Isus je imao važnijeg posla od borbe svog naroda za slobodu i državu, a to bi trebalo vrijediti i za obje njegove crkve među nama

Unedavnom razgovoru za HRT, novoizabrani patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije spomenuo je “problematična mjesta” u pismima koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata zagrebački nadbiskup Stepinac pisao papi Piju XII. o stanju i svojim pogledima na NDH. To je izazvalo reakcije i jednu vrlo zanimljivu polemiku. Prvi se javio Juraj Batelja, postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. Svećenik Batelja je, prostim laičkim jezikom rečeno, u procesu proglašavanja Stepinca svecem Katoličke crkve blaženikov advokat, onaj koji je zadužen za prikupljanje, provjeru i podastiranje dokaza Stepinčeve svetosti najvišoj instanci. Takav je i njegov istup. Ne ulazeći u detalje i ne propitujući na koja je to točno pisma i koja problematična mjesta patrijarh Porfirije mislio, Batelja decidirano niječe postojanje bilo kakvih problematičnih mjesta koja bi bacala ikakvu sumnju na Stepinčevu svetost, a to znači odanost Isusovu kršćanskom nauku.

Potom je hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić na portalu Net.hr objavio neka, po svom sudu, problematična mjesta iz dotičnih pisama. Klasić je pritom, kao što čini gotovo uvijek kada piše i govori o Stepincu, naglasio da ga ne smatra zločincem, ograđujući se tako i od presude komunističkog suda i komunističke, pa i (veliko)srpske propagande, koja je vrlo izražena i u današnjoj službenoj politici Srbije, a može se čuti još uvijek i iz krugova Srpske pravoslavne crkve, premda ne i od njezina patrijarha koji je u svom izričaju na tu temu uvijek, u najmanju ruku, diplomatski obazriv.

To, međutim, nije smetalo katoličkom teologu i kolumnistu Slobodne Dalmacije Ivici Šoli da i patrijarha Porfirija i povjesničara Klasića diskvalificira kao falsifikatore koji se nastavljaju služiti metodama komunističko-srpske propagande i tobožnjim Stepinčevim pismima koji su, za Šolu, očiti falsifikati. “Porfiriju i Klasiću ne možemo vjerovati jer kod njih (!) u Srbiji i historiografija i mediji lažu”, piše Šola i stavlja ovu dvojicu uz bok besprizornih likova sa srbijanske medijske i političke scene kao što su Milomir Marić i Vojislav Šešelj.

Šola piše: “Razgovarao sam s ljudima u Vatikanu, arhivistima, i kada sam im pročitao dio ‘dokumenata’ koje je najavio Porfirije a Klasić dijelom objavio, odmah su mi rekli da je u prepisci s papom mogućnost da je Stepinac rabio riječ ‘likvidacija’ ravna nuli”. To je glavni i jedini Šolin argument da patrijarha Porfirija i povjesničara Klasića decidirano optuži za “ponavljanje Bakarićeve metode na montiranom procesu protiv Stepinca, kada je Bakarić, u nedostatku dokaza, krivotvorio Stepinčeva pisma i doturao sudu kao autentična”. A onda se u polemiku s Hrvojem Klasićem, oglasivši se na portalu Bitno. net, uključio jedan drugi povjesničar koji ne samo da se u mnogim svojim znanstvenim radovima bavio Crkvom i Stepincem nego je i član Mješovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka za razmatranje lika kardinala Alojzija Stepinca.

No, to nije polemika o samim činjenicama, koliko o njihovim interpretacijama. Nažalost, slično Šoli, Krišto Klasića dijelom pokušava diskvalificirati kao neobjektivnog sljedbenika jugoslavensko-komunističke historiografije te još gorim insinuacijama poput ove koja se jasno iščitava iz sljedeće Krištine rečenice: “Stoga je razumljivo da pod posebnom lećom trebaju biti mišljenja pristaša bivših i sadašnjih velikosrba ili komunista, jer su se njihovi ideološki prethodnici oružjem borili protiv hrvatske države”.

Međutim, u Krištinoj analizi Klasićeva napisa meni je najzanimljivije to što on napokon prekida bilo kakve nedoumice oko autentičnosti pisama na koje je mislio patrijarh Porfirije, a iz kojih je citate u javnost iznio Klasić. Krišto ne samo da potvrđuje autentičnost nego o Stepinčevim pismima koji su predmet ove diskusije donosi čak i više detalja nego njegov kolega Klasić i tako potvrđuje da su mu ta pisma dobro poznata, što znači da su poznata i čitavoj Komisiji koje je član, pa tako i samom postulatoru Stepinčeve svetačke kauze Batelji. Štoviše, Krišto jasno izražava svoje mišljenje da bi bilo bolje da je Batelja i ta pisma “uvrstio u svoje tomove objavljene građe”, a patrijarhu Porfiriju i Klasiću zahvaljuje što su mu, svojim izlaskom u javnost s tim materijalima, omogućili da i on o njima nešto kaže.

Još jedan pozitivan rezultat Kriština priloga diskusiji, pa čak i ovako posredno i kolateralno, meritorno je demantiranje, demontiranje i diskvalifikacija iz svake daljnje rasprave na ovu temu ne samo Ivice Šole nego i svih ostalih koji bi Stepinca branili bacanjem prvog kamena koji im se nađe pri ruci i prve optužbe koja im padne na pamet na svakoga tko, makar i najobzirnije, izrazi sumnju u usklađenost pojedinih riječi i postupaka Alojzija Stepinca za vrijeme NDH s kršćanskim i evanđeoskim idealima svetosti.

Što se, pak, same polemike Krišto – Klasić tiče, u njoj se po tko zna koji put ponavlja pomalo apsurdna situacija da upravo za tim idealima, kao univerzalnim mjerilom i argumentima, posežu ateisti poput Klasića, a da im zbog toga oni koji nastupaju s hrvatsko-katoličke pozicije pripisuju skrivene zle namjere i inzistiraju na razumijevanju šireg konteksta i teškog vremena u kojem je Stepinac djelovao. Tako Krišto poručuje da nije “legitimno o tim pitanjima raspravljati bez uzimanja u obzir kad je Stepinac nešto tvrdio, koje su bile okolnosti i unaprijed anatemizirati njegovo neposredno političko iskustvo zato što se a priori tadašnja hrvatska država anatemizira i poništava”.

U AKTUALNOJ RASPRAVI O STEPINCU OPET SE DOGAĐA APSURD DA JE ATEISTIMA VIŠE STALO DO IDEALA KRŠĆANSKE SVETOSTI KAO MJERILA

Kao što mi je ovih dana rekao prijatelj, svećenik i teolog, u usporedbi s Isusom kao mjerilom nijedan čovjek nije svet. Zato mi ovakva kontekstualna odbacivanja svake sumnje u Stepinčevu svetost izgledaju kao kad bi u Velikom tjednu o Isusovu suđenju, presudi, muci i smrti kršćani meditirali u povijesnom kontekstu uživljavajući se u dvojbe koje je, sudeći Isusu, očito imao rimski prokurator Pilat, a još više u frustracije potlačenih Židova koji su vani vikali “raspni ga, raspni!” Ta, Isus je za njih bio proročki bundžija koji je među hramske zidine samo unosio nered i nemir, a da se ni mišlju, ni riječju, ni djelom nije zauzeo za vlastiti narod, njegovu težnju za slobodom i borbu za uskrsnuće njihove države. Isus je imao važnijeg posla, kao što bi ga danas i

• ovdje trebale imate obje njegove crkve.