Osijek mora zadržati ljude
Velika je šansa za profiliranje Osijeka kao grada u kojem se može dobiti vrhunsko obrazovanje po vrlo konkurentnim uvjetima. Zašto ne bismo privukli studente iz cijelog svijeta, pita Denis Sušac, direktor uspješne tvrtke Mono
Dva je mandata zaredom Ivan Vrkić bio na čelu Osijeka, no posljednje dvije godine, zbog njegove bolesti i rehabilitacije, grad praktički vode dogradonačelnici Boris Piližota i Žana Gamoš. Ni jedno od njih neće nastaviti karijeru u gradskoj upravi. U bitku za čelno mjesto Osijeka upustit će se Goran Kušec, kao SDP-ova uzdanica, Ivan Radić iz HDZ-a, Vladimir Šišljagić u ime svoje Snage Slavonije i Baranje, nezavisni kandidat Berislav Mlinarević, uz kojeg stoji Domovinski pokret, te HNS-ov Vladimir Ham.
Tko god preuzeo vlast, suočit će se s problemom iseljavanja, za koji je grad na Dravi postao gotovo sinonim, kao i komaraca koji, ma koliko to nekome zvučalo banalno, itekako narušavaju kvalitetu života.
Osijek je, pak, i grad u kojemu rastu brojne uspješne IT tvrtke i iz male Slavonije posluju doslovce s cijelim svijetom. Jedna je takva i Mono. Posao su im softveri za medicinu, farmaciju, bankarstvo, nekretnine, ukupno 20 industrija, a izvoze više od 90 posto proizvedenog. Klijenti su im bolnice i banke u SAD-u, ali i najveće svjetske farmaceutske tvrtke.
– Osijek u kakvom bih želio živjeti nije pretjerano različit od Osijeka kakav je danas. Taj bi bolji Osijek i dalje bio grad po mjeri čovjeka, ali i grad u koji se ljudi doseljavaju umjesto da iz njega odlaze i u kojem je puno manje pesimizma i defetizma. Grad novih industrija, novih radnih mjesta i svih pratećih sadržaja. Mnogi se neće složiti, no ja i dalje mislim da je to moguće – započinje Denis Sušac, direktor tvrtke Mono, kojega smo upitali za njegovu viziju Osijeka, kao i još troje naših sugovornik iz različitih sfera društvenog života.
Iza poslovne priče tvrtke Mono stoje trojica entuzijasta, a započeli su na tavanu Denisove kuće. Proširili su se poslije sve do prizemlja te katnice. Pomislili su tada da su mirni deset godina, no napunili su je već za dvije godine. Pa su osvojili i susjednu zgradu... Paralelno, osvajali su i tržište. Rade od 2003., a od tada do danas, kaže Sušac, i Osijek se promijenio. Zagazimo li još malo dublje u povijest, razlike su, po njegovu mišljenju, još veće.
– U usporedbi s gradom kakav je bio prije 30 godina, Osijek je bitno drukčiji. Nekoć je bio vodeći industrijski grad u široj regiji, dok u njemu danas cvjeta većinom trgovina i ostaci nekadašnjih proizvodnih kapaciteta. Iako smo skloni idealiziranju prošlosti, treba se sjetiti da je tada počinjalo i dugo ratno razdoblje i velik pad gospodarstva. Koliko god se ljudima čini da im je danas život lošiji, ne vjerujem da bismo se željeli vratiti u to vrijeme – nastavlja on.
Tehnologija se posljednja tri desetljeća, nesumnjivo, snažno razvijala, a što je s kvalitetom života?
– Vrlo je teško reći je li kvaliteta života u međuvremenu rasla jer se radi o subjektivnom doživljaju. Život je postao brži i ovisan o tehnološkim pomagalima, uza sve prednosti i mane koje je to donijelo. Nama IT-jevcima ovo je vrijeme donijelo nove mogućnosti, dok je velik broj tradicionalnih industrija zapao u velike teškoće. Htjeli-ne htjeli, moramo se okrenuti budućnosti i pratiti napredak tehnologije, ili nas jednostavno sutra neće biti – upozorava Sušac.
Preduvjet za napredak je, navodi, bolji obrazovni sustav, od osnovne škole do fakulteta.
– Sveučilišni smo grad i kapaciteta ne bi smjelo manjkati, no još postoji velik jaz između potreba gospodarstva i onog što obrazovni sustav proizvodi. Nedostatak kvalificiranog kadra prijeti zaustavljanjem napretka razvoja IT-a, a situacija je slična i u drugim industrijskim granama. Razvojem tehnologije postalo je normalno da se školuje i radi na daljinu. Tu postoji velika šansa za profiliranjem Osijeka kao grada u kojem se može dobiti vrhunsko obrazovanje po vrlo konkurentnim uvjetima. Zašto ne bismo mogli privući studente iz cijelog svijeta, a ne samo nekolicinu iz uže regije? – pita on.
– Sve nas koči nedostatak vizije i sporost u provođenju promjena. Od gradonačelnika, kao i ostalih donositelja odluka na svim razinama očekujem hrabrost i odlučnost u provođenju tih promjena i što više komunikacije s realnim sektorom. Ni jedan segment društva ne bi trebao biti svrha sam sebi. Mnogo je dobrih poduzetničkih i ostalih ideja koje bi nas u kratkom roku mogle povući prema naprijed, neke od njih se polako realiziraju, ali trebamo brže i bolje. Samo da se ostavimo sitnog politikantstva i sveprisutnih podjela, već bismo napravili veliki korak prema naprijed – zaključuje Denis Sušac.
Tomislav Levak asistent je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment. Prije prelaska na sveučilište bio je dugogodišnji novinar, a pisao je za više velikih dnevnih listova.
– Emotivan sam tip – osobito prema svojem gradu – koji voli sanjariti i zamišljati idealno. Želim, tako, grad većinom kakav je sada, ali da u njemu ima mnogo više smijeha, pozitive, opuštenosti i ležernosti. Grad u kojemu će nezaposlenost biti na minimumu, u kojemu će se zaustaviti iseljavanje i hitno stopirati nakaradna tzv. krezuba gradnja koja uništava njegov izgled. I želim da se Osijek snažno razvije u turističkom smislu. Siguran sam da bi veći broj turista i posjetitelja izvan Slavonije i Baranje donio niz pozitivnih rezultata, ponajprije gospodarski napredak, drukčiju energiju i živost te bolje poštivanje različitosti – iznosi Levak.
– Osijeku je najpotrebnije da ga vode ljudi koji ga zbilja vole, a ne oni koji ga žele samo iskoristiti. Zatim, potrebni su mu optimizam i pozitivna energija, a osobito da ga se u javnosti prestane spominjati u prevladavajuće negativnom kontekstu, kao “slijepo crijevo” ili grad iz kojega se masovno odlazi. To Osijeku i Osječanima jako šteti. I treće: potrebna je ozbiljna strategija razvoja grada u različitim područjima koja će se poštovati i provoditi – podcrtava naš sugovornik.
Osamdesete godine prošloga stoljeća uzimaju se kao zlatno doba Osijeka u mnogim pogledima, dodaje, pa se može reći da je, u odnosu na tada, ovaj grad, nažalost, ipak nazadovao.
– Samo dva primjera: jaka i raznovrsna industrijska i gospodarska proizvodnja u međuvremenu je gotovo potpuno propala ili je uništena, a po pričama starijih, tada su kulturna i osobito alternativna scena bile snažne čak i u ex-YU mjerilima. Teško je mjeriti i utjecaje jer Osijek je danas, unatoč svemu, ipak četvrti hrvatski grad i središte velike regije kao što je Slavonija i Baranja, a širom bivše države konkurencija većih i važnih gradova bila je osjetno veća – uspoređuje. Kad se sve zbroji, za njega je dobrih strana života u slavonskoj metropoli mnogo više od loših.
– Lijep je to, ugodan, opušten i miran grad s bogatom i zanimljivom poviješću, pun parkova i prekrasnih građevina, s Dravom i dugačkom šetnicom te sasvim solidnom ponudom kulturnih, zabavnih i sportskih događaja za grad ove veličine. Grad koji ima i sve bolju ugostiteljsku ponudu. Grad koji, zahvaljujući Sveučilištu, okuplja velik broj mladih ljudi. Loše strane? Za mene je to u prvom redu loša prometna povezanost s drugim dijelovima Hrvatske i inozemstvom. Autocestu imamo, ali autobusne, željezničke i zrakoplovne linije, da o brodovima i ne govorimo, daleko su od zadovoljavajućih – ocjenjuje Tomislav Levak.
Osijek je, nadovezuje se, imao i bolje i gore gradonačelnike, imao je jedno vrijeme na čelu i Vladinu povjerenicu, “ali barem ih je uvijek – bilo”.
– Sada imamo još neviđenu i, po mom mišljenju, vrlo lošu situaciju. Gradonačelnika, tvrde zbog zdravstvenih problema, praktički nema u javnosti najmanje protekle dvije godine, a njegovi prvi zamjenici su kao “rogovi u vreći”. Zato ću za početak reći da u prvom redu očekujem da novi gradonačelnik bude vidljiv i aktivan. Da je tu i da zbilja voli grad. Naravno, nepotrebno je govoriti da bi trebao biti sposoban, organiziran, komunikativan, inovativan, pošten i okružen ekipom kvalitetnih suradnika. Iskustvo pokazuje da su ovo, nažalost, više želje nego očekivanja, ali nije zabranjeno željeti – kaže.
Radeći kao novinar, pratio je i politička zbivanja. Osijek je dugo bio “grad slučaj”, baš zbog politike...
– Da, nažalost, predugo i preduboko sam kao novinar pratio ta politička previranja i iz blizine se “trovao” niskim strastima i ružnim događanjima, iza kojih su se gotovo uvijek krili sitni interesi i još sitnije duše. Drago mi je da sam se odmaknuo od toga. No, posljednjih se godina, smatram, događa još nešto gore, a to su ravnodušnost i letargija velike većine političkih opcija. Osim nekoliko iznimaka, imam osjećaj kao da mnogima uopće nije stalo osvojiti vlast u gradu. Kao da se plaše preuzeti odgovornost iz tko zna kojih razloga. Možda su ocijenili da im nije dovoljno isplativo, da je previše posla, da nema prave budućnosti… Ne znam, ali ne izgleda dobro. Teško mi je vjerovati da ovo govorim, ali katkada mi nedostaje onaj “grad slučaj”. Kada su se svađali i prepucavali, ako ništa drugo, imao sam osjećaj da je barem nekome od njih stalo – kaže on.
Legendarni Đorđe Balašević svoju je posljednju pjesmu ispjevao upravo Osijeku. Kakva pjesma tom gradu danas treba?
– Lijepa je to posveta gradu koji je jako volio. No, ja bih ipak nešto rokerskije, suvremenije, žešće… Budući da je ovo pitanje metaforično, odgovorit ću ovako: Osijeku danas treba pjesma čija će energija i ritam manje naginjati prerano otišlom Đoletu, a više meni dragim i sjajnim osječkim izvođačima kao što su Krankšvester, Kandžžija, Gužva u 16-ercu ili Debeli Precjednik – rezimira Levak.
Robert Seligman poznati je osječki gimnastičar koji je, gleda li se karijera, odavno izašao izvan granica grada, pa i države. Zahvaljujući gimnastici, proputovao je cijeli svijet, od Kanade, preko Rusije, do Japana, i mogao je, tako, okusiti što to znači život izvan Osijeka i Hrvatske. A gdje god je kročio, isticao je odakle dolazi.
– Nije misija sportaša samo osvajati medalje, nego uvijek biti primjer drugima i pronositi ime svoga grada i zemlje diljem svijeta. Uvijek sam se trudio to raditi i ponosan sam što sam, vjerujem, i ja jedan od kotača zamašnjaka zašto imamo Svjetski kup u Osijeku već 11 godina zaredom, gdje slika iz Osijeka ide u 555 milijuna kućanstava svake godine. Osijek smo upisali na kartu svijeta, uz bok Dohi, Birminghamu, Los Angelesu, Tokiju, Parizu, Stuttgartu, znači velikim gradovima gdje se održava svjetski kup, mi smo jedna od etapa. Mnogi to i ne znaju, ali Osijek je, što se tiče gimnastike, olimpijskog sporta, apsolutno prepoznat u svijetu. Pokazao se i kao domaćin, i s infrastrukturom, čak smo dvije godine zaredom proglašeni najbolje organiziranim svjetskim kupom u svijetu – iznosi 34-godišnji Seligman.
Samo je u počecima, kaže, razmišljao da ode iz Osijeka, sa 17 ili 18 godina, kada je imao problema s neprepoznavanjem, no kada je sve sjelo na svoje mjesto, više nije na to pomišljao.
– Osijek je dobio, evo potkraj moje karijere, i fantastičnu sportsku dvoranu Sokol centar. Jako je malo takvih dvorana u Europi, apsolutni je krik tehnologije – nadovezuje se.
– Osijek je grad po mjeri, i govorio sam to diljem svijeta, a kad god bih se vratio, iznova bih shvatio koliko ima privilegija i zašto ga volim. Moja obitelj su stari Essekeri, među rijetkima koji su preostali, imamo stan u staroj gradskoj jezgri Tvrđi, više od 300 godina smo na ovim prostorima. Ja dišem punim plućima Osijek, zauvijek će to biti grad po mojoj mjeri, mjeri čovjeka i obitelji. A nekad to ni ja nisam znao cijeniti... – kaže Seligman.
Uspoređuje li ga s drugim gradovima koje je posjetio, kaže kako ga podsjeća na Maribor.
– Imamo puno prednosti, najdužu šetnicu – promenadu uz Dravu, sveučilišni kampus, zeleni smo grad, a da i ne govorimo o kulturnoj infrastrukturi, te sportskoj, koja je gotovo savršena, nedostaje nam još samo olimpijski bazen. Mali smo grad s najboljom sportskom infrastrukturom u Hrvatskoj, a možda i u regiji – dodaje.
Dojma je kako je utjecaj Osijeka u našoj zemlji manji nego što on to zaslužuje.
– Kada smo 2009. godine organizirali prvi svjetski kup u gimnastici, bilo je novinara koji su prvi put došli u naš grad i čudili se, mislili su kako je to zaostao grad, da smo sirotinja, gotovo kao da lovimo