1 Otac (2020.)
Drama, Srbija, Hrvatska, Slovenija, 120 min. Režija: Srđan Golubović
Glumci: Goran Bogdan, Boris Isaković
Mali neiskvareni čovjek u borbi protiv velikog nemilosrdnog svijeta jedna je od tema koja će, čini se, uvijek biti aktualna. Upravo njome bavi se i Srđan Golubović u svome filmu “Otac” koji je svjetsku premijeru imao na Berlinaleu. Put do publike nastavlja na beogradskom FEST-u, zatim u Sarajevu, Puli, a ovaj tjedan moglo ga se gledati na online izdanju Zagreb Film Festivala (ZFF). Točnije, može se (a svakako i treba) gledati još danas do 23 sata na mrežnim stranicama ZFF-a.
Prije nego što se gledatelji upoznaju s ocem Nikolom, upoznaju se s majkom Biljanom. I to tako da Biljana sa svoje dvoje djece i bocom benzina u ruci dolazi u dvorište tvrtke u kojoj je radio njezin muž moleći, kumeći, opominjući i prijeteći, sve u jednom, da će zapaliti i sebe i djecu ako njezinu suprugu ne isplate plaće i otpremninu. Scena koja je potresna sama po sebi vrhunac doživljava kada Biljana obistini svoje prijetnje. Bio je to tek početak svega potresnog što će kasnije, iako na znatno implicitniji način, uslijediti. Biljana biva smještena u bolnicu, a Nikoli oduzimaju djecu jer im ne može pružiti bezbrižno djetinjstvo (jedan od razloga je i taj što nemaju laptop). Ne preostaje mu ništa drugo nego zaputiti se ministru na vrata kako bi mu osobno predao žalbu na takvu odluku. Tada, kroz pravi pješački film ceste započinje i prava borba – ona protiv beskrupulozne birokracije.
Film obično zrcali stvarnost u kojoj nastaje, a u „Ocu“upravo taj prikaz stvarnosti otvara cijeli dijapazon emocija: od ljutnje, tuge, straha do empatije i ganuća. Sve se te emocije proživljavaju zajedno s Nikolom na njegovu 300 kilometara dugom pješačkom pohodu do Beograda ponajviše zahvaljujući načinu na koji je Goran Bogdan utjelovio Nikolin lik. Iako ne izgovara puno toga tijekom filma, svojim kretnjama, pogledima i svim drugim neverbalnim oblicima kazivanja govori više nego što bi ijedna riječ rekla. Gledatelji tako, zahvaljujući Bogdanovoj glumi, koja mu je donijela i nominaciju za europskog Oscara, imaju priliku potpuno se uvući u Nikolin mikrosvijet koji je obojen nijansama dobrote, neiskvarenosti, ali i nepripadanja, donkihotizma te bespomoćnosti pred bezosjećajnom većinom.
Iako je to hodanje u šutnji trajalo malo dulje te je kao takvo na trenutke umanjilo naboj svih osjećaja zbog Nikolina pothvata, navijanje za sretan filmski kraj se euforično javlja kada Nikola dođe pred Ministarstvo. Iako okaljana licemjernošću zamjenika ministra (scena u kojoj odlučuje pomoći Nikoli, ali se nakon toga s njim slika za Twitter – jer, što danas nije na društvenim mrežama, nije se ni dogodilo!), epizoda ispred Ministarstva donosi tračak nade. Međutim, umjesto sretnog završetka, dobiva se još jedan (balkanski) Sizif čiji će šutljivi krici još dugo odzvanjati u glavama svih koji ih poslušaju i pogledaju.