Kako žive vršnjaci Oluje
Generacija su okrenuta budućnosti, ali dobro znaju što se u Hrvatskoj događalo kad su se rodili
Te su godine na svijet stigla 50.182 djeteta. Vjerojatno još i pokoje jer ovaj podatak za Hrvatsku, kako se ističe u statističkom ljetopisu iz 1996. Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, nije mogao biti prikupljen za područja koja su tada bila “privremeno zaposjednuta”. Jedno od tih je, naravno, i područje paradržave tzv. Republike Srpske Krajine, čiju su većinu teritorija oslobodile hrvatske oružane snage upravo u operaciji Oluja. Djeca rođena te godine – a s nekima od njih porazgovarali smo o značenju Oluje – danas su odrasli ljudi, 25-godišnjaci koji imaju svoju djecu, poslove i fakultete... Kako su nam sami rekli, itekako su svjesni važnosti godine u kojoj su se rodili, ali su ponajprije okrenuti budućnosti. Svi bi redom, priznaju, voljeli da se o Oluji više uči u školama jer su većinu onoga što znaju doznali u svojim obiteljima ili sami čitajući novinske članke, gledajući dokumentarce i televizijske reportaže, pretražujući na internetu... ROBERT KAPEŠ
Beretinec
Oduvijek sam znao važnost Oluje, komentirao je s djedom, šteta što nisam uspio čuti i strica branitelja
Sa svojim je djedom o Oluji često razgovarao Robert Kapeš iz Beretinca, općine nedaleko Varaždina.
– O Oluji znam onoliko koliko sam učio u školi i čitajući članke na internetu i u novinama, ali ne bih rekao da je to neko opširno znanje. Znao sam i s djedom pogledati dokumentarce i televizijske priloge o Oluji kad bi se bližila njena obljetnica pa bismo popričali, komentirali. Oduvijek sam zapravo znao važnost Oluje, samo sam s vremenom proširivao svoje znanje – govori nam Robert, inače diplomirani etnolog i kulturni antropolog, koji trenutačno čeka obranu diplomskog rada na studiju sociologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osoba koja mu je o Domovinskom ratu mogla reći još više njegov je stric, branitelj, ali on je preminuo godinu dana prije Robertova rođenja. – Nažalost, nisam imao priliku upoznati ga, ostale su samo fotografije i priče koje su mi pričali članovi obitelji i njegovi prijatelji i poznanici – govori nam Robert, kojeg pitamo i što misli o statusu branitelja koji uživaju danas. Kaže da se “status i pojam branitelja dosta izgubio zbog svih medijskih eksponiranja”. Neki, govori 25-godišnjak, smatraju da traže previše, neki ih podržavaju, nastaju prepucavanja i zapravo se u svemu tome gubi pravi smisao.
– Svakako zaslužuju poštovanje oni koji su se zaista borili za našu državu ili poginuli te s razlogom zahtijevaju određena prava i primaju mirovinu, a revizijom bi trebalo utvrditi one koji su lažirali dokumentaciju i te mirovine primaju nezasluženo, to ide njima na dušu – veli nam sugovornik koji politiku danas, priznaje, prati sporadično.
– Onoliko koliko vidim na društvenim mrežama ili novinama, otvorim, pročitam članak i to je to. Uglavnom je svaki dan isto, nove krađe, nove afere, više mi ti članci nalikuju na nekakvu satiru nego na ozbiljne članke o ozbiljnim stvarima. I ljudi na društvenim mrežama se itekako sprdaju s našom političkom scenom, sukobljavaju mišljenja, iskazuju revoltiranost, ali opet, mnogo ih i ne izlazi na izbore pa smatram da onda nije ni fer komentirati ako se ne trude ništa promijeniti. Ja svaki put izađem na izbore, smatram to svojom dužnošću, a i promjena se neće dogoditi sama od sebe ako je mi ne pokrenemo – kaže Robert. Pitamo ga o novom trendu među njegovom generacijom, srpskoj trash-rap glazbi, koju slušaju brojni mu vršnjaci. To, kaže, nije njegov đir.
– Privatno slušam uglavnom stranu glazbu i nekoliko hrvatskih glazbenika. Čuo sam neke od tih rap-pjesama jer ih je gotovo nemoguće zaobići u današnje vrijeme, što u klubovima što po kafićima. Ali to je zakon ponude i potražnje, da se ne slušaju kod nas, ne bi bile ni toliko popularne. Nemam ništa protiv toga, svatko sluša ono što voli ili što je u tom trenutku popularno, tako da mislim da se ljudi ne bi trebali po tome dijeliti ili osuđivati – iskren je Robert Kapeš, koji nema problema ni s odlaskom u susjednu nam zemlju “u izlazak”.
– U Beogradu nisam nikad bio, ali čuo sam da se tamo izlazi. To je u redu, neki su moji prijatelji bili i kažu da je super. Imao sam nekoliko poziva, ali još nisam otišao. Tko zna, možda jednom odem, možda nikad. Kad bih išao, išao bih zbog grada, znamenitosti, prijatelja, primarna mi motivacija svakako ne bi bio noćni život – objašnjava nam Robert, a nas zanima i koliko njegova generacija danas uopće gleda na nacionalnosti i je li im to važno u odnosima s ljudima.– Mislim da mladi danas više ne gledaju na to kao nekad i da bi voljeli kad bismo mogli prestati osuđivati ljude po nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi. Najbolji je
primjer glazba, hrvatski izvođači su popularni u Srbiji, više pjevaju tamo nego ovdje, i obrnuto. Također, u vrijeme potresa u Hrvatskoj javne osobe u Srbiji javno su pružile podršku Zagrebu, kao što su i neke hrvatske zvijezde podržale prosvjednike u Beogradu. Smatram da stvarna situacija nije toliko napeta koliko je mediji čine napetom – govori nam Robert Kapeš pa dodaje kako se prošlost ne treba i ne smije zaboraviti, ali ne bi trebala ni biti teret te razlog odgajanja budućih generacija u mržnji prema nekome. ANA BLOTNEJ
Zagreb
Tata je te 1995. bio na ratištu, ali nikad nije govorio o detaljima
Ana Blotnej iz Zagreba, poslovna tajnica koja je upravni studij pohađala u Vukovaru, o Oluji, kao i o cijelom ratu, najviše zna iz priča svog oca. Sudjelovao je njezin tata u Bljesku i Maslenici, a i te je 1995. bio na nekoj od pozicija.
– U samoj Oluji nije bio, ali nije bio ni kod kuće – sa smiješkom punom ponosa govori nam Ana Blotnej prisjećajući se kako joj je otac, kao maloj, uvijek odgovarao na dosadna pitanja o tome gdje je bio, te joj pokazivao fotografije. U detalje nikad nije išao, priznaje, djelomice zato što je ona bila dijete, a dijelom i zato što su njemu uspomene bile prebolne. I danas, kaže, popričaju o njegovu putu u Domovinskom ratu, ali ne često. Ono što su je oba roditelja uvijek učila, govori, jest da nijednog čovjeka unaprijed ne odbacuje. – Mama i tata uvijek su govorili i meni i bratu da je bitno da je netko dobar. Ako jest, druži se s njim. Nisu nas nikad učili mržnji – kaže nam Ana Blotnej, koja misli i da se doprinos branitelja u stvaranju Hrvatske možda i ne cijeni kako bi trebao. Sjete ih se najčešće upravo pred obljetnice operacija oslobođenja, a ostatak godine rijetko. Politiku prati redovito, a kako radi na sudu, upućena mora biti i u zakone, kao i njihove izmjene i dopune. – Uključena sam, ukratko, u sve – smije se Ana, koju također pitamo o trendu srpske rap-glazbe. Nije fan, kaže, ali ne smatra to lošim. Njezina generacija doživljava te pjesme ponajprije kao zabavu i kroz ljubav, bez drugih motiva, zaključuje. Sjeća se ipak dojma iz vremena studija. – Iskreno, kad bih vikendom dolazila u Zagreb, psihički bih se odmorila. Među mladima u Vukovaru još ima dosta nesnošljivosti, ponajprije zato što ih uči da budu jedni protiv drugih. Mislim da je to u današnje vrijeme suludo unatoč tome što razumijem povijest toga grada. Sumnjam da će se to tako lako moći promijeniti – govori Ana. IRENA KITNER MAVRIĆ
Varaždin
Danas ima sve više visokoobrazovanih ljudi i odnos Srba i Hrvata sve je bolji
Slaže se s njom i Irena Kitner Mavrić, studentica prava iz Varaždina. Ona, za razliku od Ane, srpsku glazbu sluša.
– Ne smatram da je to nešto loše i da tako vrijeđam branitelje i samu svoju domovinu. Umjetnost nema nikakve veze s poviješću ratovanja. Kad bismo tako razmišljali, trebali bismo izostaviti industriju, trgovinu i ostale djelatnosti – iskrena je Irena, koja je o Oluji najviše naučila na nastavi, u obrazovnom sustavu, ali i sama. Najviše, kaže, na fakultetu iz kolegija Hrvatska pravna povijest.
– Nitko iz uže obitelji nije mi branitelj, ali imam nekoliko članova daljnje rodbine koji su poginuli u ratu – zašto nije iz prve ruke imala priliku saznati o Domovinskom ratu objašnjava nam Irena, danas i sama majka malog dječaka. Što se statusa branitelja tiče, naša nam sugovornica kaže kako smatra da ih se danas dovoljno cijeni,
“barem što se tiče povlastica za njih i njihove obitelji”. Politiku prati redovito. – Točnije, onoliko koliko mislim da je potrebno. Kao studentica moram biti u tijeku s aktualnim događanjima u politici kako bih mogla uspješno rješavati ispite. Izlazim na izbore i smatram da bi biračko pravo trebalo postati i biračka obveza – odrješita je Irena, koja misli i da nacionalna nesnošljivost ne bi trebala postojati, ali i da je danas ima sve manje.
– S obzirom na to da je danas sve više visokoobrazovanih mladih ljudi, odnos Hrvata i Srba sve je bolji. Naravno da još uvijek ima pogrdnih naziva, predbacivanja, vrijeđanja, ali samo zato što se o povijesti jako malo zna, a i u školama se jako malo uči o tome – kaže nam Irena. IVAN ĆALETA-CAR Šibenik
U mojoj je obitelji taj dan dvostruko slavlje, moj rođendan i Dan pobjede
Da mladima danas nije bitna nacionalnost za prijateljstva, druženje i izlaske, ali i da će odnosi Hrvata i Srba još neko vrijeme biti osjetljiva tema, kao i tema na kojoj se skupljaju politički poeni, uvjeren je Ivan Ćaleta-Car, programer iz Šibenika, koji se rodio – 5. kolovoza. U skloništu šibenske bolnice carskim je rezom na svijet stigao Ivan na sam dan Oluje, pa je peti dan kolovoza u njegovoj obitelji već 25 godina razlog za dvostruku feštu. O samoj operaciji Ivan, ističe, misli da zna dosta, pogotovo o događajima koji se tiču šibenskog područja i Knina. – Oluja je vrlo važna za Domovinski rat i to je jedna od najpoznatijih vojnih akcija Hrvatske vojske te se njezin tijek koristi za edukaciju budućih vojnih časnika čak i na nekim vojnim učilištima – govori nam Ivan, koji je o operaciji učio i u školi, a i od članova obitelji. Neki od njih bili su na prvim crtama, a otac je imao radnu obvezu.– Branitelje ne smijemo zaboraviti, kao ni njihov doprinos hrvatskoj slobodi, a često ih se proziva zbog povlaštenog statusa u društvu i mirovina zbog nekolicine koja te beneficije nije zaslužila i besramno ih iskorištava – govori nam sugovornik, koji politiku prati te redovito izlazi na izbore.– Po mom iskustvu, mladi ne prate politiku i nije im bitna. To je greška, ali i to se polako mijenja – kaže nam Ivan Ćaleta-Car. MAGDALENA PETROVIĆ
Sisak
Moj je tata bio u Oluji, mama se sa mnom u naručju skrivala u podrumu
Siščanka Magdalena Petrović imala je tek četiri mjeseca kad je počela akcija Oluja, u kojoj je sudjelovao i njezin otac. Ekonomistica je zaposlena u Upravnom odjelu za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje Sisačko-moslavačke županije
– Moj je otac i u vrijeme mog rođenja bio u ratu, a za Oluje se je moja majka sa mnom u naručju skrivala u podrumu i molila Boga da se tata vrati kući. Većina moje generacije ne zna dovoljno, a poneki i ništa o samoj operaciji Oluja. Možda zato što ih ne zanima jer im ne znači ništa osim još jednog državnog blagdana ili zato što nisu imali od koga čuti pravu istinu i stvarnost – kazuje nam Magdalena, zaposlena majka šestogodišnje djevojčice koja sa suprugom čeka i drugo dijete, koje će se roditi u rujnu. – Smatram da bi mediji trebali prenositi više informacija o toj akciji i općenito o Domovinskom ratu kako se istina ne bi zaboravila te kako bi javnost, a ponajviše mladi, znala zašto, zbog čega i kako je nastala Hrvatska koju danas poznajemo. Mlade treba više informirati o svemu kako bi znali tko je zaslužan da mi Hrvati danas imamo svoju državu. Naši su se roditelji borili za nas i našu budućnost – ističe Magdalena, koja dodaje kako je o samoj borbi Hrvatske za slobodu ona počela doznavati u školi, ali kako je odrastala, tako joj je otac pričao o tome i akciji Oluja. Otac joj je od 1990. do 1993. bio u sastavu Gromova, zatim je nakon toga do 1995. godine bio u 57. brigadi HV-a. – Danas, nakon 25 godina, za mog oca Domovinski rat i dalje je bolna tema. Izgubio je puno svojih prijatelja i dio mladosti. Svaki put kad je tema Domovinski rat, on s teškim sjećanjima govori o tome. Tek kad je on smatrao da sam dovoljno odrasla da bih mogla razumjeti što je to rat, tek tada mi je pričao svoj doživljaj rata, kako mu je bilo, što je proživio te kako je to utjecalo na njega i naš život. Moj je otac hrvatski branitelj, ponosan je na to bez obzira na posljedice koje ga prate i danas. Rekao je da, ako bi trebalo ponovno ići u rat, išao bi i borio se za nas opet – napominje Magdalena. Zato što joj je otac sudjelovao u ratu, ona nešto više zna i o Oluji, vojnoj operaciji u kojoj je Hrvatska vojska oslobodila velik dio područja Hrvatske. No, smatra da u školama taj dio hrvatske povijesti nije dovoljno pokriven.
– U školi smo učili o Domovinskom ratu, ali to nije bilo dovoljno. Gradivo bi trebalo proširiti kako bi današnja djeca znala našu prošlost i kako je nastala Hrvatska. Djecu bi trebalo više zainteresirati poučnim pričama i ponekom predstavom ili radionicom u školi – smatra Siščanka. Primijetila je da su mladi danas dosta apolitični, da ih ne zanimaju ni izbori ni politika, ali kod nje je baš suprotno. – Pratim politiku i vrlo sam aktivna. Predsjednica sam ogranka HDZ-a u Novom Selu Palanječkom, malome mjestu pokraj Siska. Zalažem se za svoje mjesto koliko mogu. Na izbore izlazim svaki put. Ljudi se često žale da im nije dobro, da ne valja vlast, a onda ne izađu na izbore. Smatraju da svojim glasom ne mogu ništa mijenjati, ali su u krivu – uvjerena je ova 25-godišnjakinja.