Novi zakon elektroničke medije tretira kao da raspačavaju najteže droge

Odredbama, kako su napisane, nije cilj zaštita ničijih prava nego držanje medija na kratkoj uzici

Bude li se novi Zakon o elektroničkim medijima primjenjivao doslovno i temeljito, nijedan ekonomični nakladnik neće se baviti tim poslom i neće objavljivati elektroničke publikacije. Jer tim se zakonom elektronički mediji doslovno onemogućavaju u radu

Za desetak dana na sjednici Vlade naći će se nacrt prijedloga Zakona o elektroničkim medijima. To je zakon koji se najavljuje već godinama, a pobuđuje veliko zanimanje javnosti i medija. Ništa čudno. Život nam se, pogotovo posljednjih mjeseci, pretvorio u elektronički rašomon. Postali smo potpuno ovisni o hibridnom, elektroničkom načinu života. Stoga je važnost elektroničkih medija u današnjem društvu neizmjerna. Kako je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek više puta najavljivala, novi će zakon, prihvati li ga saborska većina, a ona će ga prihvatiti jer prihvaća sve što joj Vlada servira, povećati odgovornost urednika i za čitateljske komentare ispod novinarskih tekstova. Na zahtjev urednika malo sam pogledao nova zakonska rješenja o tom pitanju i začudio se. Jer u nevjerojatno opširnom i minucioznom tekstu nacrta prijedloga Zakona o elektroničkim medijima odgovornost urednika za sporne i često kontroverzne komentare potpuno je zamućena. Zamagljena. Doduše, ondje stoji je da je pružatelj elektroničke publikacije odgovoran za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji, uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici. Pa ti sada vidi. Ali ono što me iznenadilo jest činjenica da se novi zakon prema elektroničkim medijima ponaša doista krajnje neprijateljski. Kao da su elektronički mediji najcrnja djelatnost kojom se ljudski rod bavi. I kao da tu nije riječ o informiranju, obrazovanju i zabavljanju javnosti, nego o zakonu o masovnom raspačavanju najtežih droga. Bude li se Zakon o elektroničkim medijima primjenjivao doslovno i temeljito, nijedan ekonomični nakladnik neće se baviti tim poslom i neće objavljivati elektroničke publikacije. Jer ovo nije Zakon o elektroničkim medijima nego, karikirano rečeno, Obznana kojom se elektronički mediji onemogućavaju u radu. Naravno, budemo li se novog zakona držali kao pijan plota. A ako ćemo se, poštujući vlastitu guslarsko-janjičarsku tradiciju, snalaziti u oceanu zakonskih prestrogih odredbi i Zakon primjenjivati “po babi i stričevima”, selektivno i politički pragmatično, onda ima nade da će elektronički mediji preživjeti i hrvatski zakonodavni medijski tsunami. Zašto ovo tvrdim? Pa pročitajte što se sve ovim zakonom zabranjuje i kažnjava! Popis nema kraja. I ne znam tko to može kontrolirati. Agencija za elektroničke medije ne bi bila dovoljna jer morala bi imati na stotine zaposlenika koji bi provjeravali što se sve emitira u elektroničkoj hrvatskoj medijskoj orbiti. Pa tko se uopće može snaći u tom represivnom kupusu zakonskih odredbi za čije nepoštovanje se pravna osoba može kazniti drakonskim kaznama u iznosu od 100.000 pa do milijun kuna!? A odgovorna osoba (urednik valjda) kaznama od 10.000 pa do 50.000 kuna. Gdje naći milijun svježih kuna u hrvatskom medijskom nakladništvu? Gdje uopće namaknuti milijun kuna u hrvatskom gospodarstvu koje je koronska pandemija dodatno skršila? Možda se ovakva zakonska regulativa po pitanju elektroničkih medija može provoditi u europskim zemljama koje imaju dugu demokratsku tradiciju i ekonomski su puno bogatije od Hrvatske. Ali kod nas, realno, to je potpuna znanstvena fantastika. Umjesto da se zakon relaksira i u njega stave jednostavne odredbe koje je relativno lako provesti i kontrolirati, on obuhvaća sve i svašta, dopuštam, pod utjecajem zakonodavstva Europske unije koje se već u nizu ranijih primjera pokazalo kao birokratski preagresivno i neprovedivo.

Sve države članice EU nisu iste. Na njih se ne mogu nekakvim zakonskim činovničkim automatizmom primjenjivati ista pravila. Ne mora Bruxelles doista određivati koliko puta čovjek smije udahnuti u jednoj minuti. Neke stvari moraju ostati izvan zatupljujućeg zakonodavstva i unificiranja, jer u protivnom zakonodavstvo postaje svrha samome sebi. A to nikako nije dobro. Naravno, o nacrtu prijedloga Zakona o elektroničkim medijima provedeno je javno savjetovanje. Ali kao da nije. Jer ništa se u njemu nakon savjetovanja, očito, neće promijeniti. Neće se promijeniti represivni duh novog Zakona koji sve želi kontrolirati i sve regulirati. Naravno, nisam za anarhiju. Za zaštitu sam maloljetnika, potrošača, manjina, bolesnih... No mislim da novi zakon neće zaštititi njihova prava i slobode jer je preinvazivan, pretvoren u pravu džunglu odredbi čiji cilj nije obogaćivanje medijskog sadržaja, nego njegovo držanje na kratkoj uzici. To ne vodi u daljnju demokratizaciju, nego u cenzuru i frustracije. A frustrirano društvo ima samo jedan smjer. Smjer koji vodi u nasilje.