Mislimo previše, a osjećamo malo, upozorio nas je Charlie Chaplin
Genijalni film ‘Veliki diktator’ slavi 80 godina od premijere u osvit Drugoga svjetskog rata, na čije je užase vizionarski upozoravao
Potkraj 1940. svjetsku premijeru u New Yorku imao je slavni “Veliki diktator” Charlieja Chaplina, a u ožujku 1941. krenuo i u američku kinodistribuciju. U Europi će zbog ratnog stanja to biti nemoguće sve do 1945., a u mnogim zemljama zbog škakljive tematike i tek u 50-ima. Cenzura? Apsolutno, pa tko bi i pomislio da će film u kojem se komičar izravno ruga Hitleru i nacizmu 1941. biti njemački izbor za filmsku večer petkom?! Hitler je film zabranio u Njemačkoj i svim okupiranim zemljama.
Dakle, vodeći se američkim datumom početka distribucije, recimo da ta slavna parodija koja je na više načina izmijenila filmsku povijest, ima 80 godina pa je se tim povodom i prisjećamo.
Čudna zemlja Tomanija
Kao što je većini poznato, radnja “Velikog diktatora” odvija se u izmišljenoj Tomaniji. Rat je, a židovski brijač koji se borio za svoju domovinu i spasio život pukovniku Schultzu izgubio je pamćenje i 20 godina proveo u bolnici. Brijač se jednog dana iznenada budi zdrav i vraća se kući i na posao nemajući pojma da je vlast preuzeo diktator Adenoid Hynkel koji planira ratove i istrebljenje Židova. Brijač se počinje suprotstavljati Hynkelovim vojnicima koji teroriziraju geto, a pomaže što ga štiti stari prijatelj Schultz, koji je još uvijek pukovnik. Hynkelova vlast postaje sve nepodnošljivija. Brijač završi u logoru, ali slučajno biva zamijenjen s Hynkelom jer izgledaju identično, dok Hynkel završi u logoru jer je zamijenjen za brijača. Brijač na kraju drži pacifistički govor o miru i ljubavi pred svojim trupama.
U vrijeme nastanka tako hrabrog filma, Drugi svjetski rat bjesni Europom, Charlie Chaplin je jedna od najjačih hollywoodskih zvijezda, a u filmu se želio pozabaviti eskalirajućim nasiljem i represijom nad Židovima tijekom kasnih 1930-ih, čije su mu razmjere prenijeli njegovi europski prijatelji i umjetnici. Kada mu je k tome njegov prijatelj Alexander Korda svojedobno rekao da je primijetio da ga njegov skitnica podsjeća i fizički na Adolfa Hitlera te kada je Chaplin saznao da su se on i Hitler rodili iste godine (1889.) i da dijele dosta sličnosti po pitanju odrastanja u siromaštvu, odlučio je u filmu izrugati se tom tiraninu, njegovim stavovima i retorici. Većina Chaplinovih suradnika bila je uvjerena da ne postoji nijedna svjetska vlada koja će dopustiti da javnost film vidi. Chaplin je čak u jednom trenutku razmišljao da odustane od projekta dok se nije umiješao predsjednik Franklin D. Roosevelt tražeći od njega da nastavi pod bilo kojim okolnostima. S druge strane, Chaplin ni u najluđem scenariju, a kamoli u zbilji, nije sanjao da će rat poprimiti tako zvjerske razmjere pa je u tom smislu poslije i govorio da, da je znao u kakav horor će taj sukob prerasti, da ovaj film sigurno nikada ne bi ni snimio. Štoviše, poslije “Velikog diktatora” rijetko tko se usudio s prizvukom satire ili humora tematizirati tu bolnu temu, osim možda djelomice Roberta Benignija koji u filmu “Život je lijep” tragikomično dočarava užase nacističkih logora.
Chaplinu je “Veliki diktator”, njegov prvi zvučni film, donio pet nominacija za Oscara, on sam je uz Petera Sellersa i Lee Marvina postao jedini glumac u povijesti nominiran za Oscara u dvostrukoj ulozi, a na blagajnama to je bio najbolji od svih njegovih filmova.
Snimio je sjajnu komediju, ujedno i mračnu agitpropovsku dramu sa sablasno točnim uvidom u Hitlerovu psihologiju. Još je neobičnije to što Chaplin u tom liku nije uhvatio samo Hitlera, već profil svakog diktatora koji je slijedio nakon njega do današnjih dana. Dakle, ako želite vidjeti odraz despota 21. stoljeća, pronaći ćete ga u ovom filmu nastalom prije 80 godina.
Bez obzira na inovativnost i visoke kvalitete, parodija Hitlera 1941. izazvala je bijes mnogih, i to ne samo Hitlerovih pobornika. Što se tiče samog Hitlera, postoji priča da je on navodno iz znatiželje nabavio kopiju filma iz Portugala i dva puta je pogledao na privatnoj projekciji. Ne zna se kako je reagirao.
“Za mene je najsmješnija stvar na svijetu dobro ismijati varalicu“, napi
Hitler je potajno nabavio i dvaput pogledao film, a onda ga je zabranio u Njemačkoj i na okupiranom tlu
sao je poslije Chaplin u svojoj autobiografiji pa dodao: “A teško je pronaći varalicu većeg kalibra no što je to bio Hitler.”
Nakon premijere filma u New Yorku kritika ga je uglavnom ocijenila kao “uistinu vrhunsko ostvarenje, uistinu velikog umjetnika i, s jedne točke gledišta, možda najvažniji film koji je ikad snimljen.” U Njemačkoj on je prvi put prikazan nakon završetka Drugoga svjetskog rata i publika je navodno dobro reagirala, no američke vlasti odlučile su još pričekati s distribucijom u toj zemlji tako da je “Veliki diktator” na kinoplatna u Njemačkoj došao tek 1958. godine.
Chaplin dakle nije bio samo komičar koji je htio nasmijavati milijune. Politički lijevo orijentiran i vječno u potrazi za socijalnom pravdom, svojim humorom upozoravao je na političke nepravde i pokušavao utjecati na svijest publike. Ovaj film, međutim, kako je to okarakterizirao i Bruno Kragić, predstavlja i nov stupanj u Chaplinovu opusu – spojem slapsticka, parodičnosti, groteske i političke satire, s kritikom fašizma, manipulativne moći medija i prirode političke propagande, korespondira s djelima “Upoznaj Johna Doea” Franka Capre i “Sullivanovim putovanjima” Prestona Sturgesa te, poput njih, ne završava u otvorenom komičnom ili vedrom duhu, nego humanističkom deklamacijom, što upućuje na društvene i političke nepravilnosti koje samo djelo ne razrješava.
Otrovane ljudske duše
“Veliki diktator” spaja duhovitost, tragediju i ljudskost onako kako je to samo Chaplin mogao izvesti, s vrhuncem u govoru na kraju filma, u kojem, između, ostalog kaže: .
“Pohlepa je otrovala ljudske duše, svijet je ograđen u mržnji, kao guske u magli kročili smo u bijedu i krvoproliće. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u sebe. Strojevi koji daju obilje ostavili su nas željne. Znanje nas je učinilo ciničnima, a pamet tvrdima i neljubaznima. Mislimo previše i osjećamo premalo. Više od strojeva trebamo čovječnost. Više od pameti trebamo dobrotu i nježnost. Bez tih kvaliteta život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno... Diktatori oslobađaju sebe, ali porobljavaju ljude! Sada se borimo za ispunjenje tog obećanja, za oslobađanje svijeta, uklanjanje nacionalnih barijera, uklanjanje pohlepe, mržnje i nesnošljivosti. Borimo se za svijet razuma, svijet u kojem će znanost i napredak dovesti do sreće svih ljudi. Vojnici! U ime demokracije, ujedinimo se!”