Viktor Bušljeta bio je veliki tenor čija je smrt jedva popraćena

Rođen u Rijeci 1932., najprije je postao član tamošnjeg opernog zbora, a onda i solist Opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. I to kakav solist. Bogomdan. Prvorazredan. Dovoljno je reći da je u svojoj bogatoj karijeri pjevao uloge kao što su

Proteklih tjedana hrvatski su mediji zapljusnuti odlascima kulturnih velikana. Ostali smo tako bez prvorazredne i omiljene glumice Vere Zime, koja je briljirala i glumom i pjevanjem i kao sasvim mlada umjetnica u predstavi Ivana Kušana “Čaruga” Teatra u gostima, zatim bez znamenitog novinara, urednika i književnika Mladena Kušeca, bez književnice Anđelke Martić, čiji je “Pirgo” senzibilizirao cijele generacije mališana, bez jednog od najboljih vokala hrvatske glazbe, nenadmašnog zabavljača i intuitivnog skladatelja Krunoslava Kiće Slabinca... Njihovi su odlasci uglavnom dostojanstveno i u znatnoj mjeri obilježeni i u novinama i na televizijama i na radijskom programu kako u Hrvatskoj tako i u regiji. Svatko tko iole prati javno dostupne informacije mogao je biti informiran o njihovoj smrti, djelu, reakcijama kolega i prijatelja, posljednjim ispraćajima... HRT je, kao javni servis, nekima u čast prikazao i reprize filmova, serija ili emisija u kojima su sudjelovali i koje su stvarali. I sve je to za pohvalu. I tako treba i biti u civiliziranom društvu koje vodi računa o svojim velikanima i važnim osobama, u društvu koje ima kriterije kvalitete i važnosti pa i na području kulture. Ali, ima tu i jedna pukotina. Nedavno sam na društvenim mrežama sasvim slučajno vidio da je negdje krajem listopada umro poznati i glasoviti hrvatski tenor Viktor Bušljeta. Rođen u Rijeci 1932. godine, najprije je postao član tamošnjeg opernog zbora, a onda i solist Opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. I to kakav solist. Bogomdan. Prvorazredan.

Dovoljno je reći da je u svojoj bogatoj karijeri pjevao uloge kao što su to Radames, Manrico, Riccardo, Vojvoda od Mantove, Turiddu, Pollione, Andrea Chenier, Rodolfo, Calaf... Nastupao je često i redovito i na zagrebačkoj i splitskoj opernoj sceni, na Splitskom ljetu, Dubrovačkim ljetnim igrama i u opernim kućama diljem Jugoslavije.

Jedno dulje razdoblje bio je upravo nezamjenjiv tenor u fahu koji je, što se opernoga svijeta tiče, itekako deficitaran. I stoga posebno cijenjen i njegovan. Pjevao je i u onoj čuvenoj zagrebačkoj “Normi” iz 1980. godine, koju su uz njega proslavile i Ljiljana Molnar Talajić i Dunja Vejzović, a sve pod dirigentskim vodstvom Mire Belamarića. Bio je jedan od najzaposlenijih Radamesa svog doba i jedan od pjevača koji je tu zahtjevnu ulogu najčešće pjevao u zagrebačkoj Operi. Nastupao je uspješno i na koncertima. Ponešto je od svega toga i snimio. Ako me sjećanje ne vara, kada je riječka Opera u prvoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća izvodila spektakularnu Puccinijevu operu “Turandot”, tada već vremešni Viktor Bušljeta (imao je više od šezdeset godina) uskočio je hrabro i herojski u ulogu Calafa jer je kolega tenor morao iznenada otkazati nastup, a na te je predstave publika hrlila i iz cijele Hrvatske i iz inozemstva. I bila je to odlična predstava, još jedan pothvat izuzetnog riječkog opernog umjetnika o čijem fizičkom odlasku šira javnost, na žalost, nije bila informirana.

Istina, matični HNK Ivana pl. Zajca na svojim je stranicama 2. studenoga objavio vijest o smrti jednog od najboljih hrvatskih tenora druge polovice 20. stoljeća.

Nekrolog je objavljen i u riječkom Novom listu baš kao i na portalima specijaliziranim za kulturu i umjetnost, a možda i još ponegdje. Ali, za umjetnika Bušljetina ranga to je doista premalo, čak i za otužne hrvatske medijske prilike koje polako gube bitku s društvenim mrežama, a gube i kriterije bez kojih medijske kulture ne može biti. Viktor Bušljeta bio je nacionalna operna veličina, tenor europske i svjetske kvalitete, jedan od onih čije se interpretacije i glasovne mogućnosti zauvijek pamte.

Da je rođen u nekoj većoj i osvještenijoj državi koja više skrbi za opernu umjetnost, tko zna gdje bi mu bio kraj. Isto tako, šteta je da umjetnik tog dometa nije nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. Ili da nije dobio najvišu državnu nagradu za životno djelo koja nosi ime Vladimira Nazora. Ali, tako je to u zemlji Hrvatskoj. Pa ni netom preminuli Krunoslav Kićo Slabinac nije dobio Porina za životno djelo. Ni med cvetjem ni pravice.

Šteta je da Bušljeta nije dobio najvišu državnu nagradu za životno djelo Vladimir Nazor. Pa ni Krunoslav Kićo Slabinac nije dobio Porina za životno djelo