U Zagreb prvi put stiže i najstarija hrvatska zastava
Povjesničar Dinko Šokčević apsolutno je u pravu kada, uvodeći nas u novi projekt Galerije Klovićevi dvori, kaže: “Malo je naroda u Europi čija je povijesna sudbina toliko isprepletena kao sudbina Hrvata i Mađara.” Ugarski je kralj Ladislav Sveti utemeljenjem zagrebačke biskupije udario temelje razvoju današnjeg glavnoga grada Hrvatske. Njegov je nasljednik Koloman 1102. okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije u Biogradu na Moru te je od toga povijesnog trenutka počela postojati ugarsko-hrvatska državna zajednica koja se opstankom do 1918. pokazala najduljim državnim suživotom u Europi.
Najdulji državni suživot u Europi
Sve navedeno i više je nego dovoljan povod najopsežnijoj i najizdašnijoj izložbi Klovićevih dvora ove godine “Ars et virtus Hrvatska – Mađarska. 800 godina zajedničke kulturne baštine” zakazanoj za 24. rujna. Pružit će uvid u dodire na području kulture i likovnih umjetnosti obiju država te prikazati umjetnine iz baštine mađarsko-hrvatskih veza u kronološkome rasponu od srednjega vijeka do 1918. godine.
Bit će postavljena na cijelom drugom katu galerije, vrijedna djela iz hrvatskih muzeja već pristižu, mnogo je tu zlatarskih predmeta i iz riznice zagrebačke katedrale. Brojne posudbe uz jake mjere osiguranja stižu i iz Mađarskog nacionalnog muzeja i drugih mađarskih institucija pa tako po prvi put u Hrvatsku iz Budimpešte dolazi “Dubravka”, čuvena slika Vlahe Bukovca, te do sada neizlagana najstarija hrvatska zastava iz sredine 17. st. s latinskim natpisom Croatiae te šahiranim grbom Hrvatske Kraljevine koja će za ovu priliku prvi put biti posuđena iz privatne zaklade obitelji Esterházy u Austriji.
– Ideja za ovu izložbu potaknuta je izložbom “Zagreb – Beč oko 1900.” u kojoj smo lokalnom selekcijom eksponata kontekstualizirali hrvatsku umjetnost oko 1900. u globalnom kontekstu. Na taj način željeli smo naći i daljnje veze koje nas, osim geografski, i kulturno i umjetnički povezuju s gradovima u našem okruženju i tu se logično nametnula Budimpešta kao druga austrougarska prijestolnica – govori povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, uz Marinu Bagarić iz MUO i povjesničara umjetnosti Dragana Damjanovića autorica izložbe, pa nastavlja:
– Kolegica Bagarić i ja radile smo i na prethodnoj izložbi i krenule smo od polazišta da obradimo opet isto razdoblje, ali nametnuo se puno širi povijesni period, od 12. stoljeća, praktički od Pacte convente. Otvorile su se razne teme u kojima su se hrvatska i mađarska umjetnost ispreplele na najljepši mogući način pa smo krenuli od osnutka Zagrebačke nadbiskupije u srednjem vijeku, preko naših umjetnika koji su radili na dvoru Matijaša Korvina u renesansi – bili su to umjetnici iz Hrvatskog primorja i Dalmacije od kojih je najpoznatiji Ivan Duknović, dok će na dvoru Ludovika II. između 1523. i 1526. iluminirati Julije Klović. Slijedi barok u kojem se širi kult ugarskih svetaca pa mnoge naše crkve, oltarne pale i kipovi bivaju posvećeni ugarskim svecima Ladislavu, Emeriku ili Margareti. Tu je i krasna tema o ugarskom plemstvu u Hrvatskoj i hrvatskom u Mađarskoj, koje je imalo posjede u obje zemlje, i tome koliko su u biti sudjelovali u europeizaciji obje umjetnosti, a mnogi od njih imali su i dvojni identitet poput Zrinskih.
U kontekstu Zrinskih valja spomenuti razdoblje od 15. do 17. st. kada će veliku ulogu u borbi protiv Osmanskog Carstva imati upravo Hrvati. Jedno od dvanaest hrvatskih plemena čija se imena spominju uz Pactu conventu 1102. godine bribirski su knezovi Šubići. Njihov je kasniji uspon vezan uz posjed Zrin na padinama Zrinske gore, uz lijevu obalu rijeke Une, po kojem će obitelj promijeniti ime u Zrinski. Uloga Zrina kao utvrde u obrani od Osmanlija obilježila je i sudbinu obitelji iz koje potječu slavni junaci u višestoljetnim ratovanjima s Osmanlijama, od Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog do Nikole VII. Zrinskog. Osim ratnih pothvata i junaštva, obitelj se isticala i skupljanjem umjetničkih djela i knjiga, a njezini članovi kao književnici i pjesnici. Zrinski pripadaju, kako je već više puta istaknuto, a navodi to i Šokčević, i hrvatskoj i mađarskoj kulturi. Poseban eksponat vezan uz njih koji ćemo vidjeti i na ovoj zagrebačkoj izložbi
’Milenijska izložba 1896. u Budimpešti jako je važna jer na njoj su se hrvatski umjetnici prvi put predstavili u zasebnom paviljonu’, kaže autorica izložbe