General Stipetić u hrvatskoj odori i ja u proljeće uoči Oluje bili smo u Kninu

Zlatko Mateša otkriva nepoznate detalje pregovora sa Srbima

Kada sam 7. studenoga od Nikice Valentića preuzeo Vladu, imali smo oko milijardu dolara troškova. Nakon toga trebalo je obnoviti i 100 tisuća uništenih stambenih jedinica

Zlatko Mateša, dugogodišnji predsjednik Hrvatskoga olimpijskog odbora, u vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja bio je ministar u Vladi Nikice Valentića, kojeg je u studenome 1995., naslijedio u premijerskoj fotelji. U razgovoru za Večernji list otkriva stanje državnih financija u to vrijeme.

– U to doba doista nije bilo lako financirati akcije Bljesak i Oluja, no mi smo uspjeli osigurati stabilnost državnih financija. Uoči Oluje imali smo 200 tisuća vojnika, proračun Ministarstva obrane bio je čak 13 posto BDP-a, a imali smo i 400 tisuća izbjeglica i prognanika. Bilo je vrlo izazovno sve to financirati u vrijeme kada nam nisu bila dostupna nikakva zaduženja iz inozemstva. Sve se financiralo novcem hrvatskoga gospodarstva, naših kompanija i hrvatskih građana. Mi smo, recimo, imali 300 tenkova uz svu drugu moguću mehanizaciju, a uloga Ine bila je osigurati gorivo za sve to. Uloga Ministarstva poljoprivrede bila je osigurati hranu za vojsku. Trebalo je osigurati da ti ljudi budu i dobro obučeni i opremljeni, da imaju sve što je potrebno za akciju oslobađanja okupiranih teritorija – kaže Mateša.

Zlatko Mateša (71), dugogodišnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, u vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja bio je ministar bez portfelja u Vladi Nikice Valentića kojeg je, u studenom te iste 1995., naslijedio u premijerskoj fotelji. – Do 18. rujna 1995. bio sam ministar zadužen za međunarodne financijske institucije i ekonomske odnose pa sam tako radio i na primanju Hrvatske u Europsku banku za obnovu i razvoj – podsjeća Mateša. Neko kraće vrijeme, nakon Oluje i prije no što će biti izabran za premijera, Mateša je bio ministar gospodarstva, a ono je bilo u stanju kakvo je onima koji nisu bili svjedoci vremena teško i zamisliti. – U to doba doista nije bilo lako financirati akcije Bljesak i Oluja, no mi smo uspjeli osigurati stabilnost državnih financija. Mi smo pred Oluju imali 200 tisuća vojnika, proračun Ministarstva obrane bio je čak 13 posto BDP-a, a imali smo i 400 tisuća izbjeglica i prognanika. Bilo je vrlo izazovno sve to financirati u vrijeme kada nam nisu bila dostupna nikakva zaduženja iz inozemstva. Sve je bilo financirano novcem hrvatskog gospodarstva, naših kompanija i hrvatskih građana. Bio je to ogroman logistički zahvat koji je omogućio da Hrvatska vojska tada bude jedna od najopremljenijih uopće, ne samo na ovim prostorima – svjedoči Mateša.

A troškovi takve vojske bili su ogromni?

Mi smo, recimo, imali 300 tenkova plus svu drugu moguću mehanizaciju, a uloga Ine bila je osigurati gorivo za sve to. Uloga Ministarstva poljoprivrede bila je osigurati hranu za vojsku. Trebalo je osigurati da ti ljudi budu i dobro obučeni i opremljeni, da imaju sve što je potrebno za akciju oslobađanja okupiranih teritorija. Naravno da je puno teže nego nama bilo braniteljima jer ništa se ne može usporediti s doprinosom onih koji su bili na bojišnici, no na nama u Vladi bilo je da napravimo sve što je u našoj moći da oni pravovremeno imaju sve što im treba.

Je li itko ikada pokušao izračunati trošak akcije Oluja?

Kada sam ja 7. studenog preuzeo Vladu od Nikice Valentića, znam da smo imali oko milijardu dolara troškova Oluje i svega poslije Oluje što je raznim dobavljačima trebalo podmiriti. To je tada bio ogroman novac, a to je uključivalo i troškove smještaja za prognanike i izbjeglice. Nakon toga stigla je i obnova u kojoj nas je čekalo 100 tisuća uništenih stambenih jedinica. Koliko je meni poznato, Hrvatska je jedina zemlja koja je poslije takvog razaranja i stradanja obnavljala zemlju svojim vlastitim novcem. Zaduživanje za nas je bilo nemoguće, ono nije postojalo.

Ni danas se ne zna puno o gospodarskim pregovorima s pobunjenim Srbima.

Malo ljudi zna za to. Predsjednik Franjo Tuđman imenovao je posebnu skupinu u kojoj smo bili Hrvoje Šarinić, general Petar Stipetić, Joško Morić, ja i još ponetko. A mi smo imali zadaću da s pobunjenim Srbima stalno razgovaramo oko otvaranja određenih kanala funkcioniranja gospodarstva kao što su cestovni promet i energetski sektor. Ti pregovori najčešće su se odvijali u prostorijama UNPROFOR-a na Plesu, no jednom smo išli u Knin i to neću nikad zaboraviti. Bilo je to u proljeće 1995. kada se general Stipetić pojavio u odori hrvatskog generala. Tadašnje stanovnike Knina to je začudilo, prozori su bili puni ljudi...

Ti pregovori korišteni su, zapravo, za suptilnu ekonomsku špijunažu?

Jedan od naših ciljeva bio je steći saznanja o ekonomskoj moći s druge strane i ti podaci bili su korišteni u planovima vojnog vrha za Oluju. Osim

Tuđman je imenovao posebnu skupinu u kojoj smo bili Hrvoje Šarinić, general Petar Stipetić, Joško Morić i ja. S pobunjenim smo Srbima razgovarali o gospodarstvu

ZLATKO MATEŠA, ministar u Vladi Nikice Valentića kojeg je u studenom 1995. naslijedio u premijerskoj fotelji

toga, mi smo i međunarodnoj zajednici htjeli pokazati da želimo pregovarati, no na našu sreću oni ni na što nisu pristali pa smo mogli krenuti u vojnu akciju.

Kako je tih dana bilo na Markovu trgu?

Valentićeva Vlada bila je valjda jedina u poslijeratnoj povijesti Europe koja je imala sjednice u skloništu. U Banskim dvorima postoji posebno uređeno sklonište i neke sjednice održavale su se u njemu.

Koliko je toga od vojnih planova bilo dostupno ministrima?

Vojni planovi nisu se radili u Vladi, nego u vojnom stožeru. Nekoliko dana prije Oluje znalo se da će akcija započeti, no nije se znao točan dan. I bolje da se nije znalo, tako i treba biti. Kada je pak Oluja krenula, više nitko od nas nije spavao. Stalno smo čekali informacije s terena i na jednoj karti pratili kako se hrvatski teritorij oslobađa velikom brzinom.

Za vrijeme vašeg predsjedanja Vladom RH dogodila se mirna reintegracija istočne Slavonije.

Za hrvatsko Podunavlje mi smo imali i drugu opciju i ona bi također bila logistički i financijski vrlo zahtjevna. Sva sreća da je tada na čelu UNTAES-a bio Jacques Klein i da su naši pregovarači bili strpljivi. Da nije bilo tako, i u oslobađanje Podunavlja išlo bi se vojnom intervencijom na što smo bili spremni. I tu bismo bili prepušteni sami sebi no tadašnje vlade bile su kompetentne jer su bile vrhunski timovi.

S obzirom na to da je istočna Slavonija naslonjena na prirodnu granicu sa Srbijom, tijekom takve intervencije lokalni Srbi imali bi puno veću vojnu pomoć nego što su imali u takozvanoj Srpskoj Krajini?

U našoj vojsci bilo je takvo raspoloženje, oni su imali takav mentalitet, da ja osobno nisam dvojio o tome bi li to bila uspješna vojna intervencija.

Sve to ratno i poratno vrijeme hrvatski turizam bio je na koljenima.

Nama su hoteli bili puni prognanika i izbjeglica, a tek nešto turizma bilo je u Istri. Nakon rata, prvo je trebalo dislocirati prognanike iz hotela, onda obnoviti te hotele pa razbiti percepciju o Hrvatskoj kao ratnoj zoni što je bilo užasno teško. Za vrijeme ministara turizma Bulića i Heraka počelo je prvo korištenje sporta u promotivne svrhe, posebice nakon trećeg mjesta na nogometnom SP-u 1998. U toj priči pojavili su se i sportaši pojedinci pa je Hrvatska turistička zajednica potpisivala ugovore s nekim tadašnjim hrvatskim sportskim asovima poput Janice Kostelić.

Koliko je godina trebalo da stranci Hrvatsku prestanu tretirati kao ratnu zonu?

Trebalo nam je nekoliko godina i baš kada smo došli na neku razinu, kada se vidjelo svjetlo na kraju tunela, dogodila se intervencija NATO-a na Kosovu kada je došlo i do zatvaranja zračnog prostora iznad Hrvatske. Nakon toga opet smo morali krenuti ispočetka.

Jesu li kasnijeg predsjednika HOO-a neki veliki sportski uspjesi barem malo podsjećali na vojne pobjede u akcijama poput Bljeska i Oluje?

Po raspoloženju sigurno, posebice ono što se dogodilo nakon srebra naših nogometaša na SP-u u Rusiji 2018., no i 1998. nakon bronce bilo je slično. Pa i dočeci nakon oslobađajućih presuda za Gotovinu i Markača, to su ti trenuci koje ja pamtim kao iskaz ujedinjene Hrvatske.