Danilo Šerbedžija Živimo u muškom svijetu. Nek’ bude malo ženski, zar bi bilo nepravedno
Šerbedžijin film “Tereza37” upravo je osvojio Zlatni bicikl ZFF-a, a s čak 6 zlatnih Arena ovjenčan je ovog ljeta u Puli
“Tereza37”, scenaristički prvijenac glumice Lane Barić u režiji Danila Šerbedžije, definitivno je jedan od najvećih hrvatskih filmskih hitova ove godine. Na Pulskom filmskom festivalu pomeo je konkurenciju, osvojivši čak šest nagrada – uključujući i one za najbolji film, najbolju sporednu ulogu (Ivana Roščić) i scenarij, a jedna je Zlatna arena otišla u ruke i Šerbedžiji. Upravo je prikazan i na Zagreb film festivalu gdje je u nedjelju ovjenčan i nagradom publike Zlatni bicikl za najbolji film. No Šerbedžija, otkriva nam, živi po jednom savjetu koji je davnih dana Miroslav Krleža dao njegovom ocu Radi: “Nagrade su dobra stvar, ali odmah sljedeći dan ih treba zaboraviti.”
Od nagrada se ne živi
– Iskreno, nisam očekivao sve te nagrade. Da sam se nadao, jesam. Znam da smo napravili dobar film, međutim to je na kraju sve stvar žirija koji je, naravno, vrlo subjektivan. Sada je otišlo na moju stranu, ali moglo je i ne otići, jer u konkurenciji u Puli su bili i jedna “Mare” i “Mater” i još mnogo odličnih filmova. A nagrade meni znače najviše kao potvrda da si napravio dobar posao, da je tvoj trud nagrađen. Nekad nije lako, pogotovo kad dobiješ važne nagrade, ali ne treba živjeti na slavi. Ne dam da me to uljuljka, ne. Idem dalje raditi – govori nam Šerbedžija bez lažne skromnosti i preuveličavanja. Jer jako ga ljuti pritom i kada se o filmašima i filmskoj industriji govori kao o nekim besposličarima koji “žive na nečijoj grbači” ili, kako se voli reći, na “državnoj sisi”. Ljudi ne razumiju da baviti se filmom nije glamurozno zanimanje, već težak fizički rad te da film čine nevidljive profesije, stotine ljudi koje nikada ne vidimo i čija imena ne znamo.
– Država bez umjetnosti ne postoji. Država je dužna financijski podupirati umjetnost. Ne s figom u džepu pa da nazad traže knjige i filmove koji slave državno uređenje, nego umjetnik mora propitkivati i kritizirati stanje u državi, iz svojih osobnih patriotskih razloga. Ljudi kao da misle da mi na setu uživamo, da je film samo lijepi glumci i režiser s rukama u džepovima zavaljen na stolici. Baš bih volio vidjeti nekoga da izdrži cijeli set filma od recimo, trideset dana. To je kao vojska. Recimo, šminkerica na filmu, na snimanje koje počinje u sedam mora doći u tri ujutro, a zadnja odlazi. A tek rasvjetljivači, dečki koji slažu šine, nose kameru, voze kamione… I taj režiser neprestano trči po setu, a kad završi snimanje, posao ne staje, nema spavanja. Obično na snimanju svi smršave, ja eto jedino kad sam snimao u Makedoniji nisam smršavio jer se tamo predobro jede – smije se Šerbedžija.
Nije mu puno u životu pomoglo ni slavno prezime, iskreno će. Koliko mu je pomoglo, toliko mu je i neugodnosti donijelo, tako da je sada, misli, na pozitivnoj nuli. Znalo je tu biti prijetnji fizičkim nasiljem, nelagodnih telefonskih poziva, šikaniranja – pogotovo 90-ih godina. Sada se na sreću više s tim i ne susreće, a priznaje i da je umjetničko okruženje u kojem je odrastao sigurno utjecalo na njegov izbor zanimanja.
– Kao klinac stalno sam glumio, a moja sestra Lucija ne. Da bi na kraju ona postala glumica, a ja prvo završio filozofiju i grčki. Tek sam nakon toga otišao kod Rajka Grlića u Ohio studirati režiju. Zaista ne znam gdje se prelomilo između režije i glume, možda to i jest bio strah od uspoređivanja s ocem. Možda mi je trebalo i malo više godina da sazrem i shvatim