U Mladosti sam bio vezan za grb i ambleme, u Jugu za ljude
Razgovor s Vjekoslavom Kobešćakom koji osvaja trofeje s Jugom
Vjekoslav Kobešćak (46) pet je godina na klupi Juga i za to je vrijeme osvojio čak 14 trofeja. Po tome je ne samo najuspješniji trener gospara, nego i najtrofejniji klupski trener u hrvatskom vaterpolu. Posljednja pobjeda njegove momčadi nad Mladosti (19:3) bila je nesvakidašnja i neobjašnjiva... Pretpostavljamo da ni vi niste očekivali da bi Mladost mogla “puknuti” u trećoj utakmici. Zbog čega se to dogodilo?
Manje trofeja nego lani
–Takvo što se valjda događa jedanput u životu. Mi smo u tih 10ak dana uistinu prešli jedan težak put, od gubitka trofeja u Regionalnoj ligi. No, na kraju se iskazala ta naša psihološka stabilnost i glad za trofejima koju su u simbiozi pokazali igrači, navijači i klupski dužnosnici. Vjerovali smo u ovu momčad, ali takvu pobjedu nismo očekivali. Na kraju se pokazalo da imamo momčad za velike stvari, neki su igrači iskočili u prvi plan, poput Popadića, Papanastasioua ili Fatovića, koji je također mogao biti proglašen najboljim igračem finalne serije (ta je nagrada pripala Popadiću, nap. a.), ali i najboljim igračem prvenstva, on je zapravo u ovom trenutku jedan od najboljih na svijetu. S druge strane, ne želimo omalovažavati mladostaše. Zasluženo su osvojili Regionalnu ligu, a zašto su tu treću finalnu utakmicu odigrali onako kako su odigrali, oni će to sami riješiti – kaže Vjeko. Kako objašnjavate tako eksplozivne obrane 25-godišnjeg Tonija Popadića? Izgledao je nesavladivo. – On je oduvijek slovio kao perspektivni vratar, a taj proces njegova sazrijevanja traje. Izgubili smo neka finala na kojima je on oscilirao, iako su i ostali igrali lošije, ali on je bio svjestan da može braniti bolje. Nakon obrana u ovom finalu on se popeo stubu više, na onu na kojoj su bili Bijač ili Vićan prije njega. Pomagali smo mu i kad mu nije išlo jer smo svjesni da su vratari najvažnije karike. Ali potrebno je vrijeme, vratarima i više nego ostalim igračima. Sigurno je da su obranjeni peterci njegova velika zasluga i da su mu oni donijeli samopouzdanje. No, mi smo u trećoj utakmici imali i veliki broj blokova. Jeste li zadovoljni sezonom s jednim trofejem, 2016. osvojili ste ih pet?
– Da, osvojili smo manje trofeja nego inače, nismo zadovoljni što smo izgubili Kup i Regionalnu ligu, ali osvojili smo najvažniji trofej. A način na koji smo došli do njega uistinu je nesvakidašnji, naši su navijači sve to proživjeli iznimno emotivno, što se vidi i po porukama koje nam ovih dana stižu. Ta će pobjeda u analima kluba imati posebno mjesto. Ona je na neki način isprala sve naše prethodne neuspjehe ove sezone.
Da ste ostali bez trofeja, bi li vaša pozicija trenera u Jugu bila ugrožena?
– Mislim da ne bi. Imam ugovor još pet godina, pa iako se on može i raskinuti, Jug je preozbiljan klub da bi radio nešto preko noći. Ovdje se radi na duge staze, mi smo očekivali da će nas konkurenti s godinama stići, Mladost je ove sezone pokazala da je jaka. Kojemu ste se od ovih 14 trofeja s Jugom najviše veselili?
– Svaki trofej ima svoju težinu, a ovaj posljednji svakako ulazi u uži izbor, kao i Kup prvaka 2016. U nekom trenutku osvajanje trofeja postane rutina, nestane želje, pa je povremeno dobro podsjetiti se kako se do njih teško dolazi. Što biste onda s ovim odmakom rekli o temi “zagrebački dečko koji osvaja trofeje s Jugom”?
Uživa u Dubrovniku
– Simpatično je to, i u klubu mi često znaju reći: “Dolaze tvoji”. Neki su mi ljudi otvoreno rekli da su bili protiv toga da purger bude trener Juga. No, ja sam već pet godina tu, asimilirao sam se vrlo brzo i osjećam se vrlo ugodno. Dubrovnik je za mene veliki grad, ima tu jednu vaterpolsku kulturu, pa je baviti se vaterpolom u Dubrovniku rijedak privilegij. U Mladosti sam proveo veliki dio života, od 1983. do 2015., ali bio sam vezan za ambleme, grb, ovdje sam vezan za ljude. Od ožujka 2015. ste u Dubrovniku, tj. u Konavlima, jeste li se već priviknuli na život na jugu Hrvatske? – Živim u Popovićima, malom konavoskom selu na samom jugu. Nikad prije nisam tu bio, slučajno sam došao, a onda sam tu upoznao i ženu Antoniju. Sad imamo dvoje djece – Karla (3) i Antuna (1) – i jako nam je lijepo. Mjesto je ugodno za život, ima sve, tu sam doista doma. Kad razmišljate o budućnosti, vođenje koje momčadi bi za vas bio poseban izazov?
– Sanjam o tome da sa svojom Pasjačom – to je ime plaže u Popovićima – osvojim Divlju ligu, iako sam svjestan da smo od toga udaljeni milijun svjetlosnih godina.