Zemlja koja zna samo za krize ulazi u novu
Dug vlade među najvećima je u svijetu i više ga ne može plaćati, a nezaposlenih je 35%
Libanon je desetljećima bio suočen dugotrajnim i teškim krizama. Zemlja je trpjela razorni 15-godišnji građanski rat (1975. – 1990.) i često je bila u unakrsnoj vatri regionalnih sukoba. U listopadu prošle godine u najmanje 70 gradova širom zemlje Libanonci su prosvjedovali protiv korupcije u vladi, mjera štednje i nedostatka osnovne infrastrukture – voda iz slavine nije sigurna za piće, a prekidi struje svakodnevno su se događali. Protesti, koji su bili žestoko nesektaški, paralizirali su zemlju i doveli do ostavke Saada Haririja na mjestu premijera u siječnju.
Cijena hrane porasla 80%
Međutim, malo se toga promijenilo od njegove ostavke; i dalje su česti nestanci struje, a ekonomska je kriza produbljena porastom cijena hrane od čak 80%, dok je omjer dolara i libanonske funte porastao više od 200%. Libanon trpi ekonomsku krizu koja je uništila zemlju, nagnala tisuće ljudi u inozemstvo te pokrenula široke prosvjede protiv onoga što se smatra korumpiranim i nesposobnim političkim sustavom. Gotovo polovica stanovništva u zemlji živi ispod granice siromaštva, a 35% je bez posla, prema službenim statistikama. U ožujku ove godine Libanon je, prvi put u svojoj povijesti, priopćio da ne može plaćati svoje dugove. Državni dug iznosi 92 milijarde dolara (gotovo 170% BDP-a) i jedan je od najvećih na svijetu. U međuvremenu, u svibnju je zemlja pokrenula pregovore s Međunarodnim monetarnim fondom, čiji je cilj osiguranje vitalne pomoći, pod planom spašavanja gospodarstva koji je usvojila vlada. Ali razgovori su od tada zastali zbog pritisaka SAD-a i Izraela da ne financiraju Libanon, zbog dominacije libanonskog Hezbollaha, koji Izrael i SAD smatraju terorističkom organizacijom.
Zasigurno da će smrtonosna eksplozija, koja je u utorak odjeknula u luci u Bejrutu, koja se dogodila usred pandemije koronavirusa i gospodarskog sloma, biti nesreća koja će baciti osiromašenu naciju ponovno na koljena. Libanon je opet na prekretnici te je ušao u opasnu fazu koja bi ponovno mogla dovesti do građanskog rata, odnosno sektaških i vjerskih sukoba.
Korupcija, nepotizam, nerazvijenost, siromaštvo i visok vanjski dug, razlozi su za zabrinutost u svakoj zemlji, pa i za prosvjede. Libanon je duboko podijeljena zemlja između šijita, sunita i kršćana te malobrojnih elita i siromašnog naroda. Zbog toga su Libanonci izašli na ulice većih gradova iskazujući nezadovoljstvo te tražeći odlazak cjelokupne političke elite koja zemljom vlada još od 1975., kada je počeo 15-godišnji građanski rat. Međutim, Libanon danas, s novom vladom, pod kontrolom je ulice, a lokalni šerifi sprečavaju bilo kakvo političko rješenje.
Novi rat bio bi još krvaviji
Danas nitko ne govori o reformi i napretku zemlje. Revolucija koju je narod pokrenuo, kao do sada u svim scenarijima Arapskog proljeća, otele su svjetske i regionalne sile. Tako je danas Libanon ponovno postao poprište sukoba između SAD-a, Irana, Saudijske Arabije i Izraela. Revolucija za bolji život danas se jednim dijelom pretvorila kampanju protiv Irana i Hezbollaha, što bi moglo odvesti do dodatnog zaoštravanja situacije. Naime, jedan dio prosvjednika više ne mari za bolji život, već traži razoružanje libanonskog Hezbollaha, kao što to već dulje vrijeme traže SAD, Izrael i Saudijska Arabija. Za Libanon je opasno to što svaka kuća ima oružje i gotovo sve političke stranke i lideri imaju svoje paravojne formacije. Dovoljna je iskra da zapali zemlju. Međutim, Libanonci najviše strahuju da će, dođe li do rata, on biti mnogo krvaviji od onog u 1970-ima, da će to biti pravi bratoubilački sukob. Kršćani su podijeljeni između libanonskog predsjednika Michela Aouna, koji je u savezu s Hezbollahom, i lidera stranke Libanonske snage Samira Jaja. Isto vrijedi i za Druze i muslimanske sunite.
Država je podijeljena između šijita, sunita i kršćana te malobrojnih elita i siromašnog naroda