Promjena neće doći bez nas, niti “pasti s neba”, ako se sami ne pokrenemo
Pogled kroz dvogled
Smisao Isusovih parabola nije da se nešto objasni, da se otkrije neka filozofska istina, neko skriveno, tajno znanje, dostupno samo izabranima već da se prodrma sve ustajale istine i pokrene ljude na djelovanje u korist većeg dobra
Blagdansko je vrijeme, kada kršćani širom svijeta slave uskrsnuće Isusa Krista. Prilika je to da se više posvetimo sebi i malo odmorimo od buke svijeta i bijesa malih ega, uvijek željnih kontrole i moći, koja nas svojim skakutanjem ne planiraju ostaviti na miru. Bijeg od tog žamora svakidašnjice je i prilika da se okrenemo istini, kako bismo ovaj svijet sagledali “odozgo”, odakle stvari uvijek izgledaju bar malo jednostavnije i jasnije.
A kada s te distance bacimo pogled na svijet shvatimo kako život uglavnom provodimo uludo trošeći vrijeme na silne rasprave i jalova objašnjavanja oko toga tko je i koliko u pravu, dok nam izmiče bit. A bit nije u tome da budemo u pravu, da pobijedi moja ili tvoja istina, jedna ili druga krajnost, već da stvorimo prostor između tih krajnosti i tako oslobodimo perspektivu u kojoj će te dvije krajnosti “pronaći svoje mjesto” i “doći do svoje istine”. Samo tako možemo stvoriti okvir u kojem će se istina “proslaviti”. A to ne možemo ako smo “zlopogleđe”, koje u svemu traže ono loše. Bit je u tome da se okrene perspektiva i u svakom zlu potražiti način da na površinu ispliva ono što je dobro. A to se ne može postići kritikom i objašnjavanjem, već kroz poziv i djelovanje, koji će ljude probuditi da potraže odgovore, umjesto da ih uspavljujemo malim istinama i izgovorima zašto nam je loše.
Jer, do istine se ne dolazi kroz potvrđivanje starih predrasuda, već samo kroz stalno propitivanje. Ako se držimo predrasuda, tada se ništa neće promijeniti, a mi ćemo se i dalje iscrpljivati u traženju krivaca za naše promašaje. Tada će nam i dalje ovaj svijet djelovati kao uzavreli kotao parcijalnih istina, kroz čija isparenja i trulež ne može doprijeti svjetlost istine. Zato je paradoks jedini način da se te parcijalne istine prodrmaju. Novine običavaju povodom Božića ispričati poneku prikladnu božićnu priču, dok, kao po pravilu, kao “uskrsnu priču” obično dobijemo sladunjavu basnu o zečevima i pilićima. Međutim, ako otvorimo Evanđelja i pogledamo Isusove propovijedi, vidjet ćemo kako u njima nema ničeg sladunjavog. Isus u svojim propovijedima ne priča bajke o nekom drugom svijetu, već poput groma protresa ustajale istine ovoga svijeta. Zbog toga on govori u parabolama, čime želi probuditi i pokrenuti one koji ga slušaju. No, njihova reakcija je zbunjenost i uznemirenost, čak bijes. Kada čitamo Evanđelja tamo nalazimo pravu oluju provokacija, nesporazuma i gomilanja upitnika nad glavom. Isusa
ne razumije obitelj, učenici su nepovjerljivi i u stalnoj dilemi tko je on, sljedbenici su šokirani njegovim porukama, svećenici njegovo učenje smatraju blasfemijom. Smisao Isusovih parabola nije da se nešto objasni, da se otkrije neka filozofska istina, neko skriveno, tajno znanje, dostupno samo izabranima, kao što su to vjerovali gnostici, već da se prodrma sve ustajale istine i pokrene ljude na djelovanje u korist većeg dobra. Kada Isus kaže kako je Kraljevstvo Božje već tu, smisao nije u tom otkrivenju, niti u pasivnom očekivanju čuda, već u pokretanju ljudi na djelovanje kako bi se promjena dogodila.
Promjena neće doći bez nas, niti “pasti s neba”, ako se sami ne pokrenemo. Kao što negdje kaže sv. Augustin, “Bog bez tebe neće, a ti bez Boga ne možeš”. Možemo do beskraja ponavljati iste postupke i očekivati drugi rezultat i tako uvećavati zbrku, a možemo se i pokrenuti s mjesta i pitati se kako sve to izgleda kada se pogleda “odozgo”? Kada se sami pokrenemo i pogledamo na svijet kroz prizmu dobra, tada stvari dobivaju drugu svrhu. Kada u svemu što radimo tražimo dobru nakanu, onda i sve dolazi u pravo vrijeme. Tada shvatimo kako nismo mi ti koji kontroliraju situaciju, već smo samo alat, sa svim svojim nesavršenostima i manama, ali koji može poslužiti za uvećanje dobra. Ako nam je dano da to vidimo, onda smo svjesni kako smo gori od ostalih, pa nije na nama ni da se naslađujemo tuđim neznanjem i da im objašnjavamo svijet. Kao i kod Isusovih parabola, istina nije u spoznaji, već u djelovanju u korist dobra, u primjerima koji će nam pomoći da se sami pokrenemo i promijenimo. Jer, ako smo mi tako progledali, onda nemamo vremena za osuđivanje drugih, već gledamo slijediti primjer, ali i da mi budemo primjer. Kao što je i sam rekao: “Ja sam put, istina i život.” Samo
• je na tom putu promjena moguća.