DOSTA JE PRIČE O REFORMI STRUKOVNIH ŠKOLA, VRIJEME JE ZA DJELA

Sisačko-moslavačka županija ostala je bez elektroinstalatera, elektromehaničara, strojobravara, a Strukovna škola Sisak bez montera suhe gradnje i pomoćnih pekara. U Tehničkoj školi Karlovac nema limara, u Drugoj srednjoj školi Beli Manastir ni konobara ni mesara, a u splitskoj Školi za dizajn, grafiku i održivu gradnju ni traga dimnjačarima, fasaderima, grafičarima dorade, staklarima... To je ukratko, sporadičnim izborom škola i županija, i rezultat ovogodišnjih, u povijesti obrazovanja nikad duljih upisa učenika u srednje škole. Riječ je o trogodišnjim programima od kojih, čini se, učenici bježe kao vrag od tamjana i tradicionalno se pri upisu u srednje škole opredjeljuju za gimnazije i ekonomske škole – one im omogućavaju da ipak nastave put prema visokoškolskom obrazovanju. S druge strane, omogućuju im i određenu dozu lažnog elitizma – sustav je, nažalost, postavljen tako da mladi ljudi koji upisuju strukovne škole vrijede manje od gimnazijalaca, dokazuju to i brojna dosad provedena istraživanja diljem hrvatskih škola. Rupa u Sustav je, nažalost, postavljen tako da mladi ljudi koji upisuju strukovne škole vrijede manje od gimnazijalaca obrazovnom sustavu, naročito onome strukovnih škola, koja godinama briše strukovnjake s liste postojanja, čini se ne zabrinjava one koje bi trebala. Hrvatska je izgubila godine u reformi strukovnih škola. Ti reformski pokušaji svedeni su samo na riječi, ne i djela. Ako je djela i bilo, ona su, eto, u posljednjoj režiji HNS-ova upletanja u obrazovanje završila tako da su strukovnjacima izmijenjeni kurikuli općeobrazovnih predmeta, ali ne i strukovnih. Štoviše, toj je režiji trebalo punih godinu dana da uopće svlada pojam dualnog obrazovanja – onog koje podrazumijeva polovinu školovanja kod poslodavca. Dakle, osiguravanje svih preduvjeta za ulazak gospodarstvenika u obrazovni sustav – pa kako nakon toga išta očekivati? Uostalom kako očekivati napredak u strukovnim programima kada smo u stanju pet godina školovati buduće mlade medicinske sestre i medicinske tehničare da bismo ih, umjesto u naše zdravstvene ustanove sa zadovoljavajućom plaćom, poslali u inozemne i nastavili s filozofijom odljeva mlade radne snage bez konkretnih poduzetih mjera. Ista je stvar sa zidarima, tokarima, armiračima, fasaderima... – njih godinama jedva da upisujemo. I nikom ništa!