrijeme epidemije, svu brigu i trošak preuzima Lošinj. Hrana, apartman, briga... dok gost ne ozdravi. Lijepa gesta