Protuđer: Vodio sam satniju karataša i strijelaca
Hrvatska sportaša i sportašice
42 trenutačno su na platnom popisu MORH-a kao ugovorni pričuvnici HV-a
U vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja, u postrojbama Hrvatske vojske, nije bilo sportaša međunarodnog ranga jer njihova je zadaća bila baviti se sportom i svojim medaljama svijetom širiti glas o Domovinskom ratu. A u njemu su, u vrlo značajnim ulogama i s nemalim vojnim uspjesima, sudjelovala i dvojica bivših džudaša zagrebačke Mladosti - Josip Lucić, na početku rata zapovjednik MUP-ove jedinice za posebne namjene, a nakon rata načelnik Glavnog stožera HV te Mladen Markač, zapovjednik Antiterorističke jedinice Lučko. Njihova doprinosa Domovinskom ratu prisjetili smo se u društvu njihovog bivšeg klupskog kolege Nevena Šavore, diplomiranog kineziologa koji danas obnaša dužnost ravnatelja Odjela za istraživanje i unapređenje razvojnih programa HOO-a.
Izgubio zbog sirene s bojišta
– Mi džudaši bili smo i još uvijek smo jako ponosni na njih dvojicu. I dok je Markač u policiji bio od 1981. godine gdje je radio kao instruktor borilačkih vještina, Lucić je tada radio na katedri za džudo na Kineziološkom fakultetu i sve je iznenadio što je iz komfora sveučilišnog profesora otišao na ratište. Istovremeno, na KIF-u je formirana dobrovoljačka jedinica za posebne namjene MUP-a kasnije nazvana MIG. Nju su osnovali profesori Branimir Kuleš (džudo) i Josip Marić (hrvanje) i bila je to jedina vojna postrojba studenata na Sveučilištu u Zagrebu. Njoj se priključio i Šavora, ali nije s kolegama otišao u prvu akciju postrojbe, na Velebit, već se morao javiti na Pantovčak.
– Sjećam se da sam u to vrijeme držao straže na faksu, ali i da sam za jednu autokuću dovozio nove automobile iz Njemačke što mi je u to vrijeme bio vrlo unosan posao. Jednog dana, baš kada sam nešto gledao na faksu, pojavili su se ljudi iz Ureda predsjednika Republike koji su tražili nekoga za instruktora borilačkih vještina u odjelu zaštite predsjednika. Kada sam već i zaboravio na tu ponudu, negdje u studenom 1992. dobio sam telefonski poziv da dođem gore i da se javim za posao pa tu više nije bilo nazad. Nakon šest mjeseci provjere, dobio sam ju istipkanu na devet stranica, no posao instruktora nisam preuzeo jer su tada krenuli predsjednički izbori pa parlamentarni izbori, a predsjednik Tuđman bio je vrlo angažiran i zauzet. U ljeto 1993. postao sam načelnik operativno-nastavnih poslova, što znači da nisam bio predsjednikova osobna zaštita, ali sam sudjelovao u pripremi osiguranja predsjednikovih izlazaka na teren.
A jedna od takvih prigoda bila je odlazak u bombardirani Karlovac.
– Uzalud smo Predsjedniku preporučili da tamo ne ide, jer Karlovac gori, no on je uvijek htio biti s ugroženim narodom, pa se zaputio u karlovačku bolnicu. Krenuli smo s tri puha ispred Predsjednikova vozila, a kretali smo se 150 kilometara na sat da nas neprijatelji ne mogu pogoditi, a počeli su nas gađati negdje kod Jaske. U prethodnici Tuđmanu Šavora je bio i na dan podizanja hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi. – Znam da smo džipove parkirali pred Kninom i da smo u grad ušli pješice jer se još pucalo po gradu. A na samu tvrđavu smjeli smo samo mi iz predsjednikova osiguranja, vojska, neki vodeći političari i nekolicina sportaša. Kao džudaš visoke državne razine, Šavora je imao jedan veliki sportski peh.
– Bio sam doprvak bivše SFRJ i osvajač seniorske bronce, a tada sam nesretno izgubio u polufinalu od Crnogorca Bećanovića koji će te iste godine postati doprvak Europe, a godinu poslije i svjetski prvak. A izgubio sam jer sam deset sekundi prije kraja čuo sirenu sa susjednog borilišta i stao misleći da je to kraj moje borbe u kojoj sam vodio na wazari. Slučajan susret s generalom Lucićem bio je raskršće koje ga je odvelo na današnji put.
– Prihvatio sam Lucovu ponudu da 1997. organiziram vojni SP u džudu u Dubrovniku nakon čega sam obnašao dužnost pročelnika za individualne sportove na Svjetskim vojnim igrama u Zagrebu 1999. Te godine sam postao i predsjednik Hrvatskog džudo saveza, a 2000. sam prešao u HOO gdje sam i danas.
Olimpijci u vojsci
A tu je, s generalom Lucićem, koji je tada bio načelnik Glavnog stožera, pokrenuo vrijednu inicijativu zapošljavanja sportaša iz olimpijskih sportova u vojsci. – Predsjednik HOO-a Mateša i Lucić za to su dobili političku potporu, pa sam se trudio da ne uništim tu dobru ideju te smo stoga krenuli skromno, s 20-tak sportaša. Danas ih, u svojstvu ugovornim pričuvnika HV-a, imamo 42. Kada bi nam se u zapošljavanju sportaša još pridružili i policija, carina i vatrogasci, onda bismo dostigli Slovence koji imaju 120 zaposlenih trenera i sportaša u takvim službama.
Za razliku od velike većine poznatih zagrebačkih sportaša koji su se, početkom Domovinskog rata, prijavili u Sportsku četu u kojoj su, ne odlazeći u borbena djelovanja, čekali što će biti s Hrvatskom, Zdenko Protuđer otišao je izravno na ratište. Tadašnji trener Karate kluba Croatia, inače četverostruki prvak SFRJ, formirao je izvidničko-diverzantsku satniju i krenuo u obranu Lijepe Naše.
Protuđer je danas direktor tvrtke Jadera Kožino i o svom ratnom putu priča ovako: - Imali smo četiri voda, tri su činili karataši, a jedan strijelci. Od karataša su sa mnom krenuli Romić, Šimunec, Glavinović, Horvat, Adžamić, Lemaić, Blagojević, Cvjetko, Papić, Milašin, Makovac... te strijelci Strukić, Velček, Vrančić, Pilipović... S nama su bili i fullcontactaš Miro Grbavac i Franjo Božić, prvi Hrvat koji je u Brazilu vozio Camel Trophy. Protuđer i njegovi borci na ratište nisu otišli tjelesno nespremni:
- Sjećam se da smo za vrijeme obuke bili smješteni u Planinarskom domu Glavica, da smo gađanje vježbali u Vrapčaku, a kondicijske pripreme nam je vodio prof. dr. Dragan Milanović, nositelj katedre za Teoriju treninga na zagrebačkom KIF-u. Naša satnija uglavnom je obavljala izviđačke poslove, no imali smo i borbenih djelovanja.