Niki Kovaču više ništa ne zamjeram
Kraj je blizu, svoj cilj sam ispunio! Nakon Kine vraćam se u Hrvatsku, posvećujem trenerskoj školi i projektu novog Rudeša - ističe Jelavić
Rijetko se pojavljuje u hrvatskim medijima. Ovih dana javio nam se iz daleke Kine. Bivši hrvatski reprezentativac Nikica Jelavić (35) zadnjih šest mjeseci s aktualnim klubom Guizhou Hengfengom dogovora uvjete raskida ugovora. Sve bi trebalo biti jasno za desetak dana kada će Jelavić znati u kojem će smjeru njegova karijera. Kako god, njegova petogodišnja avantura u Kini očito se bliži završetku. Već se polako mentalno priprema na sportski i životni zaokret jer potpuno je izvjesno da Jelavić igra svoje zadnje profesionalne utakmice...
– Zadnjih desetak dana intenzivno razgovaramo oko uvjeta raskida. Čini mi se da smo došli do dogovora koji će, nadam se, ispoštovati i da će sve biti gotovo za desetak dana kada bismo trebali konačno potpisati prekid suradnje - počeo je Jelavić.
Koje su opcije za nastavak karijere? – Zaista je sve otvoreno. Možda čak i nastavim igrati u Kini jer imam tri-četiri ponude, no one me za sada ne zadovoljavaju. Pregovaram s raznim klubovima. Druga opcija je da se vratim u Rudeš kao igrač, da budem uz momčad i uz naš projekt. Kasnije vjerojatno na neku funkciju u klubu. Ako bih se vratio u svojstvu igrača, to bi bilo samo da sam s igračima i da im pomognem u napadačkom segmentu jer smatram da imamo dosta potencijala i da ih netko s pravom energijom i entuzijazmom može usmjeriti na pravi put – ističe Nikica.
Liga se nastavlja
Puno je opcija, a kojoj je Jelavić najbliže umom?
– Svaki dan se nešto pojavi. Već četiri mjeseca nisam vidio obitelj i najradije bih se vratio u Hrvatsku. Ako ćemo gledati racionalno, najbliži sam povratku doma. A, s druge strane, sezona u Kini, po novom sustavu natjecanja, bit će završena kroz tri mjeseca. Stoga, moguće da se još strpim ta tri mjeseca i odigram do kraja. Naravno, ako dobijem zadovoljavajuću ponudu. Sve ovisi o tome.
Iako grad u kojem Jelavić trenurtačno živi ima stanovnika kao i cijela Hrvatska, Guiyang je za kineske pojmove manji grad. Usput rečeno, provincija Guizhou ima oko 25 milijuna stanovnika. A imaju li Kinezi strast za nogometom?
– Imaju i jako puno ulažu u nogomet. Sigurno nisu na razini na koju smo mi navikli gledati na TV-u prateći europske lige. No, Kina svake godine pokazuje da želi napredovati. No, njima je jasno da je to proces koji traje jako dugo. I nisu dovoljna milijunska ulaganja jer se puno stvari mora posložiti. Ljudi u Europi ne doživljavaju kineski nogomet jer je opće mišljenje kako je to proizvod upitne kvalitete. No, ovdje se igra jako dobar nogomet, posebice u Prvoj kineskoj ligi u kojoj ima jako
ŽIVOTNE NAVIKE Lakše je u ‘malom’ Guiyangu od ‘samo’ pet milijuna ljudi
puno kvalitetnih igrača i dobrih klubova – naglašava Jelavić. Sve više ima priliku razmišljati o svojoj karijeri. Kada pogleda unatrag, mora biti zadovoljan... – Iskreno, jako sam zadovoljan. Kada se samo sjetim početaka i teških ozljeda u Hajduku... Kada mi je jako puno liječnika predviđalo da se nikada neću moći baviti nogometom na vrhunskoj razini. No, sve je ovo došlo planski, odnosno uz mukotrpan rad i odricanje. Ostaje pitanje je li možda mogao napraviti veću karijeru da nije imao tolikih problema s ozljedama.
– Kompleksno je to pitanje. Ostvario sam svoje ciljeve, ako me to pitate. Kada iz Evertona nisam napravio iskorak, bio sam svjestan da je to vrhunac moje karijere. Shvatio sam da ne mogu igrati u Manchester Unitedu ili nekom većem klubu. Da sam iz Evertona napravio taj iskorak, e onda bi to bila prava stvar. No, u tom sam trenutku bio svjestan da su stabilni prvoligaši i dobri klubovi moja razina. Ne žalim ni za čim, svoje ciljeve sam ostvario. Većina nogometnih trenera i autoriteta najčešće će kazati kako je karakter bio Jelavićev najveći forte. Jer, uporno se vraćati nakon teških ozljeda i svaki put biti bolji, to je odlika igrača s karakterom. – Sigurno bez karaktera ne bih napravio takvu karijeru. Ja sam uvijek bio divljak na treningu i na utakmici, valjda je taj pristup presudio da neke karakterne osobine iziđu na vidjelo. Neki kažu da je to karakter, ja sam se samo ponašao prirodno. Mi smo Jelavići takvi, te osobine su nam u genima.
A u kojoj je fazi svoje karijere igrao najbolji nogomet?
– Sigurno su Everton i Glasgow Rangersi bili vrhunac mog igranja. Učinak u tim godinama držao me u reprezentaciji. Dobro, možda je Rangers najbolje razdoblje moje karijere.
Iako, važan dio mog igračkog sazrijevanja bio je u Rapidu. To je bio početak moje dobre forme i dobrih igara.
Otok je bio Jelavićev nogometni vrhunac na kojem je zabijao pogotke i velikom Manchester Unitedu.
– Ma mogu se sjetiti svakog svojeg gola u karijeru. Osjećaj je uvijek bio isti jer je za mene postizanje pogodaka bilo važno. Jednako protiv Manchester Uniteda ili Watforda. Jako drag mi je onaj za Rangers protiv Celtica u produžetku kada smo osvojili kup. Ali, svaki pogodak mi je važan jer je svaki donio nešto posebno...
A kao ljude koji su bili važni na njegovu igračkom putu izdvojit će:
– Naravno, obitelj je na prvom mjestu. No, najveći dojam kao trener ostavio je Walter Smith iz Rangersa. To je najveći trenerski gospodin i veliki čovjek. On me oduševio pristupom. Drugi je svakako David Moyes u Evertonu.
A po čemu će pamtiti reprezentaciju?
– Znate da moja reprezentativna priča nije završila dobro. Svašta se pisalo i pričalo, nisam ni ja htio pričati. Niko Kovač imao je drukčiji pristup na koji dosta igrača nije bilo naviknuto. Nemam ja ništa protiv Nike, niti sam se svađao s njim. Čak smo se vidjeli jednom ili dvaput, pružili si ruku. Nismo pričali ništa posebno. Stvar je u tome da sam bio razočaran jer sam igrao u dobroj formi. Bio sam razočaran načinom kako me se tretiralo, ne na terenu, već izvan terena. Ali Niko je bio mlad trener i ja sam tada bio mlad igrač. Ispalo je tako. Nemam ništa protiv njega. On je mislio da treba raditi kako je radio, ja sam smatrao drukčije...
Jednostavno se nismo našli – ističe Nikica i nastavlja:
– Ali, na stranu sve to. Na svako okupljanje dolazio sam prepun entuzijazma. Od prvog do zadnjeg dana. Bilo je jako lijepo biti članom momčadi koja je igrala EP u Poljskoj i Ukrajini. Nezaboravna je svakako priča sa SP-a U Brazilu. Biti dio te priče, pamtit ću to cijeli život. Otvaranje SP-a 2014. godine, kada te gleda cijeli svijet. San snova.
Posebne emocije vežu ga za Slavena Bilića koji mu je svojedobno i dao priliku u reprezentaciji. – Nisam mu još čestitao plasman u Premiership, ali hoću ovih dana. Pošaljem mu poruku i s njim imam korektne odnose. On me pozvao u reprezentaciju i ima velike zasluge za moj igrački rast jer mi je vjerovao.
Nismo zaobišli ni temu oko koronavirusa. Pa što ste nam to vi iz Kine poslali? Nasmijao se... – Uvijek je kod ovakvih stvari najviše teorija urote. Ja znam isto koliko i vi. Što se dogodilo, to vjerojatno nikada nećemo saznati.
Treba se samo držati uputa i smanjiti mogućnost širenja. U Kini se stanje normaliziralo u rekordnom roku. U zadnje vrijeme nema oboljelih, samo oni uvezeni slučajevi. Ljudi se pridržavaju propisanih pravila. Ali i prije korone nosili su maske, jednako kao i sada. Kada je počela korona mi smo bili u BiH na pripremama i u Kinu smo se vratili zadnji dan pred zatvaranje granica.
Pratim i HNL
Je li pratio zbivanja u našem nogometu zadnjih godina?
– Sve je manje-više isto, kada govorimo o dominaciji Dinama. Inače, pratim naš nogomet kada god stignem. Teško mi je uhvatiti signal, ali gledam kada nađem koji link. Ove godine je posebno zanimljiva bila ta borba za plasman u Europu. Lokomotiva i Osijek igrali su jedan od najljepših nogometa. Kapa do poda stožerima i jedne i druge momčadi.
A njegov Hajduk?
– Za Hajduk me, naravno, vežu posebne emocije. Žao mi je što Hajduk nije jak. Hajduk nema strpljenja pričekati trenera i dati mu šansu na dulje vrijeme da proba napraviti igru i ostvariti rezultat. To je taj mentalitet i teško će se promijeniti. Ova skupina ljudi s Igorom Tudorom i Marijem Stanićem kao savjetnikom mogla bi dosta toga napraviti. Posebice zbog činjenice da Hajduk već neko vrijeme nema problema s financijama kao u moje doba kada igrači ne bi primali plaću. Ako se stožeru da prilika, rezultat će doći – ističe Jelavić.
A možda bi im i Nikica mogao pomoći u igračkom smislu?
– Ma gdje ću im ja pomoći, ne mogu se maknuti. Jedino mogu drukati s tribina. To je nerijetko u prošlosti bila Hajdukova pogreška – što je dovodio starije igrače koji nisu bili na visokoj razini. HNL je napredovao i ako nisi sto posto spreman, ne možeš više igrati. Sada, kada je povratak u Hrvatsku pred vratima, imate li projekciju čim se želite baviti nakon karijere? – Sigurno ću upisati trenersku školu. Ne znam još hoću li biti trener ili sportski direktor. Za nekoliko godina pronaći ću svoj put. Najprije će to biti onaj s Rudešom u koji smo Olić, Šimunić i ja ušli kao prijatelji kluba. Naš najvažniji fokus na početku bit će nogometna škola koja ima jako puno potencijala. Smatram da svojim iskustvom možemo jako puno pomoći da klub u nekom trenutku postane samoodrživ i da mladi igrači u budućnosti krenu našim stopama. U taj projekt ulazimo s najboljim namjerama i s najboljim ljudima. Biotrening će se baviti strukom, a nas trojica trebali bismo klubu donijeti pozitivan imidž projektu, posebice kada je u pitanju stvaranje mladih igrača. To će biti dugoročni cilj – zaključio je Nikica Jelavić.
Kada iz Evertona nisam napravio iskorak, bio sam svjestan da je to vrhunac moje karijere. No, moj uspjeh je došao samo zbog muktorpnog rada Olić, Šimunić i ja u Rudeš smo ušli s najboljim namjerama. Plan je dugoročan, a posebno ćemo se posvetiti radu omladinske škole u kojoj ima jako puno potencijala, naglašava Jelavić Žao mi je što Hajduk nije jak. Tudoru i Staniću trebali bi dati vremena. No, u klubu najčešće nemaju strpljenja...